foto: FB
Nema nikakve sumnje da se izborna 2024. godina u svijetu uzima za jednu od najvažnijih u proteklih nekoliko desetljeća. Prijetnja rastućeg ekstremizma na globalnom nivou, oduvijek u želji i nerijetko mogućnosti da na bilo kakav način naruši legitimitet istog demokratskog mehanizma putem kojeg se želi certifikovati kao vlast određene države, shvata se ozbiljnije nego prije – ne samo od opozicionih naprednjačkih političkih opcija, nego još važnije – njihovih birača. Tamo gdje regresivne sile prijete demokratiji ni manje ni više nego “elektoralnim putem” dižu se ustanci protiv njihovog destruktivnog potencijala; u mjestima gdje su progresivci već osvojili mandate, to su učinili nakon što su desničarske opcije iscrpile zalihe populističke retorike i otkrile se kao neučinkovite u osnovama vladanja državom. Jako važan faktor za ovaj pokret otpora i uspjehe za njega vezane leži u činjenici da su, poslije već dužeg vremena neefikasnosti, liberalne i ljevičarske opcije napokon počele kvalitetnije reagovati na kritike (sopstvenih) glasačkih baza – te u njima važnog postotka mladih, osjetljivih po pitanjima raznih tema, koje se tiču direktno njih, od ekonomskih do društvenih.
Unatoč ovom trendu istaknutijeg aktivizma u svijetu, za Bosnu i Hercegovinu i njene lokalne izbore ne bi se moglo reći isto. Štoviše, antipatija građana prema ovogodišnjoj izbornoj sezoni primjetnija je nego prije. Čak i kad znatan dio građanstva želi iskazati želju za korištenjem prava glasa, to čini ponajviše u defetističkom tonu, bez ikakvih ambicija ili većih, bilo kakvih, očekivanja od opcije za koju glasa. Ni u onom dijelu javnosti koji je već unaprijed odlučio kome dati glas, sudeći po mnogim porukama odobravanja na društvenim mrežama, ne nalazi se pretjeran entuzijazam za podršku prijateljima i članovima porodice na izbornim plakatima – sreću će im, štoviše, poželjeti pasivno. O militantno-satiričkom sektoru društva i gubitku volje i motivacije da se barem ismijavaju predizborni plakati kandidata da ne govorimo. U posljednje vrijeme ustaljena fraza “ne znam kome dati glas” postala je najprostiji i najsveobuhvatniji mogući opis ove porazne, beznadežne situacije – a onaj demografski odsječak birača koji bi, sudeći po svjetskim trendovima, trebao biti pokretač promjena, mogao bi se pomiriti s nedostatkom opcija i jednoličnošću perspektiva, ali i s činjenicom da nijedna od opcija nije spremna niti voljna uzeti njegove zahtjeve u obzir, čak ni u predizbornim obećanjima.
Možda je to najuočljivije na primjeru Mostara, grada koji ostaje vječito zabilježen kao vizuelni prikaz “podijeljenosti i razrušenosti poslijeratne BiH”, odnosno zbog raznih infrastrukturalnih problema koji ga obilježavaju prozvanog “gradom slučajem”. Punih osam godina neodržavanja lokalnih izbora degradiralo je bilo kakvu svijest građanstva o važnosti istih, a pogotovo kod mlađih generacija, neke od kojih su trebale steći pravo za glasanje upravo u tom osmogodišnjem periodu, ali ga nisu mogle iskoristiti. Sam čin dokidanja zakonodavne vlasti transformisao se iz isključivo de jure statusa u kolektivno stanje uma, a bilo kakva forma aktivizma u ovoj politički mješovitoj opštini ustvari nije ništa do kontinuacije istih politika koje su dovele do raspada prvobitnog Vijeća – ponajviše etnički nastrojenih, s “građanskim” strankama kao ornamentima u često polupraznoj Vijećnici. Prosječan Mostarac vjerovatno ne bi raspoznao sastav trenutačnog Gradskog vijeća te se prema njemu odnosi kao da uopšte ne postoji. Ukratko rečeno, kolotečina preostala iz vremena nepostojanja zakonodavne grane vlasti još uvijek utječe na perspektive građana, a bilo kakav napredak spor je i neprimjetan.
Mnogi bi rekli da bi se sklanjanjem prijašnjih lokalnih partijskih lidera i mijenjanjem istih s novim i donekle mlađim licima mogao revitalizirati interes za izbore i politiku. Međutim većim dijelom neispunjena obećanja postojećeg saziva Vijeća, odnosno znatan dio problematike koju prividna izmjena unutar tih opcija sa sobom nosi, još uvijek ne gaje nadu za ikakav znatan pozitivan učinak na stanovništvo u generalnom smislu, a pogotovo za sve one u rangu dobi između 15 i 28 godina. U gradu u kojem je tek pred kraj mandata trenutnih vijećnika usvojena Strategija za mlade, te se jedino mjesto u kojem su se donedavno mogli ostvariti (isključujući, naravno, asocijacije omladine lokalnih stranaka) sagledavalo u formi sektora nevladinih organizacija, teško je, ako je ikako moguće, da će bilo šta specifično vezano za mlade biti među aktuelnijim pitanjima na predizbornim debatama, pogotovo kada su umjesto njih goruće teme odavno predvidljive prepirke oko zemljišta, odnosno u ratnom žargonu “odbrana” interesa etničkih grupacija (pardon, stranaka).
Ako išta, sam tok razvoja bilo kakve strategije za omladinu u Mostaru ne liči ni na šta drugo nego na primisao, u lokaciji u kojoj se jednoj petini stanovništva duže vrijeme zakonskim mjerama i u funkcionalnom smislu oduzimalo od značaja. Od opcija koje su mogle iskoristiti potencijal te glasačke baze – ponajviše građanskih stranaka – nema ni traga ni glasa, jer se bave istim temama kao i sile koje su dovele do prvobitnog kraha mostarske politike – iste koje bi i sutra, budu li upratile mogućnost za to, opet mogle taj isti poduhvat poduzeti.
Podrazumijeva se da je prekasno tek nekoliko dana pred izbore preporučivati ikakvoj opciji da u fokus svoje kampanje, ako ne kao glavnu, barem kao jednu od važnijih ciljeva stavi bolji položaj i blagostanje mladih u Mostaru. No one koje bi to mogle poduzeti u idućoj izbornoj sezoni imaju potencijal da ostvare ono čemu svako društvo imalo zainteresovano za uspostavu funkcionalne i demokratske vlasti treba težiti: simbiozu između opcije i njenih glasača, uslovljenu konstruktivnom kritikom i brzim i kvalitetnim reagovanjem.
