foto: Zavičajni muzej Travnik
U mahali Zenjak na broju 13 rođen je Ivo Andrić 9. oktobra 1892. godine. Danas je tu Memorijalni muzej – obnovljena, adaptirana, ali i proširena Rodna kuća Ive Andrića. U prizemlju kuće je restoran Ex Ponto i suvenirnica koja funkcioniše kao konferencijska sala. Na spratu su četiri prostorije i hodnik. Andrićeva rodna soba opremljena je tradicionalnim namještajem bosanskih urbanih porodica s kraja 19. stoljeća. Etnografski eksponati nisu pripadali Andrićevoj porodici, ali potiču iz tog vremena.
– Htjeli smo da prikažemo koncept življenja u bosanskoj porodici tog doba – kaže viši kustos Memorijalnog muzeja Enes Škrgo. Bešika, musandra, zemljana peć, peškuni, šišeta, štokrla, sofra, sećija, sehara, lampe, ćilim i ponjava prikupljeni su u Travniku. U hodniku su originalne autorske fotografije Miodraga Đuraševića iz Sarajeva, nastale u Stockholmu tokom ceremonije dodjele Nobelove nagrade za 1961. godinu, a tu su i kopije povelja i medaljona. U sobi posvećenoj “Travničkoj hronici” su, između ostalog, faksimili rukopisa i prvo izdaje romana, fotografska i likovna dokumentacija o Travniku te brojni primjerci domaćih i stranih izdanja romana. Biblioteku čini oko 650 knjiga i književnih časopisa o opusu Ive Andrića, časopisi u kojima je Andrić objavljivao radove, prva izdanja njegovih prvih djela te knjige s autorovim potpisom kao poklonom travničkom muzeju. U toj prostoriji je i umjetnička zbirka “U čast Ive Andrića”, grafička mapa Ivana Rabuzina, likovna kompozicija “Priča o vezirovom slonu” Ahmeda Hrustanovića te portret Ive Andrića, rad akademskog slikara Ante Mamuše iz 1982. godine.
Dvadeset godina je Travnik čekao da se u njemu po prvi put izda “Travnička hronika” i još dvadeset godina da se izda drugi put – priča Enes Škrgo, viši kustos Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića, objašnjavajući prilike za književnu djelatnost u Travniku
U rodnom gradu bosanskohercegovačkog književnika, diplomate i političara sigurno će uskoro početi s novim radionicama, na umu su im brojni programi, a problem je tek što interesovanje brzo splasne. Iz razgovora sa Škrgom jasno je da se aktivnosti ovog muzeja odvijaju i na travničkoj tvrđavi te da se vodi računa o interpolacijama scenskih prikaza u prostorom određene datosti književnog djela bosansohercegovačkog nobelovca. Tako je početkom juna na tvrđavi u Starom gradu priređen scenski happening “Konzulska vremena”, organiziran u povodu travničkog okupljanja ambasadora i diplomatskih predstavnika u Bosni i Hercegovini.
Krajem avgusta održana je svečana akademija povodom 50 godina postojanja Memorijalnog muzeja Ive Andrića. “Pred sam kraj rata, u martu 1995. godine Andrićeva Rodna kuća je pogođena granatom. Uz podršku Općine sanirana su oštećenja na dvorišnom zidu, verandi i sjevernom dijelu krova. Po završetku rata stanje objekta je bilo generalno loše. Enterijer je trebalo u potpunosti zanoviti. Posjete muzejskoj postavci su bile u to vrijeme rijetke, prihodi simbolični i menadžment se odlučio na iznajmljivanje prizemlja i prostora avlije za ugostiteljske potrebe. Projekt adaptacije su uradili arhitekti tada Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Mirzah Fočo i Robert Stergar. Zahvaljujući najamnini uspjeli smo održavati objekat i realizirati niz intervencija. Zanovili smo enterijer, otvorili veliki zazidani dimnjak i u njemu organizirali dodatni prostor za suvenirnicu. Postavili smo nove bibliotečke vitrine, uradili dopunu i proširenje muzejske postavke i uporedo producirali različite vrste sadržaja sa akcentom na obilježavanje datuma iz Andrićeve biografije i književne karijere. Okupljali smo zavičajne pisce i 2002. godine ustanovili Zavičajnu književnu zbirku. Ponovo smo 2011. godine pokrenuli zamrlu manifestaciju ‘Andrićevi dani’, producirali scenski prikaz ‘Sve moje je iz Bosne’ i muzejsku ambijentalnu pozorišnu predstavu ‘Nobelovac i Travnik’ koja se odvija na travničkoj tvrđavi. Osmislili smo kostimiranu turističku turu ‘Tragom ‘Travničke hronike’ nobelovca Ive Andrića’ i još mnogo toga”, rekla je Fatima Maslić, direktorica Zavičajnog muzeja Travnik na svečanosti povodom pola vijeka postojanja Memorijalnog muzeja.
Prije sedam godina izvedena je izmjena pokrova od šindre, urađena je rekonstrukcija sjevernog dijela krova i zatvaranje verande, pa je novi prostor od stotinu kvadrata postao književni atelje.
– Dvadeset godina je Travnik čekao da se u njemu po prvi put izda “Travnička hronika” i još dvadeset godina da se izda drugi put – priča Škrgo, objašnjavajući prilike za književnu djelatnost u Travniku. Napominje, međutim, da postoji podrška vlasti u gradu i viših instanci da se u Rodnoj kući Ive Andrića održavaju književni događaji, predavanja i radionice.
U vodiču Rodne kuće Škrgo piše da se Andrić u svoj rodni grad prvi put vraća u 23. godini, kao kućni pritvorenik režima Austro-Ugarske Monarhije. Ne u svoju kuću, jer tamo više nije bilo njegovih srodnika, već u Župni ured Crkve sv. Mihovila u Ovčarevu kod Travnika. Ostatak izgnanstva provodi s franjevcima u Zenici. Šest mjeseci ranije, piše Škrgo, Andrić je uhapšen u Splitu kao simpatizer Mlade Bosne i poznanik Gavrila Principa. “Austrougarske vlasti odvode Andrića u zatvor u Šibenik, parobrodom simboličnog naziva Višegrad, u kome će Andrić putovati poslije i u prvu svoju diplomatsku misiju, a potom ga odvoze u Maribor. Nemajući dovoljno dokaza protiv njega da bi ga osudili, a tretirajući ga kao politički opasnog po režim, određuju mu mjeru kućnog pritvora”, piše Škrgo.
O vijećniku III. zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, o prvom poslaniku travničkog sreza u Skupštini Narodne Republike Bosne i Hercegovine i potom Skupštini Federativne Narodne Republike Jugoslavije, zna se sasvim izvjesno da nije bio pretjerano oduševljen idejom obnove svoje rodne kuće. No zanimalo ga je koliko je koštala rekonstrukcija kuće i kolika je bila cijena otkupa. “Hvaleći mene Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav”, rekao je Andrić u razgovoru sa književnikom Ljubom Jandrićem. No niko dosad nije ustanovio kako je i kada Andrić dolazio u Travnik, pod kojim okolnostima je skupljao materijal za “Travničku hroniku”, ko su mu bili sagovornici. Jandrić je zamolio Andrića da mu objasni kako je nastao čuveni opis vezirskog grada.
“To je bilo 1915. godine, kad su me iz mariborske kaznione internirali ovamo. Zamislite sužnja, uz to još i bolesna mladića, koji je doputovao u Travnik, sam, bez prebijene pare u džepu i bez ikoga svoga u gradu u kome je rođen. Na ulazu u varoš zatekla me ova slika kojoj sam ostao dužan sve dok knjigu i nisam napisao: kad bolesnog i uvređenog čoveka zanese neka slika, ona ostaje kao trajan pečat sve dok u vama ima života! Zamislite tog istog mladića koji docnije nekoliko puta dolazi u Travnik, opet sam, s beležnicom u ruci, luta ulicama i pred radoznalim svetom unosi podatke o varoši, vezirima, džamijama, nazivima ulica i zgrada. Bojao sam se da mi štogod ne promakne. Petnaest godina sam nosio prtljag svojih papira, a onda u Beogradu, u doba okupacije, počele su strahovite muke pisanja. Najteže je bilo prikazati ljude, njihovu meru i granicu, preneti u roman boju i nasleđe kasabe”, rekao je Andrić sredinom oktobra 1972. godine prilikom boravka u Travniku.
Travničani su 28. avgusta 2005. godine, na dan kad se navršilo 60 godina od prvog izdanja “Travničke hronike”, organizovali i maratonsko, internetsko čitanje djela pred kamerama, u kojem su pozvani da sudjeluju francuski i austrijski konzul, turski ambasador, gradonačelnik Travnika, pisci, glumci i umjetnici.
– Slab je interes za književne razgovore, radionice kreativnog pisanja i izvještavanja – navodi Škrgo. Dosad nisu pokušali da uspostave književni klub, što ne znači da uskoro neće. U sobi koja je dograđena i koja funkcioniše kao atelje, nalazi se sanduk sa knjigama Gogolja, Kiša, Sijarića, Samokovlije… Oni su među brojnim piscima čija se djela mogu pročitati u Rodnoj kući Ive Andrića.
