Potom treba dodati: nasilnici koji im nasilnički prijete, moraju biti nepopustljivo kažnjeni, a potom poslani na ozbiljno liječenje od mržnje. To su, naravno, očigledne istine, ali živimo u vremenu u kojem ono očigledno treba uvijek iznova ponavljati: da su dobronamjerne žene uistinu dobronamjerne žene, a da su nasilnici štetni svima, i žrtvama i društvu.
Ne mogu i nisu nasilnici biti patrioti, a dobroćudne žene izdajnice i opasnost za svoju zemlju. Ne, nije tako, nego je obrnuto, i to se mora stalno ponavljati: Ana Lalić i Aida Ćorović nisu naudile Srbiji zato što su gostovale na festivalu u Hrvatskoj. Upravo je obrnuto: Srbiji i njezinim građanima – Ani Lalić i Aidi Ćorović na prvome mjestu – štetu su učinili oni koji te dvije dostojanstvene i hrabre žene pokušavaju zastrašiti izljevima nasilničke mržnje kakve je teško i zamisliti.
Evo kratke kronologije. Od 7. do 10. ožujka u Dubrovniku je petu godinu zaredom održan humanistički festival “Rebedu”, što je skraćenica od engleskog Rebellious education, odnosno “Pobunjeničko obrazovanje” ili “Obrazovanje za pobunu”. Taj mali festival vlastitim novcem i organizacijskim sposobnostima organizira skupina entuzijasta predvođena dubrovačkim aktivistom i umjetnikom Perom Mrnarevićem.
Od 2019. godine na “Rebeduu” se svakoga ranog proljeća, najčešće u ožujku, okupljaju kritički intelektualci i intelektualke iz regije, pa u atmosferi uvažavanja pronalaze i predlažu načine kako dobru volju uzajamnog razumijevanja proširiti i izvan uskog kruga istomišljenika, na društva bivše Jugoslavije kronično oboljela od nepovjerenja, isključivosti, nesnošljivosti i teške, mučne mržnje.
Ove godine Ana Lalić i Aida Ćorović bile su među nekoliko gošći i gostiju iz Srbije koji su svi rado primljeni u Dubrovniku. Na nekim od tribina u sklopu “Rebedua” održanom u središtu Grada u znamenitom Kazalištu Marina Držića, zajedno s drugim sudionicima kritički su govorile o stanju duhova u regiji, pa i u Srbiji. Sve tribine “Rebedua” javno su, u realnom vremenu, prenošene preko Facebooka.
Ana Lalić počela je dobivati prijetnje još dok je festival trajao, pa je na jednom od razgovora javno pročitala prostačke prijetnje silovanjem koje je primila na Messenger nakon što je govorila na prethodnoj tribini. A nakon što su se obje u nedjelju vratile kući, u Novi Sad i Beograd, potopio ih je užasan plimni val okrutne mržnje režimskih tabloida i televizija te društvenih mreža. Ali ne samo s njih: Ani Lalić javno je objavljen broj mobilnog telefona pa joj prijetnje stižu i osobno. U proteklih nekoliko dana, od nedjelje do srijede, svakih nekoliko minuta prima nasilničke prijetnje kakve je teško i zamisliti. Ružno ju je na Facebooku napao i parlamentarni zastupnik vladajuće stranke Aleksandra Vučića, Vladimir Đukanović.
Televizija Pink, privatni medij koji služi režimu Aleksandra Vučića, napravio je manipulatorski prilog prikazavši Lalić i Ćorović kao dva čudovišta koja Srbiji, i Vučiću osobno, rade o glavi: nekoliko njihovih kritičkih izjava iz Dubrovnika izvučene su iz bilo kakvog konteksta i montirane na podlozi nekakve žalobne muzike pune crnih slutnji, pa uklopljene u izmišljeni kontekst navodnog rovarenja protiv Srbije, da bi na kraju priloga bila namještena fotografija Aleksandra Vučića s pravoslavnom crkvom u pozadini i rečenicom: “Nekad je dovoljno videti ko te mrzi i napada da bi bio siguran da radiš dobru stvar.” Ali ne, to je čista manipulacija i obrtanje odgovornosti: za stanje u Srbiji, kakvo jest da jest, odgovorni su isključivo Vučić i njegov režim, a nikako to ne mogu biti Ana Lalić i Aida Ćorović, žene koje nemaju baš nikakvu moć, osim vlastitog dostojanstva i hrabrosti da govore po vlastitoj savjesti.
Ovdje valja napomenuti i to da ni dio dubrovačke javnosti nije razumio, ili nije htio razumjeti, prave namjere i smisao “Rebedu” festivala.
Još i prije nego je Festival počeo, 7. ožujka, dubrovački portal “Dubrovnikinsider.hr” prenio je reakcije nekih braniteljskih udruga iz Dubrovnika koje su, predvidivo, organizatore optužili za jugonostalgiju i slične izmišljotine. Naročitom se prepotentnom nepismenošću istaknuo stanoviti Marko Mujan, predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika, koji nije vidio nikakav problem u tome da napiše, između ostalog, i ovu rečenicu: “Radi se o anglo-masonskoj agendi nabacivanja lažnog krimena hrvatskome narodu negirajući smisao postojanja hrvatske države projektima, kojih su organizatori i provoditelji svjesno ili nesvjesno realizatori.”
Organizatorima “Rebedua” zasigurno nije ugodno trpjeti neutemeljene i neopravdane napade veteranskih udruga – pa zar ne bi baš branitelji trebali biti zahvalni za to što ima ljudi koji traže načine da se ratovi ne ponove? – ali nezadovoljstvo dubrovačkih veterana, izraženo s toliko nepismenosti, srećom se ipak ne čini toliko opasnim koliko je to kampanja otvorene nasilničke mržnje prema dvjema nezaštićenim ženama.
Obaveza je pravosudnih tijela u Srbiji da zaštite Anu Lalić i Aidu Ćorović. Nasilnici moraju biti kažnjeni po zakonu, jer su počinili ozbiljna kaznena djela iz mržnje, a nezaštićene žene trebaju dobiti zaštitu. To je prvo i najvažnije. Ali solidarnost s njima trebaju iskazati i svi dobronamjerni ljudi iz regije, neovisno o tome u kojoj zemlji žive. Tako nalaže pristojan, elementarni moral, koji zahtijeva zaštitu za nezaštićeno, a ugroženo biće, ali bogme i građanski interes svakoga od nas: svi smo nezaštićeni ako je jedan nezaštićen; svima nam je bolje kada su svi sigurni.
No u ovome konkretnom slučaju ima i paradoks koji ne treba prešutjeti: Ana Lalić i Aida Ćorović u Dubrovnik su došle iz solidarnosti s organizatorima, kojima su žene iz Zagreba na društvenim mrežama s pravom predbacile da u prvoj verziji programa nisu predvidjeli nijednu ženu, i to usprkos činjenici da je “Rebedu” održan u vrijeme Dana žena.
Nakon što je nekoliko žena iz Zagreba odbilo prihvatiti naknadni poziv u Dubrovnik, muškim su prijateljima solidarno odlučile pomoći drugarice iz Srbije, Ana Lalić i Aida Ćorović – solidarna gesta vrijedna poštovanja koja razgolićuje svu glupost i iracionalnost takozvanih nacionalnih razlika.
Ako bismo tu situaciju tumačili u nacionalnom ključu, zvučalo bi to ovako: kada su Hrvatice odbile prijeći preko propusta Hrvata, u pomoć su im priskočile Srpkinje, koje su razumjele da su pogriješili bez loše namjere.
I zato sada kad dvije divne žene iz Srbije Srbi pretvaraju u žrtve užasavajućeg nasilja, najmanje što Hrvati i Hrvatice mogu – i moraju – učiniti jest zajedno, svim rodnim nesporazumima usprkos, dići glas u obranu dviju hrabrih i dostojanstvenih žena, koje svim ovdašnjim zemljama i ljudima žele samo dobro.
