Ponižena, potplaćena, jedna se hrabra žena danas suprotstavila mentalno poremećenom mladiću kojeg su liječnici i institucije pustili da slobodno šeta među nama. Tu hrabru ženu nitko nikada nije educirao za takav susret, niti u njenoj školi postoji bilo kakav oblik rada s djecom ili omladinom s tom vrstom poremećaja. Sve što je mogla jeste da fizički zaštiti svoju djecu u razredu za koji je odgovorna. I ona je to učinila svjesna da njena škola, sustav u kojem radi nema zaštitara, niti zatvoreni sistem vrata u njenoj školi. Sve što je ta žena danas imala, točnije sve što su ta prestravljena djeca danas imala, bila je ona. Ona koja se postavila pred napadača kako bi se postavila majka.
Majka hrabrost.
Razmislite malo o tome. O tom djeliću sekunde kada je u njen razred upao maskirani mladić s nožem. Svaka vaša stanica u tom trenutku šalje vam poruku i vrišti da bježite, međutim ona to nije napravila. Ta hrabra žena mogla je samo svojim rukama zaštititi sebe i djecu iza i ona je to učinila.
Prvo što mi pada na pamet jeste što bi uradio uvaženi ministar, koji je po struci navodno veterinar? Bi li stao ispred žene kojoj nije osigurao minimalnu zaštitu u njenoj instituciji? Ispred djece u razredu? On ima zaštitare gdje god da ide. Blindirani automobil, ograde, policajce koji ga čuvaju. No što je to s našim školama danas da se u njih ušetati može kome padne na pamet?
Kroz moje školovanje imali smo jednog divnog čovjeka koji je imao malu prostoriju pred vratima i pazio da nitko nepoznat ne ulazi u školu. Imali smo, koliko se sjećam, i dežurstva, s jasnim uputama da nikoga ne puštamo u školu kroz ulazna vrata. Ako bi tko nepoznat htio ući, imali smo upute da zovemo nekog od profesora. Tako je bilo u moje doba školovanja i tako bi trebalo biti i danas.
Zašto nije – zapitajmo uvaženog ministra, veterinara po struci, čija stranka na vlasti ima za borbene avione, blindirane automobile, ograde i zaštitu svojih istaknutih članova, ali za zaštitu djece od sedam godina – eto, nema.
Štošta bi ta hrabra žena trebala danas pitati svog ministra: zašto nemamo dovoljno stručnjaka koji bi se trebali baviti djecom i omladinom s mentalnim teškoćama?; zašto, samo primjera radi, jedan KBC u Splitu nema taj odjel za takvu djecu koje, nažalost, ima?; zašto škole nemaju ljude koji bi radili na socijalizaciji takve djece?; i na koncu, zašto škole nemaju nekakav osnovni, elementarni sistem zaštite – osiguranje, domare, detektore metala, kamere, pa i policiju ako treba dok su djeca na nastavi?
Sva mi se ta pitanja postavljaju danas u ovoj nesređenoj banana državi, u kojoj je moguće da dijete pošalješ u školu jer vjeruješ u tu instituciju, u vlast koju masno plaćaš – što porezima, što nametima, i da ti se dogodi takav užas koji se dogodio u Osnovnoj školi Prečko danas u Zagrebu.
Ponižena, potplaćena, jedna se hrabra žena golim rukama danas suprotstavila mentalno poremećenoj osobi, i ako ova zemlja ima iti malo pristojnosti, tu bi ženu trebalo odlikovati za hrabrost i dati joj najveće priznanje koje jedna država treba dati. Za hrabrost, za žrtvu, za nesebičnost.
No ta je žena svojim golim rukama stala i pred sustav u kojem radi, kao i pred uvaženog ministra. Svojim nemarom, svojim nedjelovanjem, na koncu politikom koju opslužuje, najmanje što može jeste dati ostavku. Baš zbog te hrabre žene, te heroine našeg doba, no to se, naravno, neće dogoditi.
I nije tišina to što nam danas treba, kako nam sugeriraju da radimo. Da budemo tihi. Bojim se da se zbog naše tišine sve ovo i dogodilo.