Foto: Jasna Šamić
At first glance, Cry presents the tender face of a young child, curls cascading freely, dimples forming with what appears to be a gentle smile. Yet, upon closer inspection, that smile feels fragile, almost like a mask concealing an inner world of unspoken pain. The choice of blue—traditionally associated with calmness—ironically amplifies the sense of melancholy, transforming tranquility into silent sorrow. The varying shades create depth, with darker tones casting subtle shadows that suggest emotional bruises invisible to the naked eye.
The brilliance of Cry lies in its emotional paradox. The child’s expression teeters between innocence and an ache that words cannot fully capture. The seemingly joyful face becomes a canvas of contradictions—a reflection of countless children forced to wear smiles while their childhoods are stolen. The soft lines of the portrait betray the harsh reality behind it: the loss of freedom, the suppression of dreams, and the premature burden of adulthood.
The wild, untamed curls framing the face symbolize a spirit longing for liberation, contrasting with the hollow spaces around the eyes—windows to a soul burdened beyond its years. The absence of vibrant colors strips the portrait down to its emotional core, leaving no distractions from the raw vulnerability on display.
Within the context of the Woman Scream Festival, Cry transcends its role as an artwork—it becomes a silent scream. It speaks for those who cannot, those whose voices have been silenced by cultural norms, oppressive traditions, and systemic failures. It challenges the viewer to confront the uncomfortable truth: behind many smiles lies a cry unheard.
In conclusion, Cry is both a tribute to lost innocence and a call to action. It echoes the mission of the Woman Scream Festival—to break the silence, to expose hidden suffering, and to fight for a world where every child’s smile is genuine, free from fear and oppression. In its simplicity, “Cry” delivers a message louder than words, urging us to listen to the silent cries that too often go unnoticed.
Woman Scream Festival Festival Grito de Mujer
Doprinos umjetnika Festivalu Krik žene 2025
Crtež Davida Šamića „Krik“
„Krik“ se pojavljuje kao sablasno snažno djelo u akriliku. Njegova monohromatska plava paleta ne izaziva samo estetsku znatiželju, već i emocionalnu dubinu, suočavajući posmatrača sa surovom stvarnošću kojoj su izložena mnoga djeca.
Na prvi pogled, „Krik“ prikazuje nježno lice djeteta s kovrdžama koje slobodno padaju i jamicama koje oblikuju ono što izgleda kao blagi osmijeh. Međutim, pri pomnijem posmatranju taj osmijeh djeluje krhko, gotovo kao maska koja skriva neizgovorenu bol. Izbor plave boje – koja se tradicionalno povezuje sa smirenošću – ironijski pojačava osjećaj melanholije, pretvarajući spokoj u tihu tugu. Različite nijanse stvaraju dubinu, dok tamniji tonovi bacaju suptilne sjene koje sugeriraju emocionalne modrice nevidljive golom oku.
Briljantnost „Krika“ leži u njegovom emotivnom paradoksu. Dječiji izraz balansira između nevinosti i boli koja se riječima ne može u potpunosti opisati. Lice koje naizgled odaje radost postaje platno kontradikcija – odraz bezbrojne djece prisiljene da nose osmijeh dok im se djetinjstvo oduzima. Meki obrisi portreta izdaju surovu stvarnost koja se krije iza njih: gubitak slobode, ugušeni snovi i prerano nametnuti teret odraslosti.
Divlje, neukrotive kovrdže koje uokviruju lice simboliziraju duh koji žudi za oslobođenjem, u kontrastu s praznim prostorima oko očiju – prozora duše opterećene daleko iznad svojih godina. Odsustvo jarkih boja ogoljuje portret do njegove emocionalne srži, ostavljajući posmatrača bez ikakvih distrakcija od sirove ranjivosti prikazane na platnu.
U kontekstu Festivala Ženski krik, „Krik“ nadilazi svoju umjetničku ulogu – on postaje nijemi krik. Govori uime onih koji ne mogu, onih čiji su glasovi ušutkani kulturnim normama, represivnim tradicijama i sistemskim neuspjesima. Izaziva posmatrača da se suoči s neugodnom istinom: iza mnogih osmijeha krije se krik koji niko ne čuje.
Zaključno, „Krik“ je i posveta izgubljenoj nevinosti i poziv na akciju. On odražava misiju Festivala Ženski Krik – razbijanje tišine, razotkrivanje skrivene patnje i borbu za svijet u kojem je svaki dječiji osmijeh iskren, oslobođen straha i ugnjetavanja. U svojoj jednostavnosti, „Krik“ prenosi poruku glasniju od riječi, pozivajući nas da čujemo one nijeme krikove koji prečesto ostaju neprimijećeni.
S engleskog prevela Jasna Šamić
