Kao dugogodišnji pristalica Keynesa trebao bih ustvari biti oduševljen budućom konkurentnom sposobnošću Europe. Na zahtjev Europske komisije Mario Draghi, bivši predsjednik Europske centralne banke, uradio je strateški izvještaj o restrukturiranju gospodarstva u Europi, koje predviđa velika javna ulaganja do 800 milijardi eura godišnje. Ovaj izvještaj označava kraj dugog sušnog razdoblja ekonomske politike nakon što je ugašen neoliberalni impuls u Europi, ali nije zamijenjen novom strategijom. Ako se temeljne preporuke Draghijevog izvještaja realizuju, EU bi trebala u toku jedne decenije doživjeti integraciju i modernizaciju velike industrije, jako povećanje investicija i ponovno povećanje produktivnosti. Ako Europa u 21. stoljeću ne želi biti samo šahovska tabla za gospodarsku konkurenciju između SAD i Kine, Draghi smatra da mora postati treći veliki igrač.
Dok vodeći politički sloj Europe čestita Draghiju i samom sebi, ipak i dalje postoji veliki problem. Jer iako Europa sada uči kako da ostvaruje rast kroj javne investicije, ona mora još uvijek učiti kako se vode ekonomski ratovi – ne iz volje za napadom, nego iz čiste potrebe. Rusija i njeni saveznici vode zastupnički rat protiv Zapada, koji obuhvata dosta područja: medije, energiju, ishranu, finansije i organizovani kriminal. U trećoj godini napadačkog rata protiv Ukrajine rusko je gospodarstvo u osnovi postalo ratno gospodarstvo. Proizvodnja koja je povezana s ratom od jeseni 2022. porasla je za 60%, dok ostala industrija stagnira. Dkoro 40% državnog budžeta izdaje se za odbranu.
Rusija i njeni saveznici vode zastupnički rat protiv Zapada
Vladajuće strukture EU i njenih demokratskih susjeda kao što je Velika Britanija nisu ipak dovoljno osposobljene da reaguju na taj način. Zbog toga izvještaj Draghija, bez obzira na to koliko su njegove preporuke briljantne, mora biti polazna tačka, a ne kraj razmišljanja o europskoj gospodarskoj politici. Europa – a tu ja ubrajam i Veliku Britaniju sve dok je vodi vlada lijevog centra – treba ne samo novu generaciju tehnokrata okrenutih rješenjima, koji mogu provesti tri velika cilja Draghija: inovacije, dekarbonizaciju i bezbjednost, nego i novi vodeći sloj, koji zadatak da Europa obezbijedi demokratsko preživljavanje u okviru bezbjednosti i odbrane može nanovo formulisati i pokrenuti.
To bi bio izazov za svaku nacionalnu državu. On je utoliko veći za transnacionalnu organizaciju, koja je osnovana i postavljena na temeljima trajnog mira – prije svega jer je veliki dio europske gospodarske politike poslijeratnog perioda počivao na ideji da međusobna gospodarska ovisnost smanjuje riziko konflikta. Međutim nova EU komisija mora se posvetiti ovome izazovu – i to brzo.
Šta se može naučiti iz posljednjeg perioda vođenja gospodarskog rata, koji je započeo 1930-ih godina? Velika Britanija je iz Prvog svjetskog rata izvukla zaključak da bi pomorska blokada kao temeljna forma gospodarskog rata bila dovoljno djelotvorna da spriječi njemačku agresiju. Već 1924. osnovana je savjetodavna komisija, koja se trebala baviti trgovinom i blokadama u vremenu rata. Advisory Committee on Trading and Blockade in Time of War radila je sredinom 1930-ih godina aktivno na planovima aktivnosti u slučaju ratnih sukoba s Njemačkom i Japanom. Međutim njihove osnovne pretpostavke bile su pogrešne. Čak i nakon takozvanog priključenja Austrije na nacističku Njemačku 1938. britanski političari nisu mogli vjerovati da zemlja koja je odsječena od pomorskih puteva može ovu blokadu jednostavno zaobići time što će prisvojiti resurse istočne Europe i Balkana. Osim toga, bili su, sasvim slično kao danas u ophođenju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, isuviše optimistični da će nezadovoljstvo naroda zbog ograničenja uslovljenih ratom dovesti do pada diktatora.
Međutim kod izbijanja rata 1939. Britanci su osnovali ministarstvo za vođenje gospodarskog rata, s odjelenjima za sankcije, Soft Power, finansijski pritisak, oduzimanje švercovane robe i obavještajnu službu. U posljednjem navedenom odjeljenju započeo je laburistički ministar Hugh Dalton od maja 1940. provoditi uputstvo konzervativnog premijera Winstona Churchilla “Zapalite Europu” – kroz sabotaže i akcije pokreta otpora, koje su koordinirane od grupe za specijalne operacije Special Operations Executive. Kad su se borbe intenzivirale, ministarstvo se koncentrisalo na to da trgovinu Njemačke s neutralnim zemljama kao Švedska prekinu kombinacijom Soft Power, ometanjem finansijskih tokova, pravnim sredstvima i otvorenim sabotažama.
Svakoj dobroj namjeri koju sadrži Draghijev plan za Europu Moskva će se suprotstaviti lošom namjerom.
Pošto Zapad ne vodi nikakav rat protiv Rusije, ne mogu se upotrijebiti takva ofanzivna sredstva. Međutim svakoj dobroj namjeri koju sadrži Draghijev plan za Europu Moskva će se suprotstaviti lošom namjerom i pritom upotrijebiti sasvim sličnu mješavinu uticajnih bankara i kriminalne bezobzirnosti. Cilj će se sastojati u tome da se oslabe sposobnosti EU da se snabdije sa strategški važnim sirovinama i da koordinira industriju naoružanja.
U današnjoj Europi takvo odjeljenje za vođenje gospodarskog rata trebalo bi, naravno, smjestiti kod nominovane komesarkinje za tehnološki suverenitet, bezbjednost i demokratiju, finske EU poslankinje Henne Virkunnen. Njena potvrda o imenovanju koju je izdala predsjednica Komisije Ursula von der Leyen izravno se poziva na Draghijev izvještaj i izvanredni izvještaj njezinog sunarodnika Saulija Niinistoa o spremnosti europske civilne i vojne odbrane u slučaju ruske agresije. Na osnovu posebnih iskustava Finske u odnosima s velikim susjedom u 20. stoljeću, koja su potakla zemlju da nakon agresije Rusije na Ukrajinu, zajedno sa Švedskom zatraži prijem u NATO-u, ona raspolaže s dobro razvijenim kompetencijama kako povezati gospodarsku, vojnu i civilnu samoodbranu.
U ovom stadiju potrebna je prije svega imaginacija. Najveći broj političara i priznatih poslovnih ljudi u Europi privatno govore samo još “kada”, a ne “da li će” Rusija direktno napasti NATO i države EU. Ali se u javnosti svaka rasprava o Ukrajini garnira eufemizmima. Slično Draghijevom izvještaju o raspadajućoj sigurnosnoj arhitekturi govori se kao da ne postoji krajnja tačka za takav raspad.
Može biti da EU i NATO s ubrzanim naoružavanjem i dobrom koordinacijom europske industrije naoružanja mogu Rusiju spriječiti u napadu, s kojim tamošnji moderatori u državnoj TV prijete svake večeri. Međutim ako postoji mogućnost, koju ne treba isključiti, da ovo odvraćanje ne uspije, EU mora imati spremne strukture, strategije i osoblje da bi vodila gospodarski rat, koji bi razorio sredstva i volju Rusije za borbom.
Zahtijevanje takvih priprema i stvaranje političkog okvira potrebnog za njihovo opravdanje dovest će naravno do sukoba s “putinovcima” – od mađarskog premijera Viktora Orbana do lijevo konzervativne Sahre Wagenknecht u Njemačkoj i nekadašnjeg šefa laburista Jeremy Corbyna u Velikoj Britanij. Ali ja bih diskusiju radije vodio danas nego na dan kada ruske podmornice sasvim očigledno započnu iskopavati optički kabel u Baltičkom moru.
Na kraju, to nije potrebno samo EU komisiji, nego i vladama koje se slažu da je ekonomska samoobrana nužna.
Izvještaj Draghija pokazuje šta Europa interno mora uraditi: ojačati investiciju, proširiti sposobnosti koje koordiniraju odbrambenu industriju i postaviti ambiciozne ciljeve za tehnološke inovacije. Međutim to je u osnovi još uvijek strategija za gospodarsku konkurenciju, a ne za gospodarske konflikte. Niinistov izvještaj, kada je objavljen, trebao je djelovati kao izazivač jasne institucionalne promjene. Na kraju, to nije potrebno samo EU komisiji, nego i vladama koje se slažu da je ekonomska samoobrana nužna. U tom kontekstu pregovori o sigurnosnom paktu između EU i Velike Britanije – koji se tamo s nestrpljenjem očekuju, iako je još malo detalja poznato – mogli bi biti dobar forum za razvijanje sljedećih koraka. Velik dio pristupa “Pet ciljeva” vlade premijera Keira Starmera preklapa se s Draghijevim namjerama, iako se ovaj posljednji više posvetio nedostajućoj koordinaciji na jedinstvenom europskom tržištu.
Međutim bez obzira na to odakle dolaze impulsi, Europljani se moraju u jednom momentu suočiti s čvrstom činjenicom: mi se već odavno ne nalazimo u gospodarskom konkurentskom boju s Rusijom ili u napregnutoj situaciji. Ruski silni rat protiv Ukrajine izazvao je gospodarske konflikte sa Zapadom, koji neće jednostavno nestati. Potrebni su političari koji to prepoznaju i stvaraju institucije koje su neophodne da se zadrži nadmoć.
Preveo i prilagodio Ešref Zaimbegović
