Godinama nisam imao mira. Od mnogih tragičnih priča morao sam ispričati ovu, nezamislivu i neponovljivu.
Tako je u jesen 2022. napisao Thomas Obruča, Austrijanac, nekadašnji specijalni Haški istražitelj u pogovoru svog briljantnog djela “Ahmići – osam dana trinaestogodišnjeg Adnana” koje se u našim knjižarama pojavilo u maju 2023. god u prevodu sa njemačkog jezika.
Ova jedinstvena priča, “dugo nošena u duši i srcu” nastavit će istražitelj Obruča, progonila me prije svega, zbog brutalnosti onoga što se desilo, ali, iznad svega, zbog impresivne i neviđene snage 13-godišnjega dječaka Adnana i njegove čelične volje za preživljavanjem.
Specijalni istražitelj Thomas Obruča na nekih 140 strana, napisao je remek djelo prave historijske vrijednosti.
Pred lice javnosti iznesene su esencijalne činjenice o svireposti jednog fašizma bolje reći, jedne perverzije, koje se nikada više neće moći poreći ili negirati. Upravo zahvaljujući Haškom tribunalu i velikom historijskom poslu koji su prije svega za žrtve ali i za budućnost BiH odradili njegovi istražitelji, a posebno ljudi kao što je bio “specijalac-istraživač” Thomas Obruča.
U ovom originalnom svjedočanstvu, pisanom kroz ispovijest 13-godišnjeg dječaka Adnana, čitamo ranije nikad zamisliv govor iz središta zla, rukopis iz samog pakla, vidimo jednu nasladu u krvi i plamenu nad bespomoćnim civilima jednog pitomog sela i osluškujemo duboko skrovite tonove unutarnje i žilave bitke za goli život koja, na samom kraju, prerasta u simboličku bitku za opstanak jednog rasturenog i brutalno pobijenog naroda.
Nekoliko uvodnih stranica s početka romana, Obruča će posvetiti crnim slutnjama stanovnika Ahmića koje se prepliću sa nekim živim slikama, očito tradicionalnim utjehama, rođenim uoči talasa velikog zla, o nekadašnjem idiličnom životu sa katolicima, Hrvatima, koji se decenijama živjeli tu pokraj nas, sa one strane, istog kamenog, šljakastog seoskog puta.
“Ne možemo ostati ovdje” govorila je moja majka kaže Adnan.
”Potajno u sebi zamišljam najgore stvari… Danas, u školu nisu došla hrvatska djeca; ni, Igor niti, Slađana… I to ne smijem reći majci… Mnogo toga je postalo čudno… U selu… U školi… Na fudbalskom igralištu… Jednostavno, svugdje.”
Fašizam nije deduciran iz davnog djetinjstva, već je deduciran iz same slutnje, ali istovremeno, I odbacivan iz same nevjerice da bi se tako što ogromno moglo uopšte i desiti. Toliko dugo smo zajedno i toliko dugo smo jedni druge pomagali, radovali se Božiću, Uskrsu, Bajramu. Dijelili slatkiše, jaja… To je ono zlo o kojem piše Obruča koje je uvijek znalo hinjski zavarati, uoči svog pogroma pokazati svoje “nevino” i, prijetvorno lice. Zlo koje se sakriva iza partije ili njenih političkih derivata.
Živo, upečatljivo i, gotovo stvarno, Obruča nas vraća u to kobno jutro 16. aprila 1993. god kada se dan otimao od mraka i, kada su vojnici HVO pod komandom nekadašnjem partijskog aktiviste u Busovači, Darija Kordića, koji će samo godinu dana kasnije, postati predsjednik HDZ BiH, opkolili cijelo selo i, dobro organizovano, krenuli u siloviti, iznenadni napad zapaljivim bombama, raketama u kojem niti “travka nije smjela ostati živa”.
Adnan, ranjen u lijevu nogu, oboren, leži na izlokanom seoskom putu i bespomoćno gleda svoga oca, mitskog junaka i uzora koji je nosio svu nadu njegova života; majku, koja je značila zaklon i sigurnost; kada sa njegovim mlađim sestrama Alisom i Melisom, samo desetak metara iza njega, padaju pokošeni rafalima dobro opremljene grupe vojnika HVO čija besćutna lica su maskirana i obojena crnom bojom koja zapravo, sakriva prave razmjere ideologije zla koje ih vodi.
Ovdje, na ovom užasnom vrhunacu “Ahmića” koji se dešava daleko od očiju javnosti, Thomas Obruča ne propušta dakle, ukazati na likove vojnika HVO. On zapaža da su oni zapravo, bez svog pravog lica, dobro maskirani, likovi u kojima se, dodao bih – sjedinjavaju dva savršena cilja – masovno uništenje I potpuno slijepilo nijemih izvršilaca.
No, ovdje moramo stati i zamisliti se. Slike živih maskiranih vojnika ogolili su samu srž modernog fašizma utjelotvorenu u poslušnosti vojnika u izvršavanju naredbi “odozgo”. Tu, u tom bespogovornom sljepilu i bezprizornosti vojnika, stegnuta je sva svirepost jednog projekta čiste nacije, projekta čiste NDH države za koju je Kordić, samo godinu dana ranije, najavio da se njen “kamen temeljac” postavlja upravo ovdje, na ovom mjestu velikog zločina. U pitomom selu Ahmići, smještenim u Lašvanskoj dolini.
Poslušajmo sada ove znakovite i antologijske riječi svjedoka, dječaka Adnana:
“Ubijte ih!” zaurla glas.
Ništa se ne dešava.
“Ubijte ih” prolomi se drugi put.
Ubijte mene, ali ostavit živu moju ženu i kćerke! Glas moga oca zvuči odlučno i mirno.
– Ubijte ih, odzvanja naredba treći put.
“Samo što su te riječi izgovorene, začu se salva paljbe. Nebrojeni pucnji. Padaju na zemlju. Njihova tijela klonuše. Moj otac. Moja starija sestra. Moja majka. Moja mlađa sestra. Leže tu jedno pored drugog. Ni petnast metara od mene…”
Na ovom mjestu svjedočanstvo “Ahmića” dobija svoj novi zaokret i autor nas uvodi u događaje koji su rekao bih, strašniji od samog straha.
“…njihove riječi mi zvuče kao neki strani jezik. Iskrivljeno i kao mumljanje, otegnuti i izvrnuto istovremeno. Razgovara se ali ja ništa ne shvatam… Srce mi lupa i kao da će iskočiti iz grudi.
Vidio sam šta znači ubijati i siguran sam da ću biti slijedeći”
“Ležim ovdje na putu. Okružen kućama koje gore i mrtvim ljudima. Sam. A ova stvarnost je tako užasna da mi ne da ni da plačem… Moram nekako doći do Elvirove kuće…”
I sada prisustvujemo novim, strašnim i halucinantnim scenama. Ovo su najteže stranice o banalnosti zla i oslobađaju energije fašizma kod “običnih ljudi”, prvih komšija.
“Mrtvo tijelo” dječaka Adnana, kojeg prepoznaju kao “mali od Bude”, sada je u imaginaciji ubica i njihovih pristalica, samo puki objekat, predmet, stvar, ono “treće neodređeno lice” prema čemu nema nikakve odgovornosti, savjesti, kajanja, žaljenja, što je autor sažeo u riječima
“Vidi… I njega pogodilo”.
Thomas nam na ovom krunskom mjestu “Ahmića” pokazuje gdje je ležala ta skrivena energija uništavanja, taj motor zla, ta odlučnost napadača da se ide do kraja, do potpunog istrebljenja, čišćenja, nestanka, iskorijenjivanja. To su najdramatičnije i najuzbudljivije stranice ovog svjedočanstva bez presedana u novijoj europskoj ratnoj historiji
Bošnjaci, bez razlike na dob, transformisani su, postvareni, preimenovani u nešto bezoblično, ne-identično, inhumano, vulgarno I, lako pamtljivo – “balije” i, kao takvi, bez vrijednosti, sadržaja I identiteta, nisu zasluživali bilo kakvo žaljenje, izuzetak ili tretman.
“Konstantno pored mene prolaze muškarci. Ostanu kratko stajati. Komentarišu moje beživotno tijelo. Stalno iznova čujem:
“Vidi, to je mali od Bude. I njega pogodilo .Tamo, preko, su mu roditelji i sestre.”
“Jebene balije! Šta su tražili to su i dobili.”
“Ne trebaju ovdje nikome”.
Thomas Obruča na drugoj strani ove priče, radi jedan maestralan posao o kojem nema puno tako preciznih svjedočanstava u tekućoj literaturi. Uvodi nas u dušu same žrtve, pokazuje snagu njene volje, njena iskušenja, vodi nas kroz njene smrtne strahove, provodi nas kroz labirint njenih halucinacija, snoviđenja, nade, pokazuje što je život u jednom totalnom suočavanju sa apsolutnim zlom.
Ovu priču o borbi za preživljavanje, priču koja ostavlja bez daha, može ispričati samo žrtva. Ona jedina može prepoznati pravi sadržaj i poruke o pravdi i brutalnosti koju nosi historija.
“Ubit će me, kao što su pobili moju porodicu ili sve druge stanovnike sela. Šta sad da radim ovdje u kući? Sam. Ranjen. Gladan. Okružen ubicama koji samo čekaju na to da me ubiju…
Šta ću još ovdje? Bolje bi bilo umrijeti nego biti ovdje. Ne želim da sam moram ići kroz život. Dođite i ubijte me! Završite to.”
“Sanjam smrt u bojama i zvukovima. I uvijek idem u nju. Kao onog jutra kada sam morao trčati da spasim život. Ali i ako trčim u snu ne pobjegnem. Krećem se uvijek u istom prostoru sve dok u nekom trenutku nemam više zraka i trzam se boreći se za dah.”
Naslada nad pepelom. Krvavi trijumf Kordićevih snaga HVO, umjesto plesa na ruševinama Ahmića, završava se drugim, smrtnim plesom – užitkom pljačke po razrušenim kućama njegovih ranijih vlasnika. Trenuci njegovog pravila “Sve vam je dopušteno”. U jednoj od tih spaljenih kuća, na gornjem spratu već danima, skriva se Adnan. On je našao skrovište iza kauča na gornjem spartu Elvirove kuće živi od nekoliko preostalih namirnica koje nalazi u susjednoj prostoriji.
Poslušajmo:
“Okrećem glavu prema prozoru i vidim kola koja stoje na cesti. Tačno tamo gdje sam ležao prvi dan. Srce mi počinje divlje tući. Jako udara u mojim grudima. U sebi se nadam da će poznati ljude koji izlaze iz kamiona i napeto čekam…. Izlaze mušakrci u zelenim i crnim uniformama. Iza idu oni koji su kamion slijedili pješke. Puške u ruci. Neki su navukli kape preko glave. Zagledaju okolo. Polako se odmičem od prozora… Na hodniku čujem neki glas. Skroz blizu. Glasno viče.
“Dolazi moramo pretražiti kuću jebenog balije Ahmića… Idem na gornji sprat. Ti odradi prizemlje. Ne zaboravi, pare dijelimo…
Ovdje je sve prazno. Sve balije su otišle. Nema ništa. Neka ih vrag nosi.”
Adnana su osmi dan spasile UN jedinice Britanskog bataljona. On je krenuo prema njima u susret.
“Može li ovo biti zamka katolika. Da li bi bilo uopšte moguće zamisliti da to nisu bili ljudi UN… Zlo je uvijek prva pomisao. Brujanje tenkova postaje glasnije… Evo ih dolaze. Izranjaju između uništenih kuća iz pravca džamije….”
Adnan je bolnici u Travniku pronašao živu svoju sestru Melisu.
*
“Ahmići” Thomasa Obruče su esencijalno, orginalno, nepobitno i nadahnuto svjedočanstvo. Blagodareći specijalnom haškom stražitelju čuli smo jednu neponovljivu priču o fašizmu čiste nacije i države. To je jedna posve europska priča o fašističkoj slasti nad pepelom i krvi. Pisac je potvrdio čitaocu kako ovo nije bio izolovan i usamljen incident. U opisu Daria Kordića, autor Thomas Obruča između ostalog, kaže kako je on “i dalje odobro uvezan sa ličnostima iz hrvatskog društva, uticajnim porodicama iz politike i visokorangiranim dužnosnicima hrvatske tajne službe”
Thomas Obruča je objavio ovo jedinstveno svjedočanstvo sa nadom da će se naći izlaz iz ponavljanja sličnih stravičnih zločina. Međutim, nedavna izjava Daria Kordića, o tome da bi on sve opet ponovio data u mnogo drugačijim okolnostima, obeshrabruje i ruši sve nade u mogućnost normalnog života ukazujući koliko je projekat “čiste nacije” još pritajen i dobro živ.
O tome nas u završnici ove knjige obavještava Obruča kada sa Adnanom 2019. godine obilazi selo. Ponovo vraćaju uspomene. Hoće li naći tragove novog života. Nekakve budućnosti. Oni šetaju cestom kroz selo koja je nekad označavala liniju između života I smrti.
I vide gotovo nerealne slike. Na jednoj strani ceste porodica jednog od optuženih za pokolj sada mirno vodi svoj posao pod firmom “Papić Auto-otpad”.
Ovdje su kuće tri muškarca svjedoči Obruča, koji su kao Hrvati izvedeni pred lice pravde u Hagu. Sva trojica su bili osuđeni na višegodišnje kazne, ali su u žalbenom postupku slobođeni. Oni koji su učestvovali u zločinima sada su se vratili. Postali su bogati i uticajni u ovom kraju nečuvenog zločina. Obruča rezignirano zaključuje.
“Ova činjenica toliko otežava gotovo da onemogućava vođenje života u zajednici s povjerenjem”
Bošnjaci žive na onoj, drugoj strani ceste. Imaginarna linija podjela nikada nije nestala. Ona je još tu. Samo što asflat i nove fasade kuća pokrivaju krv žrtava Ahmića.
Kada je Kordić rekao da bi “sve ponovio” dobro je znao za ovu imaginarnu i dobro čuvanu liniju podjela. Sudije koje su oslobodile učesnika pokolja to danas nažalost, ne znaju.
