U sjeni Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma i još jedne godišnjice od rušenja Berlinskog zida Mostarci će u subotu, 9. novembra 2024. godine prijepodne, obilježiti 31. godišnjicu od rušenja Starog mosta na rijeci Neretvi u Mostaru. Prisjetiće se jednog od najtužnijih dana u burnoj historiji ovog grada – barbarskog čina višekratnog bombardovanja Mosta s položaja Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Krvavi obračun s neusporedivim kulturnim simbolom Bosne i Hercegovine i svijeta započeo je nekoliko dana ranije, a intenzivnije i brutalnije 8. novembra 1993. godine. Kada su zaprepašteni i uplašeni mostarski svjedoci mogli pomisliti da rušitelji neće ići do kraja, dan kasnije – 9. novembra u 10 sati i 16 minuta uslijedilo je potpuno uništenje njegovog luka, koji se pod teretom projektila stropoštao u rijeku Neretvu. Iako je malo službenih podataka o njegovoj gradnji, pouzdano se zna da je Most bio najveća lučna konstrukcija na svijetu i jedan od najvećih graditeljskih poduhvata svoga vremena. Sličnoga njemu u svijetu nije bilo.
Kao i ranijih godina u ovo vrijeme, tužna i na svoj način bolna godišnjica rušenja Mosta biće obilježena skromno, kao i ranijih godina, uglavnom u organizaciji Kluba skakača “Mostari”, uz zvuke sirena kada kazaljke na satu pokažu vrijeme pada Mosta (10:16), i skokom bez aplauza, kojim vjerni mostoljupci “mostari” – umjesto minute šutnje na luku Mosta, na svoj spontan ali vjerodostojan način iskazuju pijetet, poštovanje i ljudsko dostojanstvo, pamteći zločin iz mržnje, bez presedana, a koji se, zapravo, nikada nije ni morao niti trebao dogoditi.
Dok prelistavam isječke iz novina o rušenju tog simbola grada s datumima iz proteklih godina i prebirem linkove s tekstovima internetskih portala, evo naslova koji je na svom kultnom portalu E-novine u povodu još jedne godišnjice rušenja Mosta izdiktirao njegov urednik i novinarska ikona regije, časni Petar Luković: “Sjeća li se još iko rušenja Starog mosta?” Zanimljiv novinarski pristup u obradi teme i vrlo poučno štivo, posebno za generacije novih, mlađanih novinara, kojima – kako se može primijetiti – u pravilu ponestaje daha i dara za dodatno propitkivanje. U stilu: ko je ubijanju Mosta svjedočio, ko su neposredni i autentični svjedoci i kako su taj zločin lično doživjeli i zabilježili? Ko je zločin nad Mostom (kako i odakle) snimao videokamerom, kome je uspjelo da objektivom “ulovi” tu famoznu sekundu kada se luk Mosta u samrtnom hropcu lomljavine onemoćale krhke “tenelije” odvaja iz njegovih temelja i sa zaglušujućim treskom i silnim štrapom vode sunovraćuje u rijeku, dok mikrofon na kameri bilježi i one fanatične, “slavljeničke” rafale uz neartikulisanu gromoglasnu graju s položaja HVO-a na brdu Hum iznad grada, đavolje vojske, koja slavi Pirovu pobjedu nad Mostom i centrom Hercegovine.
Luković, na koncu, pita i ko je među mostarskim novinarima bio prvi kome je uspjelo da o tome odmah izvijesti bh. javnost i da istina o tom strašnom zločinačkom činu prema svjetskoj kulturnoj baštini ode u svijet. I kako je to bilo moguće baš iz dijela grada (Mostara), gdje se zločin dogodio, a koji je – blokiran komunikacijski i mjesecima bez električne energije, praktično, bio potpuno izopćen od svijeta.
Adresa po adresa, malo istraživanja, malo citiranja svjedoka, i eto kompletne priče o zlosrećnoj sudbini najprivlačnijeg i najintrigantnijeg mosta takvog kalibra u cijelom svijetu. E-novine podsjetile su na višegodišnji proces čelnicima paradržavne tvorevine “Herceg-Bosna” u Hagu, optuženih za zločine u Mostaru nad Bošnjacima, ali i za neprimjereno (prekomjerno) granatiranje civilnih četvrti i nepotrebno, a međunarodnim pravom itekako kažnjivo razaranje religijskih objekata i kulturne baštine. Iako se general Slobodan Praljak u cijelom sudskom procesu svojski trudio da dokaže kako nije odgovoran za ubijanje najvećeg mostarskog i bosanskohercegovačkog kulturnog simbola služeći se podvalama i praveći farsu od Haškog suda, nije mogao da pobije jedan krunski dokaz – snimak rušenja Starog mosta.
Dokumentarna građa i mostarski svjedoci tog strašnog zločina bili su neumoljivo, autentično i dragocjeno svjedočanstvo na strani istine i pravde, nasuprot fatazmagoričnim Praljkovim teorijama, koje su pred sudskim vijećem pokušavali da predstave dobro plaćeni “zagrebački hemičari&fizičari” (dr. Slobodan Janković, dr. Aco Šikanić). Ali priča postaje intrigantnija kad tom usklađenom tandemu kvazistruke i nauke dodate trećeg “stručnjaka” za hemiju i fiziku. On je, naravno, po Praljkovoj strategiji trebao biti svakako bošnjačke nacionalnosti – Zagrepčanin dr. Muhamed Sućeska. Trojka je, sve kunući se u svoje višegodišnje iskustvo pred Haškim sudijama, pokušavala da ”proda” zapravo idiotsku i nikako svarljivu priču o Pašalićevim Bošnjacima – pripadnicima Armije RBiH. Po njihovoj su se teoriji Arifovi ronioci i urotnici, eto, u to jutro 10. novembra ili nešto ranije, opasali dinamitom pa zaronili u Neretvu, a rečene “lagume” upakovali u temelje Mosta odakle je potekla eksplozija i prouzrokovala rušenje Starog mosta. “Jadno i bijedno!”, bio je najčešći komentar te bjelosvjetske smijurije kakva nije odavno bila viđena u sudnicama svijeta.
Praljkovim doktrinarima “o bošnjačkoj uroti”, “o lagumima podmetnutim u temeljima Mosta”, sučeljene su neoborive i neumoljive činjenice. Pred Haškim sudijama istupio je Mostarac Enes Delalić, koji je vlastitom amaterskom kamerom, zaštićen u potkrovlju porodične kuće, u Donjoj Mahali, snimao tenk HVO-a dok ispaljuje projektile na Stari most. Delalića, 70-postotnog ratnog vojnog invalida, novinari su kasnije u rekonstrukciji događaja snimali u mostarskom naselju Kolonija-Rodoč, nedaleko od lokacije gdje je bio ukopan tenk HVO-a. “Tog dana ujutro, oko 10 sati, na uzvišenju zvanom Stotina iznad samog naselja, ugledao sam tenk kako puca u pravcu Mosta. Snimio sam ga tada, potom još jednom dva sata kasnije, oko podne, pa još jednom oko 15 sati istog dana. Ispaljivao je granate na Stari most, gledao sam to svojim očima. Zbog žestokih ratnih djelovanja tog dana teško je i opasno bilo šta snimati, a da se ne rizikuje glava. No uspio sam i snimak je otišao u Hag…”, opisuje tu svoju filmsku storiju Enes Delalić. U Haškoj sudnici, pred sudijama Međunarodnog krivičnog suda Ujedinjenih naroda, smireno i detaljno, opisao je sve što je vidio, cijeli događaj, kao neposredan svjedok zločina koji je zaprepastio svijet. Po povratku u Mostar nije ostao miran. “Doživio je, opisuje, niz prijetnji, a prijetili su mu, kaže, i da će mu likvidirati porodicu…”
Enes Delalić je novinarima rekao kako je ponosan na snimak, baš kao i na činjenicu da je bio pripadnik Armije BiH. No otužna je činjenica da je razgovor s njim vođen pokraj lokalnog puta prema južnom dijelu Mostara, gdje je prodavao ugalj. Na taj način pokušavao je nešto zaraditi kako bi prehranio ženu i djecu. Od mizerne penzije, rekao je tada novinarima, nije mogao živjeti. Priča o granatiranju historijske jezgre Mostara i Starog mosta zabilježila je i kamerom registrovala još jednu ružnu epizodu u režiji komande HVO-a. Dana 9. jula 1993. godine vlastitom VHS kamerom granatiranje Mosta snimio je Miralem Smailhodžić Bimbo, u to vrijeme pripadnik Armije RBiH. Snimci bilježe pogađanje luka Mosta sa sjeverne strane, iz smjera položaja HVO-a na brdu Planinica. Taj snimak otkupio je tog ljeta reporter BBC Jeremy Bowen i ugradio u svoju dramatičnu dokumentarnu priču o ratu u Mostaru (Mostar Unfinished Business).
Ni poslije evo već tri decenije i nešto sjećanja nisu utihnula ni za jotu, a svaka godišnjica rušenja Starog mosta budi provalu emocija. I pitanja? U prohladnim prostorijama Radija Mostara – Ratnog studija, u Fejićevoj, ojađeni i uznemireni, šutke, probdjeli smo tešku, hladnu i mračnu noć između 8. i 9. novembra 1993, noć punu zebnje i straha. Sleđeni i sluđeni, čekamo neminovan rasplet nad sudbinom Starog mosta. Ako je tako i toliko bombardovan 8. novembra da se preko njegovog luka više i nije moglo prelaziti, teško je očekivati da će “starina” sutradan biti pošteđen. Dakle valja očekivati najgore! – rezon je svih u mostarskom radiju. Poslije krvavog cjelodnevnog artiljerijskog pira nad lukom i temeljima Mosta struktura Mosta još se jedva održavala u tankim obrisima teško oštećene i jedvadržeće konstrukcije. Gomile kamenja s porušenih kula i stranica Mosta ne dozvoljavaju pristup. Ne može se ni doći do Mosta, a kamoli preći preko.
Rizikujući, provlačim se sokacima i u pretrčavanju između golih betonskih kostura već uništenih ili dopola nagorenih kuća. Cijela je starogradska jezgra već uništena, tek slabašne vatre nagorjelih ćepenaka i težak vonj paljevine svjedoče o nezapamćenom stradanju nezaštićenog Starog grada, po kojem se Mostar prepoznavao i gdje je cijeli svijet dolazio. Kako i zašto? Kome smeta ova arhitektonska ljepota i sjećanje na minula vremena. Je li ovo dolazi kraj, i kraj – čega? Ako padne Most, hoće li i Mostar pasti? Preda mnom, u mrkloj mostarskoj noći, urušavao se cijeli svijet.
“Pošto je moja kuća stotinjak metara od Starog mosta, odnosno tadašnje linije razdvajanja, putem radioveza čuo sam prepirke pripadnika Armije BiH i HVO-a, prijeteći pominjao se i Stari most. Šokiran, jurim do kuće, supruzi govorim isto što ni ona nije mogla pojmiti – jer ni Hitler nije srušio Stari most!”, prisjeća se Neđad Kasumović novembarskih događaja 1993. godine.
To je onaj vispreni momak što je između obaveza na liniji rata kao pripadnik Armije BiH poslušao moj savjet i umjesto dežure na liniji zauzeo busiju u malom prolazu – araluku između dvije granatama dobrano načete zgradice nadomak Mosta. Lokalnog komandanta na liniji Mirsada Huskovića uspio sam ubijediti da je Neđad definitivno korisniji kao svjedok s kamerom i na straži kraj Mosta umjesto dežura na liniji rata. A pred Neđadovom amaterskom kamerom Most se samo dan ranije ogledao u skoro neokrnjenoj ljepoti. Istina, vidljivo načet u ranijim granatiranjima JNA i srpske vojske, s napola srušenom i izgorenom popularnom kulom “Čardak” (gdje je prije rata bilo prestiž popiti kafu sa rajom), ali još uzgor, s nadom da će razum prevladati, da će preživjeti sva zla kao i ranije kad je preko njegovog luka promarširala Hitlerova i Musolinijeva soldateska.
“Nisam znao načina kako da ga spasim”, kaže kada je odlučio da sve to makar mora snimiti i dokumentovati. “Možda će jednog dana biti od važnosti…” rezonirao je Neđad kao pravi profesionalac.
Prisjeća se i govori: “Gledam ja, lapci klamena otpadaju od Mosta, dok držim kameru gledam na lijevo oko, ne mogu da vjerujem šta snimam. Vidim ja to sve, ali mozak neće da skonta. Jednostavno, ni sam ne vjerujem i ne shvaćam šta se dešava…”, prepričavao je Kasumović trenutke nevjerovatnog prizora koji je tada snimao. Nije bilo struje, kako se prisjeća, pa mu se baterija u neko vrijeme ugasila, ali je pokušavao oživjeti principom zagrijavanja i trljanjem, svjestan važnosti onoga što se događa i što mora biti zabilježeno.
“Odlučio sam da ću to snimiti i odnijeti u Radio – Ratni studio Mostar, a neka oni šalju dalje, u Sarajevo i u svijet. Tako sam oko akšama stavio kacigu i uputio se prema Ratnom studiju. Ne znam ni kako sam prešao Neretvu u korpi preko sajle svezane na Lučkom mostu. Trčao sam kroz mrkli mrak da što prije nađem novinara Aliju Behrama. Kako sam u punom trku uletio u prostorije radija, preplašio sam sve prisutne…”
Pojasnio je kako nije imao nikakve oznake, a ljudi koji su ga dočekali u prostorima radija, među njima i urednik Behram, nisu znali ko je on.
“Kada su oni vidjeli šta sam ja snimio, to je sve živo ridalo i plakalo. Onda je general Arif Pašalić dao naređenje da se kaseta presnimi i uz pratnju vojne policije, na konju, između položaja HVO-a i srpske vojske, otpremi preko Jablanice do Sarajeva. Tu sam večer za Ratni studio dao intervju. Stari most nije se mogao spasiti, svi smo ostali bez teksta. Čovjek se osjećao prazno, poražen, ne znam šta bih rekao, samo tupi pogledi i potpuna bespomoćnost…”
Još jedan momak, znatiželjan i okretan, neki avanturist iz Velike Britanije Jimi James, s vlastitom kamerom i fotoaparatom, pratio je i vrzmao se tih mjeseci uz položaje Armije BiH. I njemu se posrećilo da iz svog improviziranog skrovišta kod kafane Bijela lađa na mostarskom Šemovcu, tek nadomak Mosta, snimi cijelu nesrećnu storiju granatiranja, a zatim i sam čin pada Mosta. Grozničavo je tražio mogućnost da tu ekskluzivu odmah iznese iz okupiranog Mostara. Jedini je mogući smjer bio brdom preko Glogova prema Jablanici. Redovnog saobraćaja nije bilo, a svi drumski putevi bili su upucani i pokriveni snajperskom i artiljerijskom vatrom. Ali trebao je pratnju. Obavještavamo generala Pašalića. James pristaje na kompromis: ostaviće kopiju sadržaja u našem Press-centru u Ratnom studiju Radija Mostara, a dobiće vojnu pratnju sve do Sarajeva. Njegovo odredište bila je Televizija BiH, gdje uredništvo na čelu sa Senadom Hadžifejzovićem i Mufidom Memijom čeka kao zapeta puška kako bi snimak bio emitovan za zemlju, ali i proslijeđen u svijet.
Iste noći, paničan poziv iz Sarajeva: ni kaseta ni autor nisu stigli do televizije. Kasnije se govorilo kako je momak sa svojom dragocjenom videoprtljagom pobjegao pratnji i zatražio zaštitu snaga SFOR-a. Njegove je snimke svijet, naravno, ubrzo vidio, kao i snimke koje je načinio Mostarac Neđad Kasumović. I njegove videosnimke objavljene u vijestima TV BiH prenijele su brojne svjetske TV-mreže. Kasumovićeva snimka bombardovanja i rušenja Starog mosta, jednako kao i Delalićeva, postaće kasnije i krucijalan dokaz o rušenju Mosta u procesu Haškoj šestorci. Neđadova kamera i originalna snimka rušenja Mosta pohranjeni su u mostarskom Muzeju Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva BiH u to vrijeme Alija Izetbegović izjaviće tim povodom: “Ovaj je film preokrenuo tok ratovanja. Svijet je počeo drugačije da shvata i doživljava događaje u Bosni…”
„Da nema tog filma, ne bi bilo obilježavanja godišnjice, niti donacija, niti bih ja dobio nagradu ‘Mimar mira’ mostarskog Centra za mir i multietničku saradnju” – govorio je Neđad Kasumović.
Nešto kasnije Mostarom je prostrujala vijest da postoji još jedan snimak bombardovanja Starog mosta, koji uključuje i autentičan snimak samog pada cijele konstrukcije u Neretvu. Živo sam zainteresovan da se vijest istraži do kraja. U Radio dolazi mlad momak i potvrđuje tu priču: “Da, ja sam snimio rušenje i pad Mosta!” Gledajući me pravo u oči, to izgovara Eldin Palata dok objašnjava poziciju pećine kraj Neretve, gdje je – ko zapeta puška, šćućuren, strepeći da mu nešto važno ne promakne – dežurao uz svoju kameru. Kad smo izanalizirali pozicije snimanja, složili smo se da su projektili koji su gađali Most s pozicije uzvišenja Stotina na pragu mostarskog naselja Kolonija morali prolaziti bukvalno iznad njegove glave. Dok pregledavamo snimak, načinjen njegovom amaterskom VHS kamerom, pitam ga šta radi i čime bi volio da se bavi u životu. “Još sam u Armiji, ali svakako bih volio raditi kao kamerman”, kaže.
“Sada imamo Radio, a definitivno ćemo uskoro izgraditi i Televiziju. U svakom slučaju, osoba koja je uspjela da ulovi tu famoznu sekundu dok Most pada u rijeku, treba i mora da bude kamerman” – odgovaram Eldinu. To se kasnije i obistinilo, imao sam zadovoljstvo da kasnije Eldinu Palati povjerim radno mjesto kamermana Radiotelevizije Mostar. I danas se, nasreću, jednako aktivno i uspješno bavi kamermanskim poslom u jednoj od TV-kuća.
Osvanuo je 9. novembar 1993. Sivo sumorno jutro nagovještava konačni obračun s već gotovo porušenom konstrukcijom Starog mosta. Pomišljao sam da se to možda ipak neće dogoditi, da će neko moćan iz svijeta reagovati, zaustaviti zlo… Ali, jutro je počelo s novim kanonadama granata s istog položaja HVO-a, a završilo strašnom viješću da je Most pao, tačno u 10:16 sati. U studiju Radija Mostara – Ratnog studija – u panici pripremam izvještaj za ratno izdanje dnevnika Oslobođenje, gdje sam još od 70-ih profesionalno zaposlen na poziciji novinara i regionalnog urednika za Hercegovinu. Grozničavo tražim načina da dođem do radioveze, u improvizovanom skloništu, gdje su svoju bazu instalirali mostarski radioamateri. A onda neočekivan poziv: javi se hitno Safetu Oručeviću!
Na funkciji predsjednika Operativnog tijela za Hercegovinu, tek koji dan ranije, Oručević se iz Sarajeva, nakon radnog susreta s predsjednikom Izetbegovićem tih dana, u Mostar vratio s valjda u tom delikatnom vremenu neprocjenjivo važnim darom – satelitskim telefonom. Izgledalo mi je kao da sanjam: u gradu u kome su telefoni zaćutali još prije punu godinu, gdje nije bilo struje niti bilo kakvih komunikacija, u potpunom okruženju neprijateljskih vojski – ne računajući sisteme armijske veze i radioamatere, moći ću svoj izvještaj redakciji poslati satelitskom trasom. Portal Radiotelevizije Mostar postavio je tada i radio dnevnik tadašnjeg Radija Bosne i Hercegovine, gdje su u vijestima od 15 sati objavili vijest o rušenju Starog mosta. U studio Radija, kao neposredni svjedoci tog barbarskog čina, direktno su se javili Alija Behram i Safet Oručević.
Evo sadržaja tog javljanja:
Spiker: “U studiju su urednica emisije Selma Duranović i spiker Olivera Dodig.” Kao što ste već čuli, jutros su snage HVO artiljerijom srušile Stari most u Mostaru, drevni simbol ovoga grada, djelo izuzetne arhitektonske ljepote, koje je vijekovima spajalo ljude i obale. Povodom ovog neviđenog zlodjela uspostavili smo radio – most sa Mostarom.”
Alija Behram: “Poštovani slušaoci Radija Bosne i Hercegovine, iz mostarskog Press‑centra javlja se dopisnik Oslobođenja Alija Behram s viješću koja je danas prijepodne 9. novembra 1993, preciznije u 10 sati i 16 minuta, poput groma pogodila i teško ražalostila svakog Mostarca, koji su jutros sa zebnjom osluškivali nove kanonade granata ispaljenih prema Starom mostu. A onda je prostrujalo gradom: uništen je Stari most! Na mjestu gdje je njegov vitki luk punih 427 godina povezivao dvije obale Mostara i rijeke Neretve sada je samo velika provalija. Mostar je u šoku, teško ojađen i s nevjericom ispraćao posljednje plotune zločinačkih granata koje su ubile tog ‘ponosnog starca’…”
Safet Oručević: “Momentalno je teško opisati našu tugu. Pucnji u Stari most istinski su bili pucnji u dušu svakog Mostarca. Zločinci su uspjeli srušiti nešto što je stotinama godina bilo simbol i ovog grada i svih ovih prostora. Mi vrlo dobro znamo da će jednog dana za ovo odgovarati i generacijama se stidjeti za sve ovo što su do sada napravili. Mostar, dragi naši prijatelji, može izgubiti čak i Stari most, ali nikada niko ne može ubiti dušu ovog naroda koji će i dalje ostati ovdje da brani svoj grad. Nema tih granata koje mogu ubiti ljubav prema ovom gradu i ubiti našu spremnost u borbi za slobodu svih Mostaraca i svih građana Stoca, Gacka, Nevesinja, Čapljine da se vrate svojim domovima…”
SPIKER: “Bio je to radio most sa Mostarom, koji smo uspostavili povodom neviđenog zlodjela, rušenja Starog mosta u gradu Mostaru.
“Stari most je bio vojni objekat, a vojni objekat u ratu, bez obzira na njegovu povijesnu i kulturološku vrijednost, može biti srušen”, izjavio je u Haškoj sudnici general Slobodan Praljak.
Od rušenja Starog mosta protekla je 31 godina, ali uprkos brojnim činjenicama, uprkos presudama Haškog suda, koji je jasno imenovao krivca (snage HVO), bez obzira na stav sudija da je Stari most “mogao biti legitimna vojna meta”, uprkos svima nama u gradu, koji smo bili neporecivi svjedoci, pred čijim se očima događao taj planetarni zločin nad kulturnim naslijeđem svijeta – priča o rušenju Starog mosta, posebno s hrvatske strane, sve ove godine bila je u znaku poricanja, glasnog odbacivanja zaključaka Međunarodnog suda u Hagu, pa sve do obnavljanja stare i u sudskom procesu odbačene mantre da se krivica za rušenje Mosta pripiše borcima Armije RBiH. Ali obraz Republike Hrvatske sačuvali su tada brojni časni pojedinci poput, recimo, Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika RH, Vesne Pusić, ili, naprimjer, Mostarca Josipa Šilića – u to vrijeme sa zagrebačkom adesom, koji se te 1993. usudio da usred Zagreba podnese sudsku tužbu protiv rušitelja Starog mosta u Mostaru (!).
Bilo je još puno drugih koji nisu imali nimalo dvojbi ko su stvarni krivci; narativ je o rušenju Starog mosta u Mostaru i dan-danas manje-više isti. Ali današnja saznanja i priča o stradanju Mosta potpuno raskrinkava i potire rečene narative. U posjedu je boračke organizacije, koja baštini uspomene na Armiju Republike BiH, tridesetominutni film, koji na nedvosmislen način adresira nalogodavce i neposredne izvršioce tog kulturnog zločina. To su bili HVO i HV. S položaja na brdu Hum iznad grada filmska snimka prati posadu Hrvatske vojske, koja kamerom snima tok artiljerijskog obračuna sa Starim mostom. Uz glasno pozdravljanje i likovanje nad svakom od desetina granata koje pogađaju tijelo Mosta, članovi posade, svako malo, poljskim telefonom obavještavaju komandu Slobodana Praljka “dokle se stiglo u obračunu s Mostom”. Uprkos činjenici da protiču tri decenije od rušenja ovog neusporedivog simbola Mostara – danas, nasreću, i kao neusporedivog djelića u mozaiku odabrane i zaštićene svjetske kulturne baštine pod okriljem UNESCO-a, priča o Mostaru i o Starom mostu i dalje otvara više pitanja nego što je u proteklim godinama stizalo odgovora. Iako s novim lukom Starog mosta, koji je izgradio cijeli svijet, i zadivljujućom slikom obnovljene kompletne historijske jezgre na obalama Neretve, koja privlačnošću mami na stotine hiljada turista iz cijelog svijeta, razjedinjenost grada Mostara očiglednija je nego ikada. Duboko ukorijenjeni paralelizmi – pa šta košta, neka košta – na čijim političkim osloncima, praktično, funkcioniraju “dva grada” pod jednim nebom, koji se sve više udaljavaju, s protokom vremena stvaraju naslijeđa i navike koje će se teško iskorijeniti. A kako i koliko na tome rade zavađene politike, priču o ujedinjenom i jedinstvenom funkcionalnom Mostaru ispričaće možda tek neke nove generacije.
