„To je plitki pamflet koji vrijeđa nacionalne vrijednosti, osjećaje hrvatskog naroda, sprda se s Domovinskim ratom i prelazi sve granice prihvatljivog“… Potom isti dobro potkovani „teatrolozi“ traže da se predstava skine s repertoara jer da je „uvredljiva i ruga se svemu što je Hrvatima sveto, omalovažava žrtve Vukovara, izruguje gospom iz Međugorja, te se koristi kao platforma za neskrivenu jugonostalgiju i agitaciju za propalom državom“. Pa to je, boga ti, teroristički čin koji se odvija usred Splita, i to u nacionalnom teatru na unaprijed rasprodanoj predstavi Robi K./Crvenkapa je mrtva, nastaloj po kultnim kolumnama autora Viktora Ivančića, a u režiji srpskog režisera Kokana Mladenovića. Vječni devetogodišnjak Robi K. sa svojom je razrednom ekipicom i baljezganjem o ratu, zločinu, vjeri, naciji… tako eto potpuno raspizdio proustaški Domovinski pokret, kao dio vlasti i vječne kerbere „hrvatskih svetinja“.
I nije da im je lako, Split je čini se skroz poludio, pa je uz „neskrivenu jugonostalgiju“ u HNK-u, u susjednoj zgradi koncert imao Rade Šerbedžija, malo dalje pred punom je dvoranom pjevao Bajaga, sad stiže i Dubioza Kolektiv, pa dokle, majke ti?, užasnuti su domovinci najezdom Srba i domaćih neprijatelja. I brane oni, za sada samo silom svojih gore navedenih imbecilnih saopćenja, suverenitet Hrvatske, ali tek od kulturnih događaja, dok su kao bubice tihi kad im od usta poniženih građana velike pare otima upravo jedan srpski mafijaš u sprezi s domaćim organiziranim kriminalom i vrhom vlasti i koji je upravo uhapšen jer je uz presudnu pomoć ministra zdravstva prodavao bolnicama nekakve uređaje po dvostruko većim cijenama. I time se ekipa u kojoj su sve sami šefovi bolnica i ugledni liječnici nakesala para i para, a stvar je pukla kada su evropski tužitelji skužili da je jedino KBC Split odbio ponuđeni mito od 100 tisuća eura za stroj koji je pri tome slabiji od onoga koji su namjeravali kupiti. Vodstvo splitske bolnice tako je zapelo nogu Malom, kako je ta kriminalna skupina ponižavajuće nazivala ministra zdravstva, a koji je po svakoj isporuci uređaja srpskog mafijaša dobivao, čini se, 25 tisuća eura. I dok su zatvorske ćelije punili naš Mali, potom ugledni neurokirurzi i članovi klana najpoznatije mafijaške obitelji u Hrvatskoj, premijer Andrej Plenković javnosti je kazao kako je zgrožen, iznenađen i uvređen, te da ne može on znati što mu rade ministri, iako se golema krađa javnog novca i onoga iz evropskih fondova događala pred njegovim nosom, i još od strane ministra u kojega se zaklinjao kao u najrođenijeg.
Ni od Domovinskog pokreta glasa čuti nije, budući da se krađa enormnog novca iz zdravstva, u suradnji državnog vrha i srpsko-hrvatske mafije, ne smatra „vrijeđanjem nacionalnih svetinja i osjećaja građana“, kao jedna satirična kazališna predstava. Ne „omalovažavaju se žrtve Vukovara“ kada se ministar najugroženijeg resora u državi spusti na samo blatnjavo dno, pa drpa novac od građana koji o brzom pregledu mogu samo sanjati i čije je zdravlje permanentno ugroženo s obzirom da na preglede moraju čekati i više od godinu dana. Duge liste čekanja, naime, lukavo su smišljene, e kako bi se građane guralo u privatne, skupe klinike, one u kojima ordiniraju liječnici iz javnih bolnica ili su, poput onih upravo utamničenih, još i vlasnici po nekoliko takvih klinika, dobro opremljenih upravo državnim novcem koje im redovito isplaćuje hadezeova vlast. Na čelu s premijerom koji „ne zna“ što mu rade ministri koje je sam odabrao i koji se smjenjuju kao na traci, uhvaćeni u manjoj ili većoj korupciji. Sve do ministra zdravstva, kodnog imena Mali, kako je otkriveno u korespondenciji s pripadnicima hrvatsko-srpskog organiziranog kriminala.
No premijer se, iako „ožalošćen i zgrožen“, brzo snašao u saniranju štete, pa je sa svojim drugarom, „nezavisnim“ glavnim državnim tužiteljem, inače sklonom miljeu krimosa, oteo proces iz ruku evropskih tužitelja i predao ga u ruke domaćima koji će, treba li sumnjati?, tu gadljivu aferu već poznatim pravosudnim smicalicama razvodniti, umanjiti, sve dok, tipično, ne padne u zaborav. Još je aktivirao i sporni zakon prema kojemu valja sankcionirati sve one, uključujući i novinare, koji objavljuju mučne sadržaje razgovora kriminalaca iz istražnog postupka.
Vili Beroš, naš Mali, kao ministar zdravstva, imao je plaću blizu pet tisuća eura, ali bilo mu je malo. Pa je kao iskusni, pohlepni pripadnik bande HDZ-a koja već 30 godina pljačka Hrvatsku, zastrugao po samom dnu morala, udružio se s mafijom, otimajući pare uništenom zdravstvu, ali zec ipak ne leži u tom grmu. Nego u samom vrhu vlasti: bahati je premijer taj zeko, odgovoran i za ovaj novi kriminal, barem po zapovjednoj dužnosti.
A Hrvati? Hoće li, njih oko 600 tisuća, ostati vjerni glasači kriminalaca koji vode zemlju? Hoće, hoće, sve je njih veliki vođa negdje uhljebio, ugnijezdio, obavezao na posluh. I zato su svi oni direktni sudionici i u ovoj, sigurno ne i zadnjoj, odvratnoj aferi HDZ-a. Koja, bolje i od malog Robija K., vjerno opisuje kako se „prelaze sve granice prihvatljivog“.