Foto: picture alliance/Reuters/Norlys Perez
Kad predsjednik Kube Miguel Diaz-Canel najavi govor naciji, stanovništvo se rezignirano priprema za sljedeće obavještenje o katastrofi. Tako je bilo i 17. oktobra. Nakon što je na pola ostrva nestalo struje, Diaz-Canel posjetio je uveče državnog proizvođača električne energije i objavio tamo vanredno stanje. Škole bi se zatvorile, kulturni i sportski događaji otkazali da bi se malo preostale struje štedjelo za bolnice i pogone koji se bave proizvodnjom prehrambenih proizvoda. Krivac za mizeriju jeste embargo SAD, koristio je Diaz-Canel stari argument.
Nekoliko sati kasnije zbog kvara na najvećoj termoelektrani ležalo je cijelo ostrvo u mraku – i četiri dana kasnije samo trećina zemlje imala je ponovo struju. Kolaps snabdijevanja energijom simptomatičan je za duboku krizu zemlje. Zastarjela elektromreža i investicije koje nedostaju, kao i ovisnost o uvozu nafte doveli su Kubu u đavolji krug, koji stavlja vođstvo na tvrdu probu. Jer će se bez struje manje proizvoditi, što na jednoj strani zaoštrava situaciju snabdijevanja na ostrvu, a na drugoj smanjuje generiranje deviza za uvoz.
Ispadi struje plaše turiste i koče turistički oporavak. Drugačije nego u susjednim zemljama, kao što je Dominikanska Republika, turizam se do danas nije oporavio od pandemije – iako taj sektor kojim dominira kubanska vojska dobija najviše državnih investicija. Godine 2023. zemlju je posjetilo samo 2.4 miliona turista – 2018. bilo ih je još 4.7 miliona. Ispadi struje imaju destabilizirajući potencijal.
U ljeto 2021. to je izazvalo velike masovne proteste, koje je državna sigurnost ugušila. Preko 1 000 demonstranata bilo je zbog zastrašivanja osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne. Za stanovništvo su blackouti horor scenario: jer bez struje nema ni vode pošto pumpe ispadaju. I ono malo životnih namirnica u hladnjacima kvari se na tropskoj vrućini ako se brzo ne skuha i pojede.
Stalno se u kritičnim momentima prekida internet
I kod najnovijeg ispada struje u zemlji nije izostala reakcija stanovništva koje pati: na socijalnim mrežama stalno su se postavljali videi koji pokazuju građane koji u zaštiti tame iz protesta udaraju na svoje lonce i izgovaraju parole protiv režima ili svoj bijes anonimno izražavaju tiradama mržnje. To nije novo. Naime, Kubanski ured za posmatranje konflikata (OCC) registrovao je do augusta skoro 700 protesta u cijeloj zemlji, najviše povezanih s nezadovoljstvom državnim uslužnim djelatnostima kao što je snabdijevanje strujom i vodom, kanalizacijom i javnim transportom.
Diaz-Canel reagovao je prema očekivanju. U vojnoj uniformi upozorio je svoje zemljake na vandalizam i poslao je policiju na ulice. U kritičnim momentima stalno se prekida internet. Pitanje je koliko dugo još može funkcionisati ova strategija.
Kubanski vodeći duet – predsjednik Diaz-Canel i premijer Manuel Marrero – nemaju ni legitimitet historijskih revolucionarnih vođa niti njihovu karizmu. Njihov je reformski manevarski prostor na osnovu svemogućeg birokratskog aparata minimalan, a okolnosti rade protiv njih.
Godine 2019. preuzeo je tada 59-godišnji Diaz-Canel predsjedništvo od ostarjelog revolucionarnog vođe Raula Castra. Neki su Kubanci osjetili nadu da će s pomlađivanjem najvišeg vodstva zapuhati novi vjetar i da će gospodarske reforme dobiti zamah. Međutim za to nije bilo ni odgovarajuće vrijeme. U vrijeme kada je preuzeo dužnost političko otopljavanje i gospodarski oporavak nakon historijske posjete američkog predsjednika Baracka Obame 2016. već su jenjavali.
Predsjednik SAD-a Donald Trump opet je pooštrio sankcije i između ostaloga blokirao kruzerski turizam, ukinuo ESTA vizu za europske turiste ako lete na Kubu i poskupio devizne doznake egzilanata. Bratska je zemlja Venecuela, osim toga, zapala u gospodarsku krizu i smanjila velikodušne isporuke nafte – koje su Kubi čak jedno vrijeme omugućilr reeksport viškova. A 2020. godine pandemija je zaustavila turizam, koji je do tada u zemlju donosio gotovo milijardu američkih dolara godišnje.
Rezultat je katastrofalna kriza. Godine 2019. i 2020. kubansko je gospodarstvo opalo za ukupno 11%, a otada raste samo između jedan i dva posto godišnje. Inflacija iznosi oko 30%. Oko milion Kubanaca nakon pandemije napustilo je svoju domovinu; ostaju prije svega stariji ljudi.
Prema najnovijoj studiji kubanskih egzilanata 89% kubanskog stanovništva smatra se siromašnim. Drugi eksperti tvrde da je u pitanju najmanje 30%. To je najgori gospodarski pad od raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih godina; faza odricanja koja je na Kubi ušla u historiju kao “poseban period”.
Uprkos lošijim početnim pozicijama Kina i Vijetnam daleko su prestigle Kubu
Diaz-Canel pokušao je zaustaviti gospodarski pad neuspješnom valutnom reformom, povećanjem plata u državnoj službi i ublažavanjem zahtjeva za privatne male preduzetnike. Tražio je nove kreditore i trgovinske partnere u Iranu, Kini i Rusiji. Oni redovito pošalju humanitarnu pomoć, tovar riže, pokoji turistički avion, tanker s naftom ili postave solarne parkove (Kina). Od turskog holdinga Karadeniz režim je iznajmio sedam plivajućih elektrana. Meksiko je sklopio ugovor s 3.750 kubanskih ljekara – veliki dio plate ide direktno kubanskoj državi – i isporučuje dnevno 30.000 barela nafte.
Međutim to nije ništa više nego kapljica na vrelom kamenu. Ako je vjerovati novinskim izvještajima, čini se da čak ni komunistička Kina nema previše želje subvencionirati loše kubansko gospodarstvo. Osim toga Kina je ljuta i zbog stotine miliona američkih dolara neplaćenih dugova. Zbog nedostatka dovoljne proizvodnje šećera na Kubi Peking je također otkazao ugovor o isporukama 400.000 tona godišnje i zahtijevao je od vođstva konačno strukturne reforme gospodarstva.
Kako bi mogle izgledati eventualne alternative, skicirao je ekonomista Carmelo Mesa-Lago u jednoj uporednoj studiji. Naime, uprkos lošijim početnim pozicijama Kina i Vijetnam daleko su prestigle Kubu. Gospodarski posmatrano prosječni bruto domaći proizvod Kine rastao je od 2009. do 2020. skoro osam puta brže nego na Kubi, a u Vijetnamu pet puta. I socijalno su te zemlje bolje.
Godine 2021. stopa smrtnosti majki na 100.000 poroda bila je 17.8 u Kini, 46 u Vijetnamu i 176.6 na Kubi. Mesa-Lago ustanovljava da na Kubi dominira model planskog gospodarstva i velikih državnih preduzeća, dok u kinesko-vijetnamskom tržišnom socijalizmu centralnu ulogu imaju mala i srednja preduzeća. Udio državnog sektora u bruto domaćem proizvodu bio je 2019. u Vijetnamu 27%, u Kini 31% i na Kubi 91%.
Zaključak je jasan, ali tržišno gospodarsko otvaranje nikako ne uspijeva. S jedne strane zbog otpora komunističke birokratije, koja se boji za svoju političku kontrolu, a s druge zbog vojske koja kontroliše turizam, finansije i telekomunikacije i koja bi prilikom otvaranja izgubila svoje gospodarske privilegije. Međutim reformski pritisak nije bio veći od 1990. godine.
Tako velik kao danas reformski pritisak nije bio od 1990. godine
Jedna su opcija reforme prema kineskom modelu: tržišno gospodarsko otvaranje za mala i srednja preduzeća uz istovremeno zadržavanje političke kontrole kroz komunističku partiju (jednopartijska država). Ovaj je model Raul Kastro jedno vrijeme favorizovao. Ipak, nikada mu nije uspjelo da to u posljednjoj konzekvenci provede zbog otpora partije i njegovog brata Fidela. Bio je stalno blokiran. Zbog toga nije vjerovatno da bi to moglo uspjeti Diaz-Canelu.
Druga je opcija istočnoevropski put prelaska na otvoreno, kompetitivno tržno gospodarstvo. O tome sanja vlada SAD-a, ali za to bi bila potrebna masovna mobilizacija stanovništva i jako opoziciono vođstvo da bi se komunistička partija i vojska prisilile na ustupke. Ovo bi išlo u korak s gubitkom privilegija elite. Ona, međutim, kontrološe vrlo efikasan represioni aparat, koji dosada nije pokazao slabosti. Zbog toga ovaj scenario nije vjerovatan.
Treća je opcija ruski model, u kome iz starog državnog aparata i vojske nastaje nova oligarhija, koja sebi osigurava privatizovana državna preduzeća i preko svojih starih mreža u velikoj mjeri kontroliše državu i gospodarstvo. To bi aktuelnoj eliti garantovalo održanje moći uz istovremeno otvaranje tržišta. Postoje neki znakovi – između ostaloga i prisustvo ruskih savjetnika – da bi ovo mogla biti favorizovana varijanta akuelnog vođstva.
Četvrti scenario – u prošlosti više puta primjenjen – jeste političko i ideološko zaoštravanje vođstva za očuvanje statusa kvo. Stanovništvu tada prijeti još više represija i uskraćivanja, što vjerovatno pospješuje emigraciju. Ukoliko bi tvrdolinijaš Donald Trump dobio američke izbore, ovo bi bio najvjeroavtniji scenario.
Kocka je još u vazduhu. Kako će ona pasti, zavisi od mnogih faktora u zemlji i inostranstvu. Ali najmanje tri od četiri varijante impliciraju veći ili manji zaokret. To je trenutno jedina slamka spasa za koju se može uhvatiti oko devet milijuna Kubanaca, koji još uvijek žive na otoku.
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović
