Grize kriza u Njemačkoj. Dovoljno je krenuti u obilazak periferija velikih gradova – Hamburga, Berlina, Münchena – ali i gradića i sela provincije. Ovaj put dojam je da se radi o strukturnoj i ozbiljnoj krizi koja se ne tiče samo produkcije. Uostalom, bilo je i za očekivati. Posljednjih desetljeća Njemačka se bila projicirala prema Istoku, prema Rusiji i Kini, sa širokim ulaganjima, od industrije do kulture.
Potres trećeg svjetskog rata pogodio ju je u potpunosti, duboko ju je destabilizirao – možda više nego što se događa u drugim evropskim zemljama (osim Italije). Odjednom isplivavaju sve proturječnosti njemačke politike, izranjaju problemi koje su prošle vlade (uključujući i vladu Angele Merkel) ostavile pod tepihom. Razlika, međutim, u odnosu na prije leži u evidentnim teškoćama tradicionalnih stranaka, napose socijaldemokrata (SPD), koje se čine sve više svladane izazovima s kojima se suočavaju. Znamenje toga je Olaf Scholz, ocvali birokrat koji svakako ima određene sektorske kompetencije, ali koji se do sada isticao svojom odsutnošću (na koju su se žalili mnogi sugrađani) i nedostatkom osjećaja i političkog smisla.
Istinska novost u današnjoj Njemačkoj, međutim, sastoji se od loma, koji nikada nije viđen u sadašnjem obliku, između ekstremne desnice, koja postaje strankom koja se sprema preuzeti vlast, i onoga što bih nazvala “proširenom ljevicom”, demokratskom i antifašističkom, koja se doslovno izlila na trgove. Riječ je o ljevici koja, unatoč tome što se ne osjeća dobrim dijelom stranački zastupljenom i ujedinjenom, nije spremna uzmaknuti. Koja je poruka tih trgova? Vjerujem da je to poruka koja se odnosi i na nas, u Italiji. Sažeta je u riječ “alarm”. Potrebna je budnost u ovim predizbornim mjesecima jer fašizam nije fenomen zatvoren u historiografskim knjigama – kao ni nacionalsocijalizam. Postoji post-fašizam, postoji nova desnica koja je, u kontinuitetu s onom iz tridesetih, sposobna uzeti učešća u gorućim aktualnim pitanjima, zauzeti stav i nadasve dati pojednostavljujuća, gruba, brutalna rješenja, kadra ipak privući mnoge. To je izazov “alternative” za Njemačku, suverenističke, nacionalističke, rasističke alternative, one Alternative za Njemačku (AfD), koja se sve više širi koristeći nezadovoljstvo. Na primjer, u pokretu traktora, odnosno među vlasnicima malih farmi (na Zapadu – ne na Istoku, gdje postoje velike farme) koje riskiraju zatvaranje. Ali čini se da će se ovakvi slučajevi umnožiti. Slogan Remigration (remigracija), neologizam koji je uveo AfD, iako ga je tjednik Spiegel proglasio najružnijom riječju godine, sažima obećanje nove desnice: Njemačka za Nijemce. Imigranti napolje, izbjeglice sa svih strana, uključujući i Ukrajince. Tko odlučuje tko je “Nijemac”? Koji kriteriji? Rođen gdje, od koga? Stari duhovi ponovno izranjaju na površinu. Evo uzbune s njemačkih trgova koji nikad, apsolutno nikad (kao u Italiji, prim. prev.) ne bi prihvatili rimski pozdrav u javnom prostoru.
Situacija je usijana i sukob je predodređen da se pogorša jer se nova desnica, koliko god ekstremna bila, čini mnogo ukorijenjenijom nego što se može zamisliti. I možda tu leži iznenađenje. Očito su neke teme bile samo ostavljene na stranu, odložene. Ne može se podcijeniti niti vječni san o Velikoj Njemačkoj na čelu autentičnog Zapada, onog ne-američkog. San koji ponovno izranja u evropskom brodolomu. Zapravo, signali dolaze i s tradicionalne desnice. Od kršćanskih demokrata (CDU-a) definitivno se odvojila Werteunion (Unija vrijednosti), konzervativna skupina koja, nezadovoljna proevropskom politikom Angele Merkel, danas namiguje AfD-u. Čak je moguće da će savez biti zapečaćen u istočnoj pokrajini Tiringiji: tako bi konzervativci dopustili krajnjoj desnici (već prvoj stranci) da uđe u vladu. Mračan podsjetnik, ako uzmemo u obzir da je uspon nacionalsocijalizma započeo upravo ondje.
Ostaje samo nasipavanje trgova, neviđena mobilizacija raširene ljevice, manje crveno-smeđe od talijanske, manje suverenističke i domoljubne (unatoč malobrojnoj stranci Sahre Wagenknecht), sposobne upravo zbog toga za otpor, kako politički tako i kulturni. Tome je pridonio i otvoren i produbljen način na koji se u Njemačkoj raspravlja o aktualnim temama: post-fašizam, migracije, disenzus itd. Ne kategorijama osamdesetih ili devedesetih, nego sredstvima što ih je razradila suvremena refleksija. Osim što je primila poruku za uzbunu, talijanska ljevica trebala bi slijediti ovaj prijedlog i prije pozivanja na uzbunu omogućiti i potaknuti artikuliranu javnu raspravu. Samo otuda dolazi otpor izazovu desnice.
