foto: Privatna arhiva/ Mehmed Nazečić prvi s desna
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero
i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu
sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka Sudnji dan
i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme,
početak i svršetak svega
da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
(M. Selimović, “Derviš i smrt” – zbir ajeta
različitih sura iz Kur’ana časnog)
Rođen je u Mostaru 9. 1. 1945, u kojem je završio osnovnu/osmogodišnju školu i čuvenu Mostarsku gimnaziju, gdje je bio jedan od najboljih đaka generacije. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu u redovnom roku. Odmah se zaposlio u “Tvornicu glinice” u Mostaru i kao “francuski đak” bio poslan na obuku u čuveni Aluminium Pechinay u Francuskoj.
Tokom staža u DP “Aluminij” (Mostar) radio je u elektroslužbi “Tvornice glinice”, da bi kasnije postao i rukovodilac “Energane”. Nakon osnivanja “Aluminijskog kombinata” bio je direktor njegove RO “Energana” sve do početka Prvog rata u Mostaru 1992, kada je Kombinat prestao s proizvodnjom. Jednogodišnje primirje proveo je u teškim uvjetima porušenog grada, nadajući se da će njegov “Aluminijski kombinat” ipak nastaviti s radom i tu dočekao početak Drugog rata 1993. Po savjetu jednog radnog kolege i iskrenog suradnika (koji je, izgleda, znao što se sve sprema “Aluminijskom kombinatu”) odmah je napustio Mostar (taj ga je kolega odvezao autom do Splita), odakle se zaputio u Stavanger u Norvešku “na par mjeseci” (gdje su mu već bile supruga Nadija i kćerke Ajla i Belma kao izbjeglice) i tako izbjegao sva ona zla i zvjerstva kojima su mostarski Bošnjaci bili bespoštedno i nemilosrdno izlagani nekoliko godina od HVO-a i HRHB-a.
I tu je ostao, ne svojojom voljom, više od 30 godina.
Ondje je u kratkom vremenu savladao norveški i engleski jezik, pomagao novopridošlim mostarskim izbjeglicama korisnim savjetima u privikavanju na život u novim okolnostima, ali se i svojim radom, stručnim znanjem i iskrenim, ljudskim ponašanjem uključio u rad u struci, kao vrstan inženjer s iskustvom, u stavangerskoj elektroindustriji, ali i bio gostujući predavač/profesor na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Stavangeru, na kojem je radio i nakon što je otišao u zasluženu penziju/mirovinu, prenoseći svoje stručno znanje i iskustvo norveškim studentima.
Bio je tipičan predstavnik svoje školske generacije u Mostaru, rođene pred sami kraj Drugog svjetskog rata, prepun znanja, dobrote, rada, htijenja i zajedništva, te kao takav sudjelovao u mnogim akcijama uređivanja života i rada u Gradu sve do početka rata (1992). Iz izbjeglištva je redovito dolazio svakog ljeta u svoj grad. Obilježavao je s nama sve naše “okrugle” obljetnice mature (40, 50. i 60), a često smo se znali čuti i telefonom prilikom raznih prigoda povodom rođendana i drugih praznika. Međutim već dulje vrijeme, kako zbog godina koje su prolazile, tako i zbog svekolike nesreće koja je snašla našu generaciju, a posebno zbog nostalgije za izgubljenim i razrušenim Gradom (nevolje su sve jače napadale slabašna mu “pleća” nenaviknuta na novonastale uvjete življenja), oslabio je i počeo se nesigurno, samostalno kretati tek uz pomoć “hodalica”.
Tako je bilo i ovog ljeta, gdje je dobar dio proveo u Mostaru, kod svoje sestre Jesenke Cake (liječnice) i tu se počeo lagano oporavljati. Izlazio je povremeno na jutarnje “teferiče”, druženja s Rajom i prijateljima, među kojima je bio omiljen i rado viđen. I sam sam ga prije kratkog vremena susreo u Gradu, dosta stabilnijeg zdravlja i pokretnosti, kada smo nakratko popričali i dogovorili se za jedan skorašnji i dulji susret: za susret sjećanja na naše djetinjstvo i dječaštvo koje smo zajedno proveli na mostarskoj luci, u Fabrici duhana, gdje su nam očevi radili i kao stručnjaci za duhan, ali i kao rukovodioci (zajedno s porodicama Sefo, Deronja, Harmandić, Dasović, Despotović), a naše su majke brinule o nama, djeci, i podizale nas. Međutim taj se susret nije dogodio.
Prije nego što je bio planirao, morao se na poziv porodice vratiti u Norvešku i par dana nakon povratka… preminuo.
Kao da je ovog puta bio došao tek oprostiti se od svog rodnog grada, od njegovog sunca i svjetlosti, od svoje sestre Jesenke Cake i nas nekoliko još živih generacijskih prijatelja i Raje, pa tek onda otići zauvijek. I otišao je te nedjelje, 20. 10. 2024. Po odluci supruge i kćerki njegovi zemni ostaci bit će sahranjeni u Stavangeru u ponedjeljak, 28. 10. 2024, u hladnoj skandinavskoj jeseni, iako smo se mi, njegovi prijetelji i Raja, nadali i željeli da njegovi zemni ostaci ipak budu dopremljeni u Mostar kako bi svoje konačno stanište našao uz svoje roditelje i prijatelje na Gradskom groblju Sutina, gdje mu je i mjesto, a što je svojim sveukupnim životnim djelovanjem i zaslužio. Željeli smo da se od njega dostojno i oprostimo, kako to Mostar zna učiniti za svojom zaslužnom djecom.
Ovako ostade tek ovo moje “tužno slovo” oproštaja od dragog nam druga i prijatelja na našem Tačno.netu, kad je na kraju još samo to ostalo. Tužno slovo oproštaja, ali dostojno njegovog imena i njegovih zasluga; “slovo” napisano u ime prijateljā, gradske Raje i, konačno, Grada, koji je nakon svih njegovih životnih bura i bonaca, dolazaka i odlazaka najviše volio i koji je pred smrt posljednji i pohodio. Zbog toga će nam posebno ostati u trajnom sjećanju taj naš posljednji, rajinski “teferič” i razgovor u Cernici, petnaesetak dana prije njegove smrti, sasvim slučajno ostvaren, na kojemu smo “bistrili” i nesretnu politiku Grada i Države, lošu situaciju u koju je zapao i FK “Velež” i stanje života (ako se to i može nazvati životom) uopće u Gradu i ne pomišljajući da će to biti i naš posljednji razovor. I zato je i nemoguće iskazati danas, u času konačnog rastanka, svu tugu i nevjericu, tegobu i bol zbog njegova nenadanog odlaska. I tužnu spoznaju da nema više našeg Mehe, dragog i pouzdanog prijatelja, iskrenog drugara i čovjeka uvijek spremnog svakog razumjeti i svakome priskočiti u pomoć.
Možda ćemo tek nekad kasnije, u ponoćnim razmišljanjima, kad se nama, još živima, budu stišavali dani i navirala sjećanja, uz šuštanje lišća nošenog sjevernim vjetrom s Prenja i zvijezda iznad ponoćnog budnika, možda uz pomoć mladog mjeseca ili uz umorne riječi naših dragih pjesama – sevdalinki – koje smo zajedno znali zapjevati u svim prigodama, moći shvatiti tu tužnu istinu, koja se, jednostavno, teško može i prihvatiti.
Neka sniva naš Meho snom pravednika u svom posljednjem konačištu pod snjegovima skandinavskim kad je već tako moralo biti, ali će On ostati uz nas, uz svoju Raju (koja polako izumire skrhana svim nevoljama i zlom koje nas je zadesilo) i u ovom “malom velikom Gradu”, koji ga je iznjedrio, koji je najviše volio i koji ga, s tugom, ali i iznimnim ponosom, ovim “tužnim slovom” ispraća na vječni počinak.
Kao svojeg koji je to svojim ljudskim i poštenim radom i harom uvelike zaslužio, a kako to, uostalom, i Gradu i Njemu priliči. Jer je Meho bio čovjek za kojeg je data riječ bila zakon i svetinja. Bio je čovjek velike energije, snage, volje i samoprijegora i čovjek koji nikada nije bio na prodaju niti predaju. Bio je čovjek kojem je kolektiv uvijek bilo iznad pojedinca, čovjek koji je živio život tiho i mirno, kao da ga se i ne tiče, bio je čovjek koji je imao svoje principe i ideale. S njima je živio, nije ih mijenjao i s njima je umro. A jedino se tako moglo izdržati sve ono što je za njegovih 80 godina život sijao i smrt žela i jedino se tako mogao imati ako ne uvijek ispravan, onda, zasigurno, uvijek uspravan stav, i ostaviti iza sebe pošten i dubok trag.
I upravo zato mi, njegovi dobri drugari i Raja, nikada ne bismo smjeli zaboraviti da će i svakog od nas pratiti naš trag i da će nas njegove posljedice stići nepogrešivo kad-tad i da će upravo taj naš trag svjedočiti o nama samima, za nas ili protiv nas, na mjestu i u vremenu gdje nas nitko više neće pitati tko smo ni što smo, već zašto smo učinili (ili nismo) to što smo činili (ili nismo). A to će znati ocijeniti samo oni koji znaju staviti najveće vrijednosti ispred svega: čovjeka, prijatelja, rad, zajedništvo i dobrobit ovog grada, tj. oni koji su još odmalena dobro naučili i spoznali značenje mudrih riječi svih naših mostarskih majki: “Od čeg’ vrijeme, sinko, od tog’ je i vakat”, a što će biti iznimno važno onima koji iza nas ostaju. To je dobro znao i time se stalno vodio i naš Meho. Doživljavao je On svoj grad svim svojim bićem, njegove žitelje braćom, doživljavao ih je kao čarobnu ljepotu svijeta i najveću vrijednost svog imetka.
Hodao je naš Meho ovim gradom, uspravno od najranijeg djetinjstva i upijao u sebe svu njegovu svjetlost, tonove, boje, karaktere, lica i vrijednosti koje je nosio kao svoju baštinu, ma gdje god da se nalazio, makar da je sve to u konačnici nosilo u sebi i malu dozu neshvaćanja, a što svakog pravog čovjeka, okrenutog ponajprije zajedničkom, pa tek onda pojedinačnom, polako, uz veliku brigu i razdire. Proveo je naš Meho lijep, ljudski život s nama, u Gradu njegove i naše mladosti, anarhičnom neovisnošću blagog lika boema i rođenog Mostarca, a kako to i priliči istinskim ljudima i pravim Mostarcima. I otišao je čista i svijetla obraza prema svakom. I žao mi je i iznimno teško što naše dogovoreno dulje druženje ovog ljeta završava ovim mojim oproštajnim “tužnim slovom”.
Žao mi je što u njegovom glasu nisam bar donekle naslutio da će to biti i posljednje riječi koje smo uputili jedan drugome. A imali smo još puno toga za reći s obzirom na to da se nismo vidjeli još od lanjskog obilježavanja 60 godina mature u Mostarskoj gimnaziji. Možda bih ga uspio i nagovoriti da još malo ostane ovdje, s nama. Možda, velim.
