Skoro da ne postoji politička i kritička misao koja se suprotstavlja desničarskom ideološkom sadržaju u BiH koje želi stopiti bilo čije individualno ja u kolektivističko mi. U toj nakani sve više im i pomažu krhotine ljevičarskih stranaka koje su kapitulirale pred rastućim populizmom. I oni za koje sam držao da su sačuvali svoju nezavisnost i principijelnost prihvaćaju podjelu na “izdajnike” i “patriote” , pa se galerija akademika, novinara, i dobro obrazovani ljudi našla u taboru patriotskog naroda spram sluga okupatora iz međunarodne zajednice koje nerijetko nazivaju “fašistima” unatoč činjenici da su neki od njih posvetili život emancipaciji i slobodi mišljenja. Iako godinama pokušavam razumjeti prastaru čaroliju autoritarnosti iz istorijske streljane govora ” u ime naroda” mora se priznati da su etnonacionalni intelektualci uspjeli napraviti nerazrješiv ontološki problem za vladajuću Trojku u političkom i javnom prostoru. Sada je već izvjesno da će SDA sa svojim političkim saveznicima intenzivirati destruktivne igre po državu gdje se nazire happy end za četiri godine; tada će “narod” kazniti izdajnike s puta za Evropsku uniju i vratiti nas u status quo. Ispašće da bez izdajnika u BiH neće biti civilizovanog života koji će štiti manjinska i identitetska prava, koji će graditi društvo sa više socijalne pravde i slobode od nestalne demokratije u kojoj živimo.
Najsumnjiviji izdajnici su Bosanci, nisu priznati kao nacija u sopstvenoj zemlji i kako je to bilo nekada tako je i sada. Što se mene tiče, ne mogu se pomiriti sa idejom, danas toliko raširenom na svim kontinentima, da nacija između ostalog mora biti isključivo zasnovana na zajedničkoj vjerskoj ili etničkoj pripadnosti. Utemeljiti naciju na jednoj jedinoj pripadnosti, vjerskoj, etničkoj ili rasnoj, to je pogubna ideja koja je izazvala nebrojene tragedije kroz istoriju. I apsolutno je nespojiva sa duhom, karakterom i kulturom moje rodne zemlje. Još od srednjeg vijeka važni bosanski kraljevi podsticali su ljude svih vjera i različitih porijekla da žive zajedno, organizovanjem njihovih odnosa na takav način da svako osjeća tu zemlju u potpunosti svojom. I zato nikada neću pristati da revizionistički istorijski obrazac i mediokritetsko “mudrovanje” razori kulturnu polifoniju i autohtonu civilizacijsku supstancu u BiH. Uostalom cijeli svijet je mozaik zajednica.
Bosna je odvajkada bila mozaik poput moderne Evrope, i ako se podvrgnemo logici rasparčavanja, zagarantovano je da će sukob, neprijateljstvo i zlo biti konstanta zemlje u srcu Balkana. Pravo pitanje nije mogu li ljudi različite vjere živjeti zajedno i nazivati se sugrađanima, pravo pitanje je kako ih navesti da žive zajedno, kako ih navesti da osjećaju da su dio jedne iste zajednice, iste teritorije, kulturne i istorijske odrednice – da su Bosanci. I u tome Bosna nije eksperiment kako je često Dodik unižava, već istorijska činjenica da je to tako bilo i funkcionisalo. Čak i sada kada se želi pokazati da to nije moguće, siguran sam da će se bosanstvo ponavljati sve dok to ne uspije. Pročitao sam kako je jednom prilikom bivši Visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch nakon jedne uspješne diplomatske inicijative u Evropi izjavio kako se „radi o Bosni, a ne o utopiji“. Danas je teško govoriti o utopiji, zato što utopija ima izrazito negativnu konotaciju. Ona se tumači kao neka vrsta bezvezne tlapnje, sna, naspram koje je realnost kakva je, i decenijama nam se govori da moramo gledati realnosti u oči, ne sanjariti o nekakvim utopijama. To u prenesenom smislu znači: sanjati o normalnoj i uređenoj državi Bosni je ravno utopiji. Iz političke svakodnevnice u BiH to je već po sebi ideološki kontaminirano pitanje. Mnogi gledaju sa uvjerenjem da će nekakva jedinstvena Evropa u Briselu biti centar iz kojeg će nam doći rješenja za probleme koje imamo. Kako se stvari očigledno odvijaju pred našim očima, do toga neće doći, pa je možda dobro da prestanemo misliti o utopiji kao nečemu negativnom, kao pukoj tlapnji naspram stvarnosti i da shvatimo da moramo početi misliti također utopijski, kako bismo uopće mogli parirati stvarnosti u kojoj živimo. A to u Bosni nikada nije išlo lako. Mi ne treba da shvatimo stvarnost, nego joj se moramo suprotstaviti. Jedino utopija preobražava stvarnost, jer utopijsko mišljenje ima snagu koja se protivi trijumfu zlih ideja, koje hoće monoetničke teritorije kako bi destruirale trajno, i to politički, pravno i demografski, ideju opstanka države Bosne i Hercegovine koja je zasnovana na principima zajedničkog života. Rat protiv države BiH diplomatski – od strane Hrvatske i Srbije, kao i onaj vojni 90-ih u kojem su učestvovale vojske Srbije i Hrvatske jeste rat protiv multietničke tolerancije i jedinstva različitosti. Cilj je jasan: treba trajno instalirati netrpeljivi, svemrzilački, isključivi, nacionalistički virus u ljude BiH. Najrigidnije konzervativne ideologije nacionalizma rasturaju jezikom mržnje važne zajedničke bosanskohercegovačke vrijednosti, kao da je zajedništvo neko metafizičko zlo. Ipak, najveća je sreća što se ne može tako lako uništiti istorijska vertikala jednog društva, a bosanskohercegovačko društvo je kroz istoriju društvo koje ima opasne dionice zla ali i snažne dionice dobra. To što je Bosna i Hercegovina preživjela kroz istoriju svjedoči puninu njezine istorijske mogućnosti, svjedoči da to jeste društvo i da se ne mogu tako lako uništiti njezine ključne vrijednosti. Zadnjih 30 godina predano se radi na tome da se stvore uslovi u kojima će manifestacija nacionalizma biti jedini poželjni javni obrazac ponašanja. Svaki izljev mržnje jeste ideološka matrica dušmana Bosne, u kojem nažalost učestvuje mnogo ljudi, pa čak i onih koji sebe smatraju “državotvornim patriotima” ; oni koji misle da je jedini način da se bore protiv nacionalizma onih drugih da i sami postanu zadrti nacionalisti. Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, nego je svoj politički i istorijsko-kulturni identitet izgradila u suptilnom međuodnosu svojih različitosti. Njen identitet je dinamičan i dijalektičan, u kojem se prava politika sastoji od integracije, okupljanja, uključivanja svih njenih etničkih skupina na fonu građanskih, individualnih prava i sloboda. Cilj autohtone bosanske politike treba biti gradnja društva, u kojem će svaka interesna grupa imati svoje mjesto, tako da svi članovi društvo osjećaju kao svoje. Kod nas etnička demokratija radi na principu isključivanja. Politički lideri etničkih partija u Bosni i Hercegovini žive zahvaljujući tome što su otkrili i usvojili dogovorene mehanizme, koji mogu isključivati i ponižavati druge grupe i drugačije pojedince. Njihova platforma je da se okupljamo oko zajedničkih mržnji, a ne oko zajedničkih vrijednosti i poslova, da se okupljamo oko zajedničkih neprijatelja, a ne oko saradnika i prijatelja. U novoj paradigmi bosanske politike koja nam je neophodna, jeste povratak na zajedničke vrijednosti, jeste nužna pomoć uticajnih prijatelja u međunarodnoj zajednici kako bismo ponovo stali na noge. Nama se mora pomoći bez fige u džepu i to tako što će se poštovati bosanskohercegovački suverenitet i dostojanstvo svih građana BiH. Prisustvo međunarodne zajednice u BiH jedino može biti neki garant kako neće biti nikakvih novih razračunavanja među etničkim skupinama, niti sa regionalnim faktorima, našim komšijama sa istoka i zapada (Srbijom i Hrvatskom), koji nikada nisu odustali od teritorijalnih aspiracija. Možda je ovo zaista samo san, utopija, ali sam uvjeren da bi sve strane bez izuzetka, u BiH i našoj regiji, kao i na globalnom nivou, imale ogromne koristi ako bi se uspostavio takav mehanizam trajne sigurnosti i mira. I čini mi se da bi zaista u tom slučaju svi oni koji retorički pokazuju veliko saosjećanje sa Bosnom poslije poslednjeg ratnog iskušenja, morali preduzeti spasilački poduhvat da se spriječi nacionalističko mrcvarenje BiH. To bi takođe predstavljalo odlučujući korak ka rekonstrukciji međunarodnog poretka dostojnog tog imena, a čije se odsustvo u današnje vrijeme ruske agresije na Ukrajinu, na svim meridijanima svijeta bolno osjeća i stvara iskreni nemir. Mi u Bosni to intenzivno osjećamo, jer svi Bosanci duboko vjeruju u imperativnu potrebu za harmoničnim suživotom, čak i fuzionalnim, između različitih komponenti čovječanstva koje nikada kao sad treba nadu i utopiju.
