Govornica pred zgradom Capitola; Foto: Chip Somodevilla/Getty Images Via Afp
Želim predstaviti autorski tekst poznatog američkog novinara i anti-ratnog reportera Chris-a Hedges-a, koji je nastao u danima nakon nedavne pobjede Donald-a Trump-a na američkim predsjedničkim izborima. Autor daje dijagnozu, ali i oslikava stanje duha u koje je utonulo američko društvo, ili barem onaj njegov progresivniji i ideološki osvješćeniji dio kada se 5. novembra 2024. godine sudario sa izborom između dvije identične političke opcije, za koje se na zna koja od koje je gora i ubitačnija za interese američkog društva i ‘običnog čovjeka’.
Prethodno bih pokušao predstaviti ovo jedinstveno novinarsko ime, iako Chris nije nepoznat starijim generacijama u post-Jugoslovenskim zemljama. Tokom ratova na ruševinama druge Jugoslavije bio je šef Balkanskog biroa New York Times-a od 1995. do 2000. godine. Izvještavao je o posljednjim mjesecima opsade i bjesomučnog bombardovanja Sarajeva. Među prvima je u svijet poslao informacije o masakrima vojske, policije i parasigurnosnih snaga tzv. Republike Srpske (RS) i Srbije u julu 1995. godine u i oko Srebrenice – koji će mnogo vremena kasnije konačno dobiti zasluženu pravosudnu kvalifikaciju genocida. Već 1998. godine Chris zapadnu i regionalnu javnost suočava sa jednom od najvećih masovnih grobnica u Bosni i svijetu, Jakarinom Kosom u kompleksu rudnika željezne rude Ljubija kod Prijedora. Tu su vlasti tzv. RS sakrili nekoliko stotina tijela od ukupno više od 3’800 ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, premještajući ih iz drugih masovnih grobnica, u kojima su zametali tragove svog zločina koji nažalost nije (još) dobio kvalifikaciju genocida. Chris je jedan od rijetkih novinara koji su tokom rata na Kosovu pratili oružane formacije Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), što je rezultiralo izvještajima o zločinima srbijanskih oružanih snaga nad kosovskim civilima. Ali i istraživačkom pričom o konsolidaciji političke moći tadašnjeg zapovjednika OVK Hašima Tačija koju su pratila ubistva i mučenja suparničkih komandanata i pripadnika OVK i zločini nad nealbanskim stanovništvom.
Hadges je gromada etički, filozofski i činjenično potkovanog novinarstva. To mu je i priznato Pulitzerovom nagradom za novinarsko izvještavanje sa kontekstom i nagradom Amnesty International-a za novinarsko izvještavanje o ljudskim pravima 2002. godine.
Malo je poznato da je Chris teolog i prezbiterijanski svećenik, duhovna vertikala koju je kao i svjetonazornu nasljedio od oca, također prezbiterijanskog svećenika, veterana Drugog svjetskog rata i anti-ratnog aktiviste. Nakon završetka studija engleskog jezika na Colgate koledžu za teologiju i književnost 1979. godine, Chris je završio i postdiplomatske studije teologije i klasičnog grčkog jezika na bogoslovnoj školi Divinity School Univerziteta u Harvardu. Za vrijeme studija je vodio malu kvartovsku crkvu u Bostonu.
Zanimanje za novinarstvo je razvio još u srednjoj školi u kojoj je bio suspendovan zbog pokretanja ilegalnih novina. U svojim harvardskim danima Chris se opredjeljuje za novinarstvo kao poziv, pod uticajem britanskog novinara Robert-a Cox-a, koji tada izvještava o američkom ‘Prljavom ratu’ protiv ljevice u Argentini, zločinima i državnom terorizmu proameričke vojne hunte Jorge-a Videla. Hadges nakratko napušta Harvard da bi studirao španski jezik u Kočabambi u Boliviji uz podršku braće iz katoličke misije Maryknoll. Tokom 1980-tih izvještava iz Bolivije, iz Buenos Ajresa za vrijeme Foklandskog rata, te iz Reganovih ratova i antikomunističkih intervencija u El Salvadoru, Nikaragvi i Gvatemali – uglavnom za ‘The Christian Science Monitor’ i američki ‘Nacionalni javni radio’ (NPR). Noam Čomski je za njegov rad rekao da je Chris ‘jedan od onih rijetkih američkih novinara u Centralnoj Americi koji je zaslužio da ga se zove novinarom‘.
Početkom 1990-tih izvještava iz Prvog zalivskog rata, kada ga je američka vojska uhapsila i oduzela mu novinarsku akreditaciju jer je odbio da izvještava iz idiokratskog ‘formata’ reporterskog pula u kojem tzv. ‘novinari’ iz udobnih sala, hotelskih foajea i strogo kontrolisanih obilazaka ‘asaniranih’ ratnih poprišta, javnosti prenose unaprijed pripremljene informacije kojima ih futiraju zapadni PR i spin stručnjaci, tačnije njihove političke i korporativne gazde. Čak i 30 godina kasnije fingirani novinarski pulovi su glavni kanal izvještavanja zapadnih mainstream novinara u Ukrajini, Gazi i Libanonu. Da parafraziram Roland-a Barthes-a, Chris je odbio biti ‘glasnogovornik glasnogovornika’, stenograf moćnih i njihove slike rata i mira, te uprkos zabrani uspijeva ući u Kuvajt, kasnije i Irak, odakle izvještava o posljedicama američkog bombardovanja, šiitskom ustanku i zločinima Sadamovog režima nad Kurdima. U Basri čak biva i zarobljen, zajedno sa kolegom Neal-om Conan-om od strane iračke Republikanske garde, koja ga nakon sedam dana pušta iz zatvora. Na Bliskom istoku ostaje do 1995. godine, nakon čega izvještava iz ratova u Bosni i na Kosovu.
Početkom 2000-tih Chris se vrlo brzo i izbliza uvjerio da su propagandni narativi američke vlade, napose zagovornika rata poput Dick-a Cheney-a i Donald-a Rumsfeld-a, o tobožnjoj umiješanosti iračkog režima u teroristički napad 9. septembra i o tobožnjem iračkom pogonu za proizvodnju biološkog i hemijskog oružja, obična laž i sredstvo legitimizacije nelegalne invazije na Irak. Opravdavanja su podmetana u vidu samoprodukovanih i fingiranih novinarskih izvještaja koje je američka obavještajna zajednica sa lojalnim ‘novinarima’ uporno plasirala američkoj javnosti. U jednom takvom pokušaju obavještajni koridori moći su samom Hadges-u, uz pomoć ‘kolege novinara’ Lowell-a Bergman-a, ‘namjestili’ fingirani intervju u Bejrutu 2001. godine sa lažnim iračkim ‘prebjezima’ – dvojicom tobožnjih iračkih vojnih zapovjednika, koji su ‘slučajno’ imali gomilu podataka o tobožnjem iračkom oružju za masovno uništenje i o tobožnjoj bazi u kojoj su se navodno ‘mudžahedini’ obučavali za napade na američku infrastrukturu sa otetim avionima. Vrlo brzo će se nedvosmisleno utvrditi da dvojica ‘zapovjednika’ koje je Chris intervjuisao nisu stvarne osobe, uopšte nisu vojna lica, niti prebjezi. Američka javnost će saznati da Sadamov režim nije imao oružje za masovno uništenje, niti je na bilo koji način bio uključen u planiranje napada na New York – što Sadamov režim ne čini manje zločinačkim, ali ni američku ratno-huškačku politiku.
Ovakve i slične pseudonovinarske laži, zatim patriotska i islamofobna histerija, kao i sve autoritarnija klima prema kritičarima rata u Americi, opredijelili su Chris-a da se 2003. godine javno usprotivi američkoj invaziji na Irak u govoru na diplomskoj ceremoniji Rockford koledža. Nažalost, njegov govor je dočekan i prekidan povicima i glasnim protivljenjima, zaglušujućim skandiranjem ‘USA’ i ‘God bless America’, isključivanjem mikrofona i upadima studenata na binu[1]. U ovom govoru Chris je izrekao mnogo fundamentalnih istina o američkoj vanjskoj politici, o ideologiji imperije, Bliskom istoku. Između ostalog kazao je da je, parafraziram, Amerika postala kao i oni režimi i politike sa kojima se udružila u tzv. ‘ratu protiv terora’, sa Putinovim[2] i Šaronovim u Izraelu. Zavedeni magijskom gotovo mesijanskom muzikom globalnog ‘pravednika’ i ‘slobodonosca’, američko društvo i demokratija su, rušeći diktature i zločinačke režime, i sami postali robovi grand-zločina i domaćih zločinaca.
Ovaj stari govor valja pročitati sa velikom pažnjom[3], jer najavljuje zlokobnu mutaciju američke i zapadne demokratije u svoju suprotnost, a čiju završnu metastazu danas gledamo. Pod dijalektičkim pritiskom neoliberalne ekonomije, kartel-korporacija, nacionalista i militarista, ona se od onoga što demokratija jedino može biti, ljudskopravaška, humanistička i socijalna, urušila u jednu bezideološku smjesu tehnikalija, anketa i interesa, ispražnjenu od vrijednosti, etike, filozofsko-idejnog supstrata, a ispunjenu militarizmom i opresijom moćnih nad slabima. Što je signal za kraj.
Nakon ovog govora medij u kojem je Hadges radio od 1991. do 2005. godine, The New York Times (NYT), mu je u oštroj kritici izrekao javni ukor, jasno se ogradivši od njegovih stavova i svjesno pritiskujući dobitnika Pulitzerove nagrade da sam da otkaz – što je Chris i učinio. Govoreći o tome mnogo godina kasnije rekao je: ‘Mogao sam ili da progovorim i shvatim da je moj odnos sa poslodavcem gotov, ili da ušutkam sam sebe i budem vazal svojoj karijeri, što bi na ličnoj razini bila izdaja mog oca.‘
Ironično, ali i danas, 20 godina kasnije širom ‘slobodnog svijeta’ od Aljaske do Australije gledamo kako se anti-ratni i anti-kolonijalni govori u stvarnom prostoru, na književnim sajmovima i univerzitetima, u parlamentima ili na mainstream medijima brutalno suzbijaju, ignorišu ili pak kažnjavaju uništavanjem karijera i života. Svima je poznat pokušaj prekidanja govora Slavoja Žižeka na frankfurtskom sajmu knjiga u oktobru 2023. godine zbog ‘nezgodnih istina’ koje je iznosio prisutnom njemačkom establišmentu[4], ili gušenja anti-ratnih protesta širom američkih koledža i Njemačke. Možda je našoj regionalnoj javnosti manje poznat nedavni zabran i nasilno izbacivanje sa govornice izraelskog parlamenta, zastupnika i vođe ljevičarske koalicije Ayman-a Odeh-a[5] koji se usudio kritikovati ratnu politiku Netanyahu-a i govoriti o palestinskim žrtvama. Ili pak zabran i suspendovanje iz izraelskog parlamenta zastupnika Ofer-a Cassif-a u oktobru 2023. godine zbog njegove kritike rata u Gazi i intervjua danom irskom novinaru Finian-u Cunningham-u[6]. Cassif je ponovo suspendovan nedavno u novembru 2024. godine zbog javne podrške optužnici za genocid nad Palestincima koju je protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde podnijela vlada Južnoafričke Republike[7]. A o zabranama u onim državama čijim establišmentima političke slobode ni ranije nisu bile dio društvenog i političkog miljea, da i ne govorimo.
Chris Hadges je nakon napuštanja NYT-a predavao časove engleskog jezika, radio u neprofitnim organizacijama i bio kolumnista i urednik novinarskog portala ‘Truthdig‘ do 2020. godine. Autor je nekoliko knjiga, među kojima bi kao lektiru preporučio ‘War is a Force That Gives Us Meaning’ (2002.) i njegovu analizu radikalne kršćanske evangelističke desnice u Americi ‘American Fascists: The Christian Right and the War on America’ (2007.). Za svoj spistaljeski rad je 2006. godine dobio književnu nagradu Lannan fondacije. Hadges danas piše kolumne u nezavisnom internet magazinu ‘Scheerpost‘ i uređuje svoju medijsku platformu i podcast ‘The Chris Hedges Report‘ na Substack-u, Rumble-u i YouTube-u. Toplo preporučujem ljekovita Chris-ova promišljanja.
Život i djelo Chris-a Hadges-a je biografija duhovnog smisla i lične odgovornosti. Novinar i svećenik ni danas ne posustaje u potrazi za dobrim čovjekom i boljim društvom. Njegov autorski tekst koji slijedi tome svjedoči.
Politika kulture očaja – od Chris-a Hadges-a[8]
To je očaj koji nas ubija. Kultivira nešto, što Roger Lancaster naziva ‘zatrovanom solidarnošću‘, opijenost iskovana od negativnih energija straha, zavisti, mržnje i žudnje za nasiljem.
Na koncu, ovi izbori su se vrtili oko ‘očaja’. Očaja zbog budućnosti koja je nam isparila sa deindustrijalizacijom. Očaja zbog gubitka 30 milijuna radnih mjesta u masovnim otpuštanjima. Očaja zbog programa štednje i usmjeravanja bogatstva prema gore, pravo u ruke gramzivih oligarha. Očaja zbog liberalne klase koja odbija priznati patnju koju je orkestrirala pod neoliberalizmom ili prihvatiti programe poput ‘New Deal-a’ koji će ublažiti tu patnju. Očaja zbog uzaludnih, beskrajnih ratova, i zbog genocida u Gazi, za koje generali i političari nikad ne bivaju proglašeni odgovornima. Očaja zbog demokratskog poretka kojeg je otela korporativna i oligarhijska moć.
Taj očaj se odigrava na tijelima onih obespravljenih, razarajući ih ovisnostima o opijatima, alkoholu i kocki, ili masovnim pucnjavama, ili suicidima koji u Americi osobito pogađaju srednjovječne bijele muškarce, ili morbidnom pretilošću, ili jednostavno neprimjetnim trošenjem našeg emocionalnog i intelektualnog života na neukusne spektakle i na privlačan zov magičnog mišljenja – od apsurdnih obećanja kršćanske desnice do lakovjernih ubjeđenja u stilu Oprah talk show-a da tamo neka stvarnost nikada ne može biti prepreka našim željama. To su patologije jedne duboko bolesne kulture, koju Friedrich Nietzsche naziva agresivnim obezduhovljenim nihilizmom.
Donald Trump je simptom našeg bolesnog društva. On nije njegov uzrok. On je ono što se našlo tu, izbljuvano iz naše truleži. On oličava djetinjastu čežnju da se bude svemoćni bog. Ova čežnja odjekuje među Amerikancima koji smatraju da su tretirani kao ljudski otpad. Ali onemogućenost da se postane Bogom, kako piše Ernest Becker, vodi svojoj mračnoj alternativi – porivu razaranja kao da si sam Bog. Samospaljivanje je ono što slijedi.
Kamala Harris i Demokratska partija, zajedno s onim krilom Republikanske partije koji se udružio s Harris-ovom, a kojeg čini dugovječni mainstream establišment, žive u vlastitom svijetu uvjerenja koji nema temelje izgrađene na i od stvarnosti. Harris koja nije za predsjedničku kandidatkinju izabrana demokratskim glasanjem na unutarpartijskim izborima, već je miropomazana od strane partijskih elita, ponosno je rastrubila da je njenu kandidaturu podržao Dick Cheney, političar koji je napustio dužnost s izbornim ugledom od samo 13 posto popularne podrške. Samodopadni, ‘moralno’ nadmeni križarski rat protiv Trump-a stvara i potpaljuje nacionalni televizijski reality show, koji je zamijenio novinarstvo i politiku. Taj šou reducira društvenu, ekonomsku i političku krizu na Trump-ovu osobnost. Taj šou odbija da se suoči i imenuje korporativne moćnike odgovorne za propast naše demokracije. Omogućuje političarima Demokratske partije da bezbrižno ignorišu sopstvenu bazu – bazu unutar koje čak 77 posto glasačke baze Demokratske partije i 62 posto građana koji naginju nezavisnim kandidatima, u stvarnosti podržavaju embargo na prodaju i izvoz oružja Izraelu. Neskriveno šurovanje s opresijom korporacija i odbijanje da se uvaži želje i potrebe biračkog tijela kastrira oštricu štampe i Trump-ovih kritičara. Takve korporativne marionete ne zalažu se ni za što drugo osim za vlastiti privatni boljitak. Laži koje govore radnom čovjeku i ženi, posebno s programima poput Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA), čine mnogo više štete od bilo koje laži koju je izgovorio Trump.
Oswald Spengler u svom djelu ‘Propast Zapada’ je predvidio da će klasa ‘nasilnika s novcem‘, ljudi poput Trump-a, zamijeniti tradicionalne političke elite, kako se zapadne demokracije budu sve više kalcificirale i odumirale. Demokracija će postati varka. Poticaće se mržnja, i njome će se hraniti mase, kako bi ih se ohrabrilo da se raskomadaju između sebe.
Američki san je postao američka noćna mora.
Društvene veze, uključujući i poslove koji su radničkoj klasi Amerikanca davali osjećaj svrhe i stabilnosti, koji su im davali smisao i nadu, rascijepljene su. Deseci miliona života u stagnaciji i tavorenju, spoznaja da ni njihovoj djeci neće biti bolje, predatorska priroda naših institucija, uključujući obrazovani, zdravstveni i zatvorski sistem, iznjedrili su, uz očaj, i osjećaje nemoći i poniženja. To je izazvalo usamljenost, frustraciju, ljutnju i osjećaj bezvrijednosti.
‘Kada život nije vrijedan življenja, sve postaje izgovor da ga se riješimo…‘, piše Émile Durkheim. ‘Postoji kolektivno raspoloženje, kao što postoji individualno raspoloženje, koje tjera narode na tugu. … Jer pojedinci su isuviše i na najtješnji način dijelom društvenog života da ih ne bi pogodila bolest njihovog društva. Patnja društva tako neizbježno postaje njihova.‘
Društva u raspadanju, u kojima je stanovništvo lišeno političke, društvene i ekonomske moći, instinktivno posežu za kultom vođe. Tako nešto sam gledao za vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Vođa i njegov kult obećavaju povratak u mitsko zlatno doba i zaklinju se, kao što to čini Trump, da će slomiti sile tobož utjelovljene u skupinama i pojedincima koji se demoniziraju i okrivljuju za bijedu vođinih sljedbenika. Što više vođa i njegov kult postaju razuzdaniji, što više ignorišu i rugaju se zakonu i društvenim konvencijama, to više dobivaju na popularnosti. Kult vođe je imun na uspostavljene društvene norme. U tome je njihova privlačnost. Vođa i njegov kult zahtijevaju totalnu moć. Oni koji ga slijede poklanjaju mu takvu moć u očajničkoj nadi da će ih vođa spasiti.
Svi kultovi su kultovi ličnosti. Vođe kulta su narcisi. Oni zahtijevaju pokorno ulizivanje i potpunu poslušnost. Odanost cijene iznad sposobnosti. Posjeduju apsolutnu kontrolu. Ne tolerišu kritiku. Duboko su nesigurni, što je osobina koju pokušavaju prikriti bombastičnom grandioznošću. Oni su amoralni, te emocionalni i fizički zlostavljači drugih. Druge oko sebe oni vide kao objekte kojima se može manipulirati radi osnaživanja vlastite pozicije, radi vlastitog užitka ili često sadističke zabave. Svi oni izvan kulta označeni su kao sile zla, što potiče epsku bitku čiji je prirodni izraz nasilje.
Podržavajući Demokratsku partiju, nećemo uspjeti racionalnim argumentima uvjeriti sve one koji su svoje političko djelovanje i posredovanje predali vođi kulta ‘na izvolite’ i prigrlili magijske forme razmišljanja. Nećemo ih prisiliti na pokornost. Mi nećemo naći spas ni za njih ni za sebe podržavajući tu partiju. Čitavi segmenti američkog društva sada su skloni samospaljivanju. Oni preziru ovaj svijet i ono što im je taj svijet učinio. Njihovo osobno i političko ponašanje je namjerno samoubilačko. Oni žele razarati, čak i ako uništavanje vodi do nasilja i smrti. Nisu više zauzdani uljuljkujućim iluzijama o ljudskom napretku, gubeći s time jedini protuotrov nihilizmu.
Papa Ivan Pavao II je 1981. godine izdao encikliku pod naslovom ‘Laborem exercens’ (u našim jezicima imenovana ‘Radom čovjek’, op.prev.). Napao je ideju, temeljnu za kapitalizam, da se rad naprosto posmatra kao razmjena novca za ljudski napor. Rad se, napisao je, ne bi smio svesti na pretvaranje aktivnosti ljudskih bića u robu kroz plaće. Ne biva da su radnici bezlični instrumenti da bi se s njima manipulisalo kao s neživim predmetima u cilju povećanja profita. Rad biva krucijalan za ljudsko dostojanstvo i samoostvarivanje. On nam daje osjećaj osnaženosti i identiteta. Omogućuje nam da gradimo odnos sa društvenom sredinom, odnos unutar kojeg možemo osjećati da pridonosimo društvenoj harmoniji i društvenoj koheziji, odnos u kojem bi imali svrhu.
Papa je kao povrede ljudskog dostojanstva snažno osudio nezaposlenost, nedovoljnu zaposlenost, neadekvatne plaće, automatizaciju i nedostatak sigurnosti posla. Takvi su uvjeti rada, napisao je, sile koje negiraju samopoštovanje, osobno zadovoljstvo, odgovornost i kreativnost. Zaneseno veličanje mašina, upozorio je, reducira ljudska bića na status robova. Pozvao je na punu zaposlenost, minimalnu plaću dovoljno visoku za uzdržavanje porodice, pravo roditelja da ostane kod kuće s djecom, radna mjesta i minimalnu platu za osobe s invaliditetom. U cilju očuvanja snažne obitelji zagovarao je univerzalno zdravstveno osiguranje, penzije, osiguranje od nezgode i distribuciju radnog vremena koja dopušta slobodno vrijeme i odmor. Napisao je da bi svi radnici trebali imati pravo na osnivanje sindikata s pravom i mogućnošću organizovanja štrajka.
Moramo uložiti našu energiju u organiziranje masovnih pokreta za svrgavanje korporativne države kroz kontinuirane činove masovnog građanskog neposluha. To uključuje i najmoćnije ‘oruđe’ koje posjedujemo – štrajk. Usmjeravajući svoj gnjev prema korporativnoj državi, mi imenujemo prave izvore moći i zloupotrebe. Time razotkrivamo svu apsurdnost narativa kojima se za našu propast okrivljuju demonizirane skupine kao što su radnici bez dozvola, muslimani ili crnci. Time dajemo ljudima jednu alternativu spram Demokratske partije koja je ugovorno vezana za korporacije i ne može se rehabilitirati. Tako omogućujemo obnovu otvorenog društva, društva koje služi opštem dobru, a ne korporativnom profitu. Ne smijemo zahtijevati ništa manje od pune zaposlenosti, zajamčenog minimalnog dohotka, univerzalnog zdravstvenog osiguranja, besplatnog obrazovanja na svim razinama, snažne zaštite prirode i kraja militarizma i imperijalizma. Moramo stvoriti mogućnost za dostojanstven život, život ispunjen svrhom i obilježen samopoštovanjem. Ako to ne učinimo, to će sigurno donijeti kristijanizirani fašizam, i u konačnici, uz ubrzani ekocid, naše sopstveno zatiranje.
Autor uvodnog teksta i prevoda: Srđan Šušnica
