Jao nama s nama. To je jedino što čovjek može reći nakon vala prosvjeda protiv Vlade Jadranke Kosor i predsjednika Ive Josipovića posljednjih dana, vala koji je kod nekih probudio nadu da Hrvatska može iskoristiti vjetar arapskih revolucija i ukrcati se u jednu dobru priču. Kakva gorka zabluda. Ako revolucije u Magrebu i šire predstavljaju, barem potencijalno, skok iz jedne epohe u drugu, ovo kod nas možeš prije nazvati skokom iz ničega u ništa. Ili, ako tu nečega i ima, to je srozavanje iz lošeg u gore, iz potrošenog posttuđmanizma natrag u reanimirani tuđmanizam, i to čak siroviji i retrogradniji nego što je izvorno bio.
Naime, dok je Tuđman bio živ, tuđmanizam je imao stanovitu dozu predvidivosti i kontrolabilnosti, otprilike onako kako središnja kanalizacijska cijev sabire i usmjerava brojne utoke spojene na nju. Nije slučajno, samo jedan primjer, da je Marko Perković Thompson morao čekati da Tuđman umre da bi tek onda postao ultimativna mega-zvijezda “ustaškog rocka”. Sada, preciznije nakon Sanaderovog odlaska, te središnje cijevi više nema, i kloaka se izlila na sve strane, preplavivši i najveći dio javnih površina za masovna protestna okupljanja. U ovom posljednjem leži i najveća šteta od braniteljskih okupljanja ovih dana, iako je korisno barem to da oko toga više ne može biti iluzija. Jer, pokazalo se da su opće nezadovoljstvo najšire javnosti zbog opljačkane, korumpirane i osiromašene zemlje u stanju pretočiti u direktnu uličnu akciju samo braniteljske udruge. Dakle, najmanje pozvani za to, jer su branitelji i sami dio raširenog klijentelističkog sistema, siromaštvo ih ne pogađa koliko druge, a bez ikakve kontrole i usmjeravanja izražavaju i najgoru vrstu euroskepticizma danas u Hrvatskoj.
Druga šteta izravno se nadovezuje na ovu. Braniteljski prosvjednici usisali su prostor sada već planetarno relevantnom pokretu fejsbukovaca koji, međutim, kod nas nije u stanju osmisliti i organizirati baš nikakav socijalni preokret. Štoviše, sada smo dobili i dubinsko objašnjenje zašto našim internetskim mrežama uglavnom caruje najcrnji cyber-fašizam. Tako je priželjkivana sinergija između branitelja i fejsbukovaca ne samo izostala, nego se iskazala u najgorem mogućem obliku, u ponovno rasplamsaloj mržnji prema Srbima i Srbiji, u nacističkim pozdravima na ulazu u Radićevu u Zagrebu, novom sotoniziranju Haškog suda, solidariziranju s “našim” ratnim zločincima. Napokon, ovi braniteljski prosvjedi zaslužuju da budu s mrzovoljom raščlanjivani ili, ako hoćete, raskupusani, i sa stanovišta glavnog cilja koji su odabrali, ili navodno odabrali. Koliko god se na njima vrištalo protiv ove i ovakve vlasti, oni nju zapravo regeneriraju, jer je nemaju namjeru rušiti nego samo presložiti.
Očito je, naime, da su se različite veteranske udruge sada našle na suprotstavljenim stranama u sklopu međufrakcijskih trvenja u HDZ-u, uvjetno između desnih i centrista, pri čemu oni radikalniji, po svemu sudeći, imaju cilj da se vlast u stranci, a možda i u državi, preraspodijeli mimo izbora. Tu su onda svoju priliku nanjušili i nerealizirani nabiguzi iz drugih, malih stranaka, koji nemaju drugih mogućnosti da se prišarafe uz vlast, pa se tu izredala cijela galerija mračnih tipova: Branko Borković (HSS), Željko Sačić (HSLS), Mladen Leovac (blizak HSP-i i HDSSB-u). O da, srce je na glavni zagrebački trg vuklo i sindikalnog lidera naoštrenih patriotskih pogleda Ozrena Matijaševića, poznatog i po vrlo aktivnom sudjelovanju u radničkoj opsadi splitske Banovine, u kojoj je bezdušno ubijen vojnik JNA Saško Gešovski. Ali, čovjek se zbog nečega u posljednji tren predomislio.
Ukratko, bio je to nešto kao svestranački sabor na otvorenome najradikalnijih nacionalističkih stvorova koji trenutno hodaju hrvatskom zemljom, kojima su se poslije mediji klanjali do crne zemlje jer je njihov dio skupa prošao “dostojanstveno”. Nema veze što neki među njima ovakvu Hrvatsku nazivaju “nacističkom” (Borković), ili mrtvo-hladno izjavljuju da im ne bi bio nikakav problem “ubiti člana Vlade” (Leovac), ili poručuju Srbima “van iz Vukovara” (Stjepan Mačković). Ali, zar su Jadranka Kosor, a i Zoran Milanović, da se puno ne lažemo, zaslužili nekog boljeg od Borkovića? Pa taj čovjek, koji mentalno živi na groblju, idealan je oponent ovakvoj vlasti i ovakvoj opoziciji, koja nije u stanju postaviti niti jedno suvislo životno pitanje ove zemlje, a kamoli na njega naći suvisao odgovor. Dakle, kakva nam je vlast, takvi su nam i prosvjednici protiv nje. I je li onda slučajno da u taj zatvoreni krug nije dozvoljeno nikome drugome ući?
Evo, pogledajte tko je sve iz toga isključen. Posljednjih mjeseci u Hrvatskoj su se dogodile tri iznimno zrele prosvjedne akcije, koje nisu iskazivale samo goli očaj nad današnjim stanjem u zemlji, nego su nudile i sasvim jasna rješenja i profilirane perspektive. To su zahtjevi škverana 3. maja da se njima prepusti (samo)upravljanje brodogradilištem, zahtjev studenata zagrebačkog Filozofskog i drugih fakulteta u zemlji da se sa sveučilišta skine šapa krupnog kapitala, i demonstracije za obranu Varšavske. U sva tri slučaja državne vlasti ne samo da su s prezirom odbacile te zahtjeve, nego su protiv inicijatora primijenile više policijske i administrativne prisile nego protiv braniteljskog prosvjeda u Zagrebu, pa, kada se sve zbroji i oduzme, čak i protiv bacača cigli u Radićevoj.
I naravno da se onda kao šef zagrebačke Facebook parade nametnulo nekakvo mlataralo, Ivan Pernar, koji je naciju odmah važno obavijestio o svom temeljnom političkom stavu da HDZ i SDP smatra “socijalističkim” strankama, da ih treba obje odbaciti i uvesti “progresivni kapitalizam”, a prva mjera bila bi “nacionalizacija banaka”. Doslovce tako! S takvom pojmovnom kašom u glavi čovjek mu ne bi dao ni da čisti prašinu u penzionerskoj čitaonici, ali on je kod nas već na putu da postane Netko i Nešto i, kako je krenulo, to bi se čak moglo i dogoditi. Pernaru ipak zbog jednoga skidam kapu. Iako mu to sigurno nije bila namjera, momak se do smjehotresa narugao čitavoj javnoj Hrvatskoj, svim državnim institucijama, političkim strankama i medijima (naravno, već je bio kod Stankovića).
Čitav konzilij hrvatske političke pameti ozbiljno se i s uvažavanjem nagnuo nad to “čudo” hrvatske alternative, ne shvaćajući da nije poanta u tome koliko je ovaj naš Borat pametan, nego koliko su oni blesavi. A prilično su blesavi. Slično se može reći za braniteljske prosvjede, koje sada svi redom nazivaju izazivanjem kaosa, i za Facebook prosvjednike, koje svi nazivaju huliganima. U načelu to zbilja stoji, ali stoji još i više da su okvir ovih okupljanja zadale državne vlasti. Od njih je poteklo socijalno beznađe koje je glavni humus iz kojeg su nikli ovi prosvjedi, od njih je poteklo da i sami prosvjednici izgledaju ovako lumpen kako izgledaju. Aritmetika rješenja je, dakle, jasna kao dan. Kad nestane ovo drugo, nestat će i prvo. Kraj priče
