Zaustavljam auto na benzinskoj u Idahu, odmah iza granice s Oregonom, na putu iz Seattlea u Las Vegas. Američkim cestama klizim već dvadeset pet godina, od prve studentske stipendije koja me na prijelazu tisućljeća iz Zagreba katapultirala u malo sveučilište u Valdosti, u Georgiji. Zrak je tada bio vreo i lijepio se na obraze i čelo kao šamar. Klimatski šok. Prehrambeni šok, čak i za nas iz zagrebačkih studentskih kantina. Kulturni šok – ništa nije izgledalo kao Amerika iz serija i filmova. Nikakve fakultetske klike, ni drame na predavanjima. Bezlične protegnute ulice, sve golemo i za mali grad, neuobičajeno široko razmaknute kuće, nogostup tako uzak kao da nitko nije planirao da će ga ljudi ikad koristiti, vozači koji te gledaju čudno jer hodaš, još čudnije kad bicikliraš. I ja sam bila šok drugima, pri jednoj posjeti lokalnoj srednjoj školi učenicima sam rekla da mi u Hrvatskoj živimo pod zemljom. Nitko se nije nasmijao.
Iz Valdoste sam za božićne praznike 1999. Greyhoundom otputovala za Seattle. Sedamdeset sedam sati u busu tad se činilo kao dobra ideja i uzbudljiva avantura; zapela mi je u grlu tek kad mi je jedan od putnika maznuo novčanik iz džepa jakne, vozač se nije htio miješati iako je počinitelj sjedio među nama, a ja sam se tješila time da sam izgubila samo dvjesto dolara i studentsku iskaznicu. Put nisam požalila – Amerika je raj samo kad se kroz nju vozi, i ne zaustavlja prečesto, ni predugo. Krajolik u vožnji najbliže je što sam ikad došla američkom filmu, i zato joj se neprestano vraćam. Filmska laž, najljepša.
Na benzinskoj u Idahu, lanac postaja ljupkog naziva Love’s, tankam našeg Minija europske veličine, smiješnog među cisternama i transformerskim grdosijama koje se toče, i znam da više ne mogu odugovlačiti s WC-om. Navlačim kapuljaču, spuštam pogled na mrljavi beton, guram vrata dućana benzinske. Osvrćem se po prostoriji. Neonsko svjetlo ljeska se na plastičnim pakiranjima nepreglednih redova grickalica, zidovi goleme prostorije su hladnjaci s energetskim pićima, pivom, limenkama svega što se da svesti na tekućinu. Lociram znak za zahode (restroom: jer Amerika voli eufemizme) i krećem prema njima.
Pred ženskim zahodom osluhnem, i kad ne čujem nikoga za umivaonicima, gurnem vrata i brzo uđem u najbliži odjeljak. U polučučnju napinjem mjehur, u ovom restroomu nema odmora, sati trpljenja cijede se u školjku, presporo, brišem se, osjećam da ima još, ali svejedno završavam, osluškujem opet ima li koga vani, važem u sebi hoću li prati ruke ili ne, imam li vremena, ne mogu se opet nositi s tim, ne mogu gledati ženu koja ulazi u zahod, šokirano zuri u mene, pa gleda znak na vratima zahoda, pa me skenira od tjemena do struka, da provjeri, da dokuči što u cijeloj toj slici ne valja, u kojoj se točki svijet raspada.
Idaho je jedna od “crvenih” saveznih država, koja od revolucionarnih šezdesetih prošlog stoljeća bez presedana odabire konzervativne predstavnike. Dok su nekadašnje konzervativne vrijednosti podrazumijevale porobljavanje, iskorištavanje i po potrebi ubijanje nebijele populacije, suvremena republikanska stranka zalaže se za suptilnije obračune s Drugima – masovne deportacije, zatvaranja, zabranu pobačaja, rodnu higijenu, a kad je riječ o rodnom izražavanju – osim ograničavanja medicinske skrbi transrodnim osobama, tucet je republikanskih država za svoje bojište odabralo upravo – zahod.
Koristite li zahod koji nije u skladu sa spolom koji vam je naznačen u rodnom listu ili nekom drugom dokumentu bez kojeg se ne ide na kahlicu, u Idahu vas može snaći kazna od tisuću dolara, ili šest mjeseci zatvora. Prošlo je, avaj, zlatno doba uniseks zahoda u odvjetničkom uredu Ally McBeal – poprišta najrazdraganijih trenutaka serije; trača, zafrkancije, pa i plesa. Danas je zahod zamka, mjesto gdje vas čeka osoba pogrešnog spola, koja će vas zaskočiti, silovati, konvertirati. Javni zahod, a ne obitelj, javni zahod, a ne crkva, javni zahod, a ne ginekološka ordinacija.
Dobro je imati gotovinu
U ginekološkoj ordinaciji u Los Angelesu 2023. za ruku držim svoju američku djevojku (ne miješati je s mojom hrvatskom suprugom). B. sjedi na ginekološkom stolcu, dr. Yamaguchi nema dobre vijesti. Nalaz papa testa je loš, moguće je da joj se vratio karcinom grlića maternice koji je operirala u dvadesetima. Još joj jače stišćem dlan, sve će biti OK, sve će biti OK, ali realno što ja znam – suprotno popularnom mišljenju, lezbijke se u ginekološka stanja razumiju jednako slabo kao prosječna čitateljica. Od doktorice očekujem riječi utjehe, malo razuvjeravanja, bokun nade. Umjesto toga, ona ide direktno u srž problema.
Na ginekološkom stolcu odvijaju se pregovori o polici osiguranja, o raku, o životu i smrti. Bronwyn radi za Netflix i gotovinom može platiti: operaciju, laboratorijske nalaze, automobil, ljetovanje u Grčkoj, Islandu, Maldivima, Meksiku, Berlinu ili Hrvatskoj, kapučino sa zobenim mlijekom od deset dolara (plus porez plus napojnica) u hotelu od pet zvjezdica u Las Vegasu. Može odmahnuti rukom i na licu mjesta s liječnicom dogovoriti zahvat, bez odlaganja. I nalazi su na kraju OK. Sve je OK. Dobro je raditi za Netflix, čak i ako nemaš zajamčen godišnji, iako te mogu otpustiti preko noći, iako si deset, dvanaest sati dnevno na virtualnim sastancima, iako zaboraviš jesti, ne stigneš na zahod.
Dobro je imati gotovinu, i Uber/Lyft/Bolt na mobitelu jer će vas dolazak kola hitne stajati tisuću dolara. Skoro pola američkih građana ne bi si ovaj izdatak moglo priuštiti. Usprkos obećanjima kapitalizma, realnost je da prosječni Amerikanac nema ni tu najnužniju zalihu keša, i da mu je njegov besmrtni politički i ekonomski sustav podario samo dugove. 77 posto američkih kućanstava je zaduženo, prosječni individualni dug je 104.215 dolara; za hipotekarne kredite, kredit za nekretnine, za auto, dugove po kreditnim karticama, studentske kredite i osobne zajmove. A to sve bez medicinskog duga. Više od stotinu milijuna Amerikanaca ima neku vrstu medicinskog duga, najviše oni na “crvenom” Jugu, u državama koje nisu produžile Obamacare, program koji pruža zdravstvenu skrb siromašnijem stanovništvu.
Pitajte slučajnu prolaznicu, bilo koju konzumenticu svijeta, gledateljicu televizije, filma, Netflixa, pitajte koje su najrazvijenije države našeg sirotog planeta. U srebrni dolar se kladim da će joj SAD biti prvi na jeziku. Ako je vjerovati svemu na čemu smo odrasli, pa i mi u Jugoslaviji, SAD je zemlja blagostanja, obećana, i pravda uvijek pobjeđuje, powered by Ally McBeal, i Dr. George Clooney nikad ne spominje kolko bu to koštalo kad vam spašava život. Sav užas događa se izvan ekrana, u small printu kapitalizma koji nitko ne čita; sve nasilje, ekonomsko i fizičko, događa se u četiri američka zida o kojima nije pristojno govoriti. I četvrti se zid nikad ne probija.
Let this be a lesson
Duž holivudske Staze slavnih, popločane imenima filmskih zvijezda, u šatorima ili među vrećama za smeće, spavaju ljudi. Nekoć ih se zvalo homelessima, ali ta riječ više ne vrijedi i svijet je puno bolje mjesto otkad su unhoused. Bezdomni uistinu zvuči mnogo gore od beskućnika, brutalnije. Hodam zvjezdanim pločnikom, na putu iz Netflixovog ureda u Hollywoodu, do hotela Roosevelt, s bazenom koji je oslikao David Hockney, u kojem je Marilyn Monroe živjela pune dvije godine (u hotelu, ne bazenu).
Dok prelazim cestu pored hotela, primjećujem dva uniformirana muškarca kako žure u suprotnom smjeru. Okrećem se da vidim kamo idu, i na pločniku, među smećem i zvijezdama, vidim mršavu Crnkinju, u poluležećem položaju – očito idu prema njoj. Vijesti su tih dana pune policijskog nasilja, Crnci stradavaju kao muhe u policijskim intervencijama, u svojim domovima, na ulicama. Vadim mobitel i počinjem ih snimati. Prilazim im dok jedan već kleči ženi na leđima i stavlja joj lisice. Ona vrišti, gdje mi je mobitel. Gledam oko nje, sve je puno smeća, iz susjednog dućana izlazi vlasnik i mirno gleda.
Ja snimam, pitam ih tko su, što rade, zašto. Odmaknite se, kaže glavni, koji joj koljenom pritišće kičmu. Pitam ih opet što je skrivila. Vlasnik dućana samo gleda. Kažem, dajte ljudi, ona je ljudsko biće. Lik ispred dućana šuti. Ja snimam. Policajac mi ponavlja da se odmaknem. Odmičem se i nastavljam snimati. Dolaze dvoja golema policijska kola pod sirenom, iz njih izlazi troje, četvero, petero policajaca. Jedna od njih mi prilazi, kaže da se okrenem, licem prema zidu. Stavlja mi lisice. Stojim na holivudskoj Stazi slavnih i nemam pojma što se upravo dogodilo.
Iz džepa mi vade putovnicu, skidaju snimku s mobitela, ispituju me. Kad čuju moj turistički naglasak, i da sam tu u Rooseveltu, gdje je bazen oslikao David Hockney, a Marilyn Monroe živjela pune dvije godine, malo se opuštaju. Nakon dvadesetak minuta skidaju mi lisice, vraćaju dokumente i mobitel. Pitam ih – što sad? Zapisali su sve, zamišljam da će javiti imigracijskom odjelu i da me više nikad neće pustiti u zemlju. Moja veza s Amerikankom ovisi o mojoj mobilnosti, naša ljubav o milosti imigracijskog službenika. Kažem jednom od njih, tamo gdje ja živim, ovakve se stvari ne događaju (OK, događaju se. Ali znate što mislim). Ne kažem koje stvari. Ne probijam četvrti zid. Must be a culture shock, kaže mi on, kroz smijeh. Ovaj glavni, jedini bijelac među njima, dodaje: Let this be a lesson.
Kad ove godine pred izbore slijećem u Seattle, shvaćam da me holivudska policija nije stavila na crnu listu. Svejedno, opet treba proći dril: kod koga idete, aha-aha, koliko ste dugo u vezi, aha-aha, zašto tako dugo ostajete, zašto samo ručna prtljaga, aha, čime se bavite, hmmm, koliko keša unosite, gdje živite, aha, s kim živite u Berlinu, aha-aha, a s kim živi vaša supruga sad, a s kim živi vaša djevojka, I’m not judging, evo ovdje kamera, evo ovdje otisak prsta. U plućima mi je vatromet smijeha, ali gasi se na jeziku. Ne mogu mu reći, buraz, jel ti stvarno misliš da bih ja htjela tu živjeti, raditi, studirati, voziti, padati s bicikla, ići kod ginekologinje? Care care cariniče, znaš li ti gdje živiš. Znaš li koliko je sati?
Bronwyn me skuplja na aerodromu s Minijem, čim dođemo kući sjedamo pred njezin glasački listić, harmoniku od papira, s gomilom pitanja vezanih uz nove zakone, čitam svako pet puta i ništa ne razumijem. Nije do jetlaga. Pridržavam joj kemijsku dok glasa za Jill Stein i Butcha Warea. Država Washington je “plava”, demokratska, i glas protiv Trumpa nije nužno glas za Kamalu. Američki izbori su strašna smijurija. Naglasak na strahoti, ili smijehu, ovisi o tome gdje ste na klasnoj ljestvici, koja vam je boja kože, i s koje strane oceana živite. Glas za Kamalu nije glas za pravedniju ni bolju Ameriku, ni bolji svijet; on je samo privremeni glas protiv sociopata i fašista – letvica je vrlo, vrlo nisko.
Američki izbori, baš kao njezini filmovi i serije, nude i proizvode samo fikciju. Trump je “za radnike”, “za obitelji”, “za žene” – ni osuda za silovanje, ni krađe i pronevjere, ni poticanje na puč, ne dokazuju suprotno. Kamala, nebijela, žena, šuti o klimatskoj katastrofi, o izraelskom genocidu, ponosno ističe svoj doprinos kontroli granice, do grla se uvlači u šupak desnici. I na kraju, holivudskom, tko god osvoji više glasova na američkim izborima, pobjednik će uvijek biti truli, bešćutni, razorni kapitalizam.
Ta četiri zida čiste američke fikcije.
