Foto: N1
Kada sam to prvi put izgovorio u Minhenu 1995. godine, ni sanjao nisam da će samo nekoliko mjeseci kasnije, čovjek koji je trebao biti zadužen za Bosnu ponajviše, svojim potpisom u Dejtonu definitivno i za sva buduća vremena Bosnu sahraniti. Ta trojica potpisnika tog sumanutog ugovora uspjela su učiniti zajedno uz pomoć i svesrdnu podršku Amerike ono što nisu uspjeli ni Turci ni Austrougari ni Nijemci zajedno. Uspjeli su potpuno obesmisliti ovaj dotad beskrajno smislen prostor. Nastala i istrajavala vijekovima u raskoši razlika, u svemu, ali jedinstvena po ljudskosti, materijalnom siromaštvu i duhovnom bogatstvu. Te su je razlike činile jedinstvenom u cijelom svijetu. Za one koji nas nisu dovoljno poznavali bilo je to začudno i nesvakidašnje. Samo za nas koji smo u njoj rođeni i živjeli bilo je to normalno i nešto što se podrazumijevalo. E upravo neki zli ljudi to, sve tim nesretnim potpisima dovedoše u pitanje. Sve kasnije što slijedi poslije tog potpisa jeste mrcvarenje kao rezultanta rastakanja suštine ove zemlje. Čine sve da to nikada ne bude država. I to svi odreda koji danas gospodare ovim prostorima. Prvo stranci kao zaštitnici te gluposti koja se zove Dejtonski sporazum, pa tek onda domaće vlasti, koje oni krote kao divlje životinjske vrste. Na isti način kao što su krotili konje, Indijance i sve zatečene životinje kada su došli kao pustolovi na današnje prostore Amerike, Kanade i Australije. Ono što nisu uspjeli ukrotiti uglavnom su pobili i na taj način im svima sjeme zatrli. Kako neko ko ima takvu vandalističku istoriju može nekome danas dijeliti lekcije iz svih oblasti djelovanja? Njihova bahatost nastala na bogatstvu stečenom od krvi drugih uglavnom nevinih ljudi daje im za pravo da to danas rade više nego ikada! Sve poluge vlasti hoće da kontrolišu u cijelome svijetu. To im uglavnom polazi za rukom jer posjeduju moć i novac.
Oni su od osnutka u permanentnom ratu prvo sami sa sobom sjever i jug oko podjele plijena, koji se nikada nije završio pravedno. Da se ne bi ponovo desio, oni ratove organizuju u cijelome svijetu. Sistemom – zavadi pa vladaj.
U temeljima velike američke nacije obitava odbjegli evropski krimogeni ološ. Bježeći od zakona dolaze na prostrane dijelove Amerike, civilizacijski zaostale bez suvremenog naoružanja. Domoroci bijele uljeze pokušavaju eliminirati i zaustaviti u napredovanju lukom i strelom! Ovi uzvraćaju odmah modernijim puškama, pištoljima i topovima. U neravnopravnom sukobljavanju bez obzira na brojčanu premoć domoroci sve bitke gube i iz prostranih prerija, gdje su suvereno gospodarili stoljećima, sabijaju se u sve manje prostore, da bi na kraju završili u rezervatima.
Jedna velika kultura Maja stara preko 20 000 godina biva uništena za nepunih stotinu godina. Bijeli je čovjek zavladao tim kontinentom i omogućio svima onima uglavnom iz Evrope da dođu i otmu onoliko koliko im treba. Stvara se taj imperijalistički monstrum. Taj prostor pruža utočište svim disidentima, zločincima i kriminalcima samo pod jednim uslovom – da su bijelci. One koji to nisu diskriminišu i uglavnom koriste kao roblje.
Zašto ova priča o Americi? Da bi svi oni koji očekuju pomoć od nje morali znati s kim imaju posla. Njihov nacionalni navodni interes samo je izgovor da dalje od nas prave rezervat pod apsolutnom njihovom kontrolom. OHR-ov protektorat njihov je projekat. Demokratija na prostorima ovakve Bosne i Hercegovine pod njihovim pokroviteljstvom samo je korak do anarhije. Da nije tako, oni ovdje ne bi mogli biti ni kao turisti. Svake dvije godine imamo zveckanje oružjem na predizbornim skupovima. Nastala raspadom Jugoslavije kao njen središnji dio, Bosna i Hercegovina geopolitički je bila oduvijek za sve sile enigma i nerješivi problem. Problem je u tome što u njoj nije trebalo ništa rješavati. Sva ta rješavanja za nju su bila bolna i krvava i završavala ratovima. Resursima prebogata danas strukovno ubogaljena postaje laki plijen svih grabljivih stranih ulagača. To nije tako moglo u Jugoslaviji jer je postojao zakon i politička ekvidistanca i prema istoku i prema zapadu. Takva je distanca za rezultat imala oslonac na vlastite snage i pamet. Malo koja se zemlja mogla pohvaliti takvim razvojem i na zapadu i na istoku. Podizana iz pepela poslije Drugog svjetskog rata, bila je trn u oku hladnoblokovskih sila.
Sve su radili da to zaustave, jednako i Rusi i Amerikanci. Velika je smetnja tome bio Josip Broz Tito i njegovi antifašisti. Njegovom smrću ta zemlja ostaje bez integralnog autoriteta. Na vlast dolaze oni kojima je dezintegracija bila zadato štivo i iz Vašingtona i iz Moskve. Nikada riješeno do kraja nacionalno pitanje ni u Kraljevini ni u Titovoj Jugoslaviji bilo je pravi povod stvaranja beznađa na ovim prostorima. Vjerski fanatici počeše svoj krvavi pir, koji je trajao ptreko tri godine na ovim prostorima. Taj je pir okončan Dejtonskim sporazumom.
Kada govore danas o tome piru, niko ne govori o porušenim fabrikama koje su nekada zapošljavale veliki broj ljudi, koji su od svoga rada solidno živjeli, nego samo o porušenim crkvama i džamijama. Danas ih ima više nego prije rata, a nijedne iole ozbiljne fabrike gdje se stvara nova originalna domaća vrijednost. Najviše zaposlenih ima u velikim trgovačkim lancima gdje se prodaje sve smeće uglavnom uvezene robe.
Besplanska eksploatacija resursa ruda, šumskog i svakog drugog bogatstva vodi ka kataklizmičkim tragedijama kakva je bila ova zadnja u Hercegovini i u Središnjoj Bosni.
Nikakve garancije ne mogu nam dati ove nestručne vlasti da se to u budućnosti neće ponoviti možda i s tragičnijim posljedicama. Svaki rat kao najveću posljedicu ima uništenu kulturno-obrazovnu kadrovsku infrastrukturu. Poslije Drugog svjetskog rata mnogi su se obrazovali kroz rad u raznim večernjim školama i vanredno studirajući i tako stekli kakvu-takvu stručnost. Normalno je školovanje vrlo brzo počelo stvarati vrhunske kadrove. Nijedna od tih diploma nije se mogla kupiti. Morala se dobro ugrijati stolica da bi se do nje došlo.
U današnjoj Bosni i Hercegovini niko ne zna koliko je pravih, a koliko je falš diploma, pogotovo kod onih koji se bave politikom, a njih je ogroman broj. Prirodne ljepote ove zemlje ostaju samo u pjesmama. Urbanističke neznalice udružene s ratnim profiterima i s građevinskom mafijom na dojučerašnjom netaknutom prirodom i nacionalnim zaštićenim ekozonama ugrađuju beton i neuništivu plastiku, Uzimaju prirodi, a ništa joj ne vraćaju. Naše planine koje su vijekovima bile plućna krila uglavnom prljavim tehnologijama u zagađenim velikim gradovima postaju urbanistički nakaradfluci u vlasništvu onih koji nikada nisu bili izviđači ili planinari, čiji su preci uglavnom bili čobani ili tuđinske sluge.
Rođen sam i odrastao u Travniku, gdje sam bio i izviđač i planinar. Tada sam od starijih učio pošumljavati i njegovati, a ne uništavati prirodu. Nekoliko entuzijasta na čelu s Diuricom Šarićem i dr. Haldumom uz veliku podršku tadašnje vlasti prave odličan projekat sportsko-rekreacionog centra “Babanovac”, na 1200 metara nadmorske visine na Vlašiću. U sklopu hotela “Babanovac” bila je četrdesetmetarska skakaonica i fudbalski stadion. Na rubovima šumovitog đila isprojektovano je stotinjak vikend-objekata u planinskom stilu s prirodnim materijalima kamen i drvo. Svi su objekti morali biti pokriveni drvenom šindrom, koja je štitila i čuvala vijekovima i stare kolibe po Vlašiću. Svako odstupanje od projekta bilo je onemogućeno sankcijama, a bespravno izgrađeno bilo je srušeno. Tako je to bilo u onome, kako znaju reći danas ovi na vlasti, mračnom sistemu. Rat je potpuno izdevastirao te objekte. Krenula je obnova bez ikakvog reda i zakona. Pošto sam imao objekat na predivnom mjestu, potpuno devastirani sam obnovio isto kako je izgledao i prije rata. Mislio sam da će i drugi tako postupiti. Međutim to se nije dogodilo. Počelo je divljanje u gradnji bez ikakve estetike. Kada sam reagovao kod tadašnjeg Presjednika savjeta ministara, inače Travničanina, da to zaustavi, on mi je odgovorio : “Bolje je da se gradi ikako nego nikako!” Umjesto da zavede red u toj oblasti, on je tom porukom koja je bila javna ohrabrio sve one koji će kasnije uglavnom bespravno izgraditi mnoge nakaradne objekte, koji do danas nemaju urednu kanalizaciju i legalne priključke struje i vode. Prijeratna mjesta gdje su se pripremale sve jugoslavenske reprezentacije u košarci i nogometu, rukometu i odbojci, sada su načičkane uglavnom nakaradljucima koji se ne koriste. Fantastična Plava pitka voda u Travniku sve manje je pitka zbog te neplanske gradnje. Isto se događa i na Bjelašnici i Jahorini i drugim prelijepim planinama. Neprimjerena vodovodno-kanalizaciona mreža na Bjelašnici i Igmanu uticala je da ovoga ljeta potpuno presuši Vrelo Bosne. U Sarajevu se u vodovodnoj mreži često registruju bakterije.
Sve je to učinila nestručnost i kupljene diplome onih koji ovu zemlju vode u bezdan budućnosti.
