foto: Hayat
Ta se veza i nit Minkine teške životne sudbine pokazuje kao kompozitna, sintetička mreža, koja knjizi osigurava romanesknu agendu, cjelinu zaokruženu poput kosmičkog kruga sa sretnim završetkom, ako se tako može reći, gledano s našeg malog ljudskog, zemnog prijestolja. Paralelno s Minkinim likom, odnosno likom djevojčice Sol, kako glasi njeno novo špansko ime, romaneskna priča prati zbivanja unatražnim naratorskim sjećanjem imama Aziza i otkriva njegovu duboku ljudsku prirodu, koja se ogleda u obećanju Minkinom ocu da će pronaći njegovu kćerku. Otuda se radnja romana događa u Granadi (Španija) i snažno sugeriše na događaje iz 15. vijeka, kada je u Španiji izvršen genocid nad muslimanima i Jevrejima, a što se onda asocijativno vezuje za drugi topos u romanu – N. Travnik, gdje se ponovo događaju slične stvari protiv muslimana, uz “asistiranje” ponovo španskih vojnika.
Autorica Zineta Subašić u ovoj se knjizi uhvatila ukoštac s jednom teškom i neželjenom temom, o kojoj bi najveći broj ljudi i žrtava najradije šutjelo. Možda je šutnja i najbolji odgovor na te užasne i čovjeku nedolične postupke: silovanje djevojčica, genocid, pokrštavanje, ali psihologija odašilje drugačije poruke. Rekonstruisati zlo opisivanjem i razgovorom ili općenito umjetnošću (slikarstvom, filmom, muzikom), uz punu svijest i mobilizaciju te svijesti, jeste izraz hrabrosti ponovnog suočenja sa zlom, a time i njegovo djelimično arhiviranje u stanicama sjećanja te značajnog prevladavanja negativnog iskustva, odnosno traume, jer se sa zlom ne može računati na kakvu-takvu egzistenciju. Kada se zlo podijeli s drugim, dakle kada se naše lično, negativno iskustvo podijeli s kolektivom, ono biva manjim, kao da se teret podijeli na više ramena, a kada se dobro podijeli na isti način, ono biva većim i intenzivnijim. Minkina životna drama može se čitati na barem dva nivoa razumijevanja; individualnom, u kojem se ogleda zla kob života jedne bošnjačke djevojčice, kojoj je ratom oduzeto djetinjstvo i stvari otišle u posve neočekivanom smjeru, što bi bilo sasvim reducirano i nedostatno, i drugom univerzalnom, koji otvara drevnu i općeprisutnu temu žene kao ratnog plijena otkako je ratova, što bi bio civilizacijski širi i potpuniji horizont čitanja ovog romana. Etički prostor ove drevne teme ne čita se samo od historijskog do metafizičkog niti od nacionalnog do ideološkog. On se ogleda, prije svega, u nizanju užasnih priča i groznih događaja, kojemu su izložene ove krhke heroine, u trenucima kada postaju plijenom epskih “junaka”, koji svoje junaštvo legitimiraju dragocjenim plijenom u sedlu iza sebe, maloljetnom djevojčicom. U pjesmi Mravi ovu temu epski intoniranog “junaštva” Dučić je učinio besmrtnom:
“Sve putem koji vodi slavi,/ Krenuše kao vojske mraka/ Biće se danas kao lavi / U noći tuđeg mravinjaka/ Učiniće ga opštim grobom,/ Svud ostavivši smrt i senke; / Poneće svoje mrtve sobom,/ I novo blago, i sve ženke.” (Jovan Dučić, Iz ciklusa Sunčane pesme)
U ovoj Dučićevoj pjesmi, isto kao u romanu Zinete Subašić, rat je samo mizanscena za užasnu, tamnu stranu ljudskog bića iz kojega povremeno progovori zlo, izbije na vidjelo mračna psiha čovjekova bića, koja se vremenom vješto skriva ispod hinjene uljuđenosti, bogobojaznosti, empatije i solidarnosti, a zapravo cilj je uvijek isti: opljačkati tuđe, ono što je neko godinama gradio i izgradio. Otuda je ova književnost svojevrsna demistifikacija i demitizacija čovjekovog vječnog mita o slavnim pohodima i osvajanjima, o njegovoj epski kodiranoj svijesti kako on zločine čini u ime više etičke doktrine, iza koje, što je najgore moguće bogohuljenje, stoji sam Bog, neki njihov patron, koga su oni mobilizirali za tu priliku da potvrdi njihovu nevinost i slavu. Bog je s nama – uzvikuju svi oni koji kreću u napad na nevine i nemoćne jer je samo tako moguće nositi se s grijehom, koji će, kada sve to zlo bude juče, pokucati na vrata čovjekove savjesti. Ta se drama savjesti čita u liku španskog vojnika i onog svećenika, koji sve što je ružno učinjeno Minki prebacuju na božiju volju, amnestirajući tako čovjekovu zlu stranu i utičući se božijoj volji čiste vlastiti zločin i traže spasenje. Pokazujući sve to kao božije proviđenje, krivnja se adresira pogrešno i nanovo optužuje nevini i onaj koji se ljudskim, zemnim načinima ne može opravdati i opovrći objede, pa tako zločinac čini dva grijeha: prvi čovjeku, a drugi Bogu. Sličnu stvar čine vjerski službenici kada ispred stradajućeg naroda, kažu kako je njihova žrtva božija volja, jer nisu, po njihovoj ocjeni, a za takvu ocjenu niko ih nije ovlastio, bili dovoljno predani i bogobojazni. Ako je to zaista stvar božije volje, kako oni tvrde, onda je svaka borba protiv njihovih dželata uzaludna i bespredmetna, čak smrtni grijeh, jer ih štiti sami Bog, a na drugoj strani oni nesvjesno amnestiraju zločince i potvrđuju njihovu ideološku tezu kako je zbilja Bog njihov saveznik i, što je najužasnije, njihove žrtve ih legitimiraju kao kosmički izabrane izvršitelje božije volje, da se unište oni koji nisu na njegovom putu. I jedni i drugi, žrtve i dželati, manipuliraju s Bogom, zapravo vraćaju se u politeistično vjerovanje u više bogova, sve s ciljem da opravdaju svoje postupke višom voljom i izgrade siguran alibi za vlastito djelanje ili nedjelanje.
Ako bismo ocjenjivali žanrovsku i rodnu pripadnost ove literature, onda bismo mogli reći kako je roman Minka, prema tipu monološko asocijativne proze, blizak modernom romanu toka ljudske svijesti, kakve su na početku dvadesetog stoljeća pisali Dž. Džojs, V. Vulf, V. Fokner, možda Prust i dr., ali se vrlo često ukazuje i jedna druga vrsta, koja se u književnosti imenuje kao roman s tezom. Roman toka svijesti definira se prema usresređenosti pisca na “tok svijesti”, kojim se pojmom (Bergson, Jung) želi obilježiti shvatanje mentalnog života kao neprekinutog toka “totalnog iskustva”, kao i prema postupcima umjetničkog komuniciranja neartikulisanih procesa i stanja, pri čemu se unutrašnjem monologu daje najveća važnost. Čovjekov se psihički život, prema psihologu Viliamu Džejmsu (William James), ne odvija samo pod uticajem svjesnih uzročno-posljedičnih zakonitosti, već se čovjekov unutarnji život zbiva na nesvjesnoj, afektivnoj razini, na kojoj se misli, dojmovi, osjećaji sklapaju u mozaičku cjelinu. Roman toka svijesti pisan je u ja (ich) formi, s nužnim isključenjem pripovjedača, koliko je god to moguće kako bi se pred čitaocem zadržala iluzija svijesti u pokretu. Sve ono što je nekada tumačio pisac, bilo kao sveznajući pripovijedač ili kroz govor njegovog favorita – lika, u ovakvom se romanu neposredno prikazuje i pokazuje. Po tome principu većina priča u ovom romanu prolazi kroz svijest jednog pripovijedača. Tomas Man će za ovaj tip romana reći: “Roman će biti uzvišeniji i plemenitiji što više prikazuje unutrašnji a manje vanjski svijet.. Nije zadatak romanopisca da nam pripovijeda velike događaje, već da nam neznatne učini zanimljivim.”
Kao i u romanu toka svijesti, ni u ovome o kome govorimo nema fabule u klasičnom smislu riječi. Radnja se retardira i premješta iz izvanjskog u unutrašnji svijet likova (Sol i Aziz), pri čemu su u centru pažnje unutrašnji, psihički procesi lika, sadržaj svijesti, pa je kao, recimo kao kod Selimovića u Dervišu i smrti, roman zapravo više zbir podataka, činjenica i elemenata psihičkog stanja negoli vanjskih zbivanja. Ponekad se pripovijeda u trećem licu, ali je to treće lice oslobođeno obaveze da objašnjava i tumači, već njegova svijest služi kao medij neposrednog prikazivanja.
Upravo ovakvu mozaičnu kompozicionu šemu slijedi ovaj roman Zinete Subašić, s tim da unatoč protivljenju književne nauke svakom utilitarizmu ili ideološkom nastojanju u umjetničkoj književnosti angažirani tip literature opstaje u obliku romana s tezom, kao roman s kojim autor dokazuje valjanost nekog učenja, shvatanja slike svijeta ili nekog političkog načela. Literatura s takvim nastojanjem nije problem sama po sebi ako je prati uvjerljiv i adekvatan nivo argumentiranog dokazivanja. Evo tome potvrde:
“U kojeg Boga ti vjeruješ Sol?!
– Moj Bog nema straha od onih koji Ga ne shvaćaju, on ne kažnjava na svakom koraku kao što mu pripisuju imami i sveštenici, niti se bori da Ga svi spoznaju. On je Stvoritrlj kosmosa i Stvoritelj nas koji Njega ne poznajemo. On je podastro svjetove, a nama dao svjetiljku u umu da ih istražujemo. Do nas je. On je izazvao, a mi se dokazujemo. On je pokazao, a mi pamtimo. On je tu, a mi ne dolazimo. To je moj Bog, pun ljubavi, pun ljubavi.” (Minka, str. 237)
U ovoj spoznaji Svemogućeg Apsoluta, koja je intonirana moderno, kritički, autorica nudi spas, lijek psihološkoj traumi koja se utapa u Njegovu bezgraničnu ljubav, na kojoj Zineta Subašić, stilistički uvjerljivo, insistira dva puta: pun ljubavi, pun ljubavi. Dakle u romanesknoj priči o potrazi za Minkom autorica pokreće doktrinarna teološka pitanja i fokus pripovijedanja stalno usmjerava na duhovne teme, ne samo islama i katoličanstva nego univerzalnog razumijevanja vjere, pokazujući stalno sklonost ka filozofijskom dijalogu i stalnim refleksijama ljudske zbilje. Kako se radi o književnim razumijevanju stvarnosti, a što se realizuje stilističkim i književno-estetskim sredstvima, u romanu se snažno ukazuje medij preko koga se spoznaje stvarnosna zbilja, najprije kao vrt i cvijeće, a potom Alhambra i zalasci sunca.
U eseju Žena kao vrt (Šeherzadina škola ljubavi) Dževad Karahasan opservira ženu iz rakursa islamske tradicije, islamske književnosti, Kur´ana, i konačno projicira vlastiti odnos prema ženi. Na samom početku promišljanja autor baca pred nas jednu smjelu i zanimljivu spekulaciju: kako ne zna ili nije sasvim siguran da li je Hiljadu i jednu noć napisala ili čak više njih, ali nešto kasnije tvrdi da “znam da je Hiljadu i jedna noć toliko ženska knjiga da ju je mogla napisati jedino i samo žena” i tako prevaljuje put od sumnje do pouzdane tvrdnje. Odmah potom nastoji potkrijepiti svoju tvrdnju jednom zrelom poetičkom analizom kako tok priče u Hiljadu i jednoj noći “meandrira, pravi toliko jezeraca, rukavaca i vodenih mrtvaja i paralelnih tokova da svakome živome upravo ta knjiga prva pada naum kao primjer za takozvano žensko meandrirajuće pripovijedanje kao alternativa ‘muškom’ pripovijedanju koje se koncentrira oko jedne dominantne sižejne linije i progresivno se odvija prema logici te jedne linije”. Ovakav narativni postupak o kome govori Karahasan mogao bi se primijeniti i na pripovijedanje Zinete Subašić u ovome romanu, ali samo gledajući specifičnu tehničku izvedbu, mapu puta, rekli bismo, sve ostalo u ovom književnom djelu je drugačije i primjerenije modernom, savremenom pripovijedaču i priči.
Ohrabrujem vas i nagovaram da posredovanjem ovog romana o Minki uđete u Zinetin vrt/vrtove ljubavi, kao žive slike dženneta, ali i džehenema na zemlji, pa meandrirajući u mašti prođete put koji su prošli njezini likovi. Žene kao plijen i žrtve rata.
