Nedavno sam iz pozorišta izašao grogiran, ošamućen. Nije me krošeom sastavio legendarni Muhamed Ali, nego me ošamutilo ono što su na daskama Narodnog pozorišta u Sarajevu izveli sjajni bosanskohercegovački glumci, u režiji Dine Mustafića, a po tekstu čovjeka s kojim sam razgovarao u podcastu “Mikrofonija s Amerom”.
Almir Imširević rodio se u Bihaću i mada je skoro čitav život proveo u Sarajevu, u njemu teče ta Una, taj svijet ribolova, blinkera, Stojadina u boji slonove kosti. Generacijski, njegove su priče inspirisane filmovima Woodyja Allena, stripovima, knjigama Paula Austera, ali i životnim iskustvom, poput nadrealnih scena u opkoljenom Sarajevu gdje Tvrko Kulenović peče ”hleb”. Imširevićeva nova drama koja igra u sarajevskom Narodnom pozorištu, ”Jedan je Muhamed Ali”, izuva iz cipela, što bi rekli. I nije u njoj glavni lik čuveni bokser, ali njegovo ime, odnosno pitanje identiteta, kao i voda koja je personifikacija toka života i koja protiče kroz predstavu, igraju ulogu u priči u kojoj se mnogi mogu prepoznati.
“Sve je oko religije komplikovano”, kaže jednom glavni lik u predstavi, pa banalan, lažni, izgovor za ubijanje postaje pitanje koje je pravo ime Muhameda Alija. A takvoj vrsti banalnog izgovora za zlostavljanje svjedočio sam kao logoraš u Koštanoj bolnici u Stocu 1993. godine, gdje vas ova predstava nezaustavljivo vraća, s punim pravom i razlogom. Krleža svoj ”Banket u Blitvi” završava riječima: “Kutija olovnih slova, a to nije mnogo… ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa”, pa s Imširevićem govorimo je li nam to jedino oružje ili je za njega pisanje utjeha. A mene je na spomenutu Krležinu misao asocirala i priča iz predstave o hemijskoj olovci koju su pronašli u masovnoj grobnici, a koja je mogla napisati 100 hiljada riječi. Posljednji uzvik, krik u predstavi: ”Nermineee!”, simbolička je slika genocida u Srebrenici, i ta scena ošamuti, bez obzira na to što je pozadina priče poznata. Ta scena svjedoči da je nemoguće pobjeći od prošlosti.
Imširević otkriva kako su na njega uticali Groucho Marx ili filmovi Woody Allena te kako je pronalazio inspiraciju u njegovom cinizmu i sarkazmu. Govorimo i o njegovom prvom romanu ”Zlatni geler”, u kojem ima dodirnih tačaka i s predstavom, gdje se isprepliću očeva smrt i odgovori na identitetska pitanja, za kojima nam, valjda, valja vječno tragati. Ima još jedna scena u romanu koja me je vratila u djetinjstvo. Naime, autor piše da je boja lica njegove majke nakon očeve smrti bila boje slonove kosti, uspoređujući je s bojom prvog porodičnog auta. A moj je otac bio lakiler i ja sam mu pomagao u garaži, pa me ta nijansa, taj tip boje vratio u osamdesete, kada je moj otac pravio farbe za raznorazne Stojadine, Fiće i Pezejce… Imširevićev roman inspirisan je ”Epom o Gilgamešu”, a nastao je u vremenu kada su oboreni tornjevi u New Yorku, a priča je o prijateljstvu između Amerikanca Gila i Bosanca Enkija. Imširević je te 2001. bio u dvorcu, u blizini Ženeve, gdje je Voltaire proveo svoje posljednje dane, pa objašnjava kako je do 11. septembra bio bosanski pisac, a već 12. septembra muslimanski autor te kako danas gleda na tu vrstu razvrstavanja u identitetske fioke, a kroz prizmu masovnih zločina nad nedužnim ljudima u Gazi.
Osim drama: ”Kad bi ovo bila predstava…”, ”Balkanski đavo Sram”, ”Circus Inferno”, kratkih priča ”Strana 212” i ”Najljepši od svih svjetova”, Imširević je pisao i scenarij za neke serije, kao i za film ”Mliječni put”. On je kreativac koji nikada ne staje, pa radi na novim tekstovima i jedan je od ljudi koji prkosi bujici površnosti i novopečenoj poplavi banalnih trač-autora koji su dočekali svojih pet minuta u ovom vremenu neznanja i ”mahalskog” trabunjanja.
Predstava ”Jedan je Muhamed Ali” meč je u pet rundi, u pet vakata namaza koji se prožimaju kroz priču… Ona će vas grogirati, ošamutiti. I možda teatar ne može promijeniti čitavi svijet, ali zahvaljujući Almiru Imšireviću može barem terapeutski pomoći da preživimo sva ludila naše prošlosti i naše sadašnjosti.
