U državi i društvu koje je tragično i bolno životno iskustvo proteklih trideset godina politike vitalnog nacionalnog interesa moglo naučiti samo to da će svaka naredna godina biti gora od prethodne, o očekivanjima u Novoj godini može se govoriti još samo cinički, ili ako se baš malo potrudimo, onda je moguće cinički govoriti na duhovit način.
I cinizam i duhovitost su odbrambeni mehanizmi koji nam olakšavaju izlaženje na kraj sa stvarnošću koja nas opominje da budućnost ovdje nije nešto na što se može gledati s optimizmom i nadom, već naprotiv sa zebnjom i strahom. Preko pola miliona naših sugrađana s time se više nije moglo nositi ni na koji način izuzev egzodusom, pa u Novu ulazimo, ako je vjerovati nekim prognozama, s nekih 2,7 miliona stanovnika.
Stvarnost od koje se bježi je statična, zaleđena, stalno se ponavlja. Isti je rečenični repertoar političkog diskursa, kruže iste ideje i isti „argumenti“, bez obzira na poneke nove aktere. Stalno iznova živimo neku 1991. godinu sa svim njenim neizvjesnostima i crnim slutnjama na koju smo fabrički podešeni 1995. godine Dejtonskim sporazumom.
Historija je za nas, u tom smislu, stala sa istim dilemama kao s kraja 1991. godine – europski put ili put vitalnih nacionalnih interesa, integracija ili dezintegracija koja se lažno predstavlja kao integracija na ravnopravnim osnovama, odnosno kao da bi se svi problemi riješili da se podjela obavila kako valja (čitaj: da su zločini bili temeljitiji).
Jedan od naših velikih ljudi koji, na veliku žalost, nije s nama već punih pet godina je profesor Zdravko Grebo. Imao je rijedak dar da na cinično-duhovit način preformulira ovakve paradokse. Ova nevjerovatna Grebina sposobnost za dijalektičko mišljenje kojim premošćuje nespojive suprotnosti, čini mi se jedinim smislenim načinom da očuvamo zdravi razum u ovom suludom ambijentu ponavljanja istog sa svim proizvođenim strahovima, mobiliziranim emocijama, stalnim prijetnjama, uvredama, apokaliptičnim tonovima.
Tako, u Grebinom duhu, danas na početku 2024. godine možemo reći da je jedino što je zaista izvjesno u novoj godini je da nas neće izdati „naš neograničeni talent za propadanje“.
I kada slučajno pomislimo da niže ne može, da je dno dosegnuto, tu je naš neograničeni talent za propadanje da nas demantira. Može još niže, a percepcija dna samo je stvar oka promatrača.
Ko je za to kriv? Grebo će u jednom intervjuu reći da su „političari krivi jer nisu političari“, jer „politika znači brigu za opšti interes“. Grebo će dalje reći kriv je i narod koji takvima uporno, trideset godina, daje svoj glas. On kaže:
„Narode, glas je u tvojim rukama i za svoje godine muke, patnje, prevara i vi ste krivi“.
Dakle, kriv je i narod jer nije narod, nikakao da se emancipira i postane politički narod (demos), da uzme kao subjekt stvar u svoje ruke, nego uporno nastavlja da preživljava u jadnom statusu etnosa, mobilizirane etničke mase.
Već prvi događaj koji nas u tom bjesomučnom ponavljanju istog očekuje na samom početku nove godine je famozni „9. januar“. Istovremeno, u novu godinu, kada je riječ o Republici Srpskoj, ušli smo s novim svjedočanstvom čemu takav etnoteritorijalni konstrukt služi. Kada pomislimo da političko rukovodstvo tog entiteta ne može niže opstruirajući na svakoj instanci unutar BiH, ono posegne još niže time što se stavi u funkciju Putinovog režima, dobrovoljno prihvaćajući podaničku ulogu remetilačkog faktora i moguće prijetnje na Balkanu. Prevarili bismo se ako bismo poprijeko zaključili da je time dno konačno dosegnuto.
Daleko od toga. Može se još niže, jer je neograničen naš talent za propadanje. Na izborima u Srbiji, organizirano autobusima, političko rukovodstvo ovog entiteta otvoreno preinačuje volju glasača Srbije i Beograda, inicirajući takve podjele i destabilizaciju kakva tamo već odavno nije viđena arogantno, kako su to naučili prema „muslimanima“, vrijeđajući Beograđane „kruga dvojke“.
Dodikova nomenklatura se za ove godine usavršila u destruktivnim metodama i taktikama destabilizacije ne samo BiH nego vidimo i Srbije, pa i regije u mekom trbuhu Europe. Samo ime tog entiteta je zahvaljujući svom rukovodstvu postala prijeteća, zastrašujuća fraza, ime za aranžman ili model koji niko, ama baš niko, ne želi imati u svom dvorištu.
Politička rukovodstva na Kosovu i u Crnoj Gori, u Sjevernoj Makedoniji složno govore već duže vrijeme da ne žele neku novu „republiku srpsku“ na svojim teritorijama. Namjesto demokratskog, multietničkog entiteta kakvim ga je propisao Dejton, ovaj dio BiH postao je brend ovog neograničenog talenta za propadanje koji u ambis povlače sve one koji s njim imaju posla.
Budući da je jedno realistično očekivanje u novoj godini pozitivan odgovor EU u vezi s početkom pregovora s BiH u martu 2024, važno je znati šta će biti s Dodikom. On je panično oko sebe postavio gusto minsko polje sastavljeno od prijetnji secesijom u slučaju praktično svake političke odluke koja njemu ne odgovara – ustavni sud, zakon o državnoj imovini, izborni zakon, itd. – učinivši nemogućim bilo kakav smislen politički život kako u BiH, tako i u samoj RS. Tako bi 2024. mogla biti, da parafraziram Miloševića, „godina raspleta“.
Istina je da je Dodik, ali i Vučić, razvio naročiti tip autoritarnog vođenja politike čija je ključna karakteristika proizvodnja problema uz istovremeno predstavljanje sebe kao ključnog igrača koji stvari može držati pod kontrolom obećavajući da će ga on riješiti. Tako u očima Zapada postajete nezamjenjiv akter, a s obzirom da je ovo područje uglavnom bilo od zanemarivog interesa – dobijate prešutnu saglasnost za koruptivne i antidemokratske izlete.
Ali to je opasna vrsta igre, jer se povećavaju ulozi (terorizam na sjeveru Kosova, dizanje aviona ratnog vazduhoplovstva, prijetnja izlaskom na granice entiteta policijskim snagama itd.), svaki dan se moraju povlačiti sve radikalniji potezi i to posuđeno, ustvari vrijeme kupljeno lažnim obećanjem rješenja, će nestati kao vaš novac u kakvoj financijskoj piramidi. Stvari se otimaju kontroli u Beogradu, a u RS vlast se održava sve restriktivnijim zakonima i prijetnjama zatvorom. Dodikov režim se može održati još samo prijetnjom nasiljem i ukinutim slobodama. Došao je do ruba litice, a onda je, kako je to govorio Grebo, načinio hrabar korak naprijed.
Budući da je europsko poklapanje Zapadnog Balkana danas puki realizam, ono neće biti stvar ni naših zasluga, ni ljubavi prema našim ljudima i narodima, nego gole geopolitike. Prijetnja postaje sve kredibilnija, a dojučerašnji akteri, miljenici Europe, te naše lokalne kabadahije i siledžije sve su neuvjerljiviji u svojoj ulozi garantora stabilnosti.
Štaviše, postali su izvori nestabilnosti zahvaljujući odronu demokratije kojeg su uzrokovali, mogućnosti konflikta, širenja ruskog uticaja i slično.
Od jasne poruke Europe i određenja spram ideje „srpskog sveta“ i diskvalifikacije njenih ključnih aktera zavisit će da li će otpočinjanje pregovora s BiH imati bilo kakvog smisla. Takav jedan rez uklanjanja nacionalističke agende, otvorio bi prostor za demos i promjena bi se odmah mogla testirati na predstojećim lokalnim izborima u jesen 2024. Za takvo nešto naši ljudi imaju potencijala.
S tim u vezi, ove godine će se navršiti deset godina od kako je narod na ulici, a gdje drugo u ovakvom sistemu, pokušao da se politički subjektivira kao demos. Protesti, JMBG iz 2013, a onda i u februaru 2014. bili su protesti protiv „društvene nepravde“ i diskriminacije, praćeni nepovjerenjem prema etabliranom sistemu koji producira zakone i političku strukturu koja održava privilegije i hegemoniju klase etnopolitičkih poduzetnika.
Ukidanje etnopolitičkih mehanizama znači ukidanje uslova koji građane i narode BiH drže u potlačenosti pomoću kategorije „vitalnog nacionalnog interesa“ kao jedine relevantne političke kategorije koja je pod budnim okom partikularne etnonacionalističke elite. Zato je za učesnike u protestima, kako je pisalo na transparentima, njihova nacija bila Sloboda. Tako govori pripadnik demosa.
Anketa Valicona na reprezentativnom uzorku pokazala je kako je „podrška protestima“ u BiH tada bila gotovo 90%, od čega u Federaciji nešto iznad 90%, a na razini Republike Srpske gotovo 80% posto.Vuk Perišić tada je zapisao:
„Model porezne otimačine, negacije građanske demokracije, simuliranja kapitalizma i blasfemne divinizacije etnosa u Bosni i Hercegovini je potrošen. Isuviše dugo i isuviše bešćutno se opirao životu. Nacionalističke elite ostale su same na pustom razbojištu, same sa svojim gladnim i gnjevnim žrtvama. Pitanje se nameće samo po sebi: može li se taj gnjev artikulirati u konstruktivni demokratski i građanski program, u političku snagu koja će probuditi građane Bosne i Hercegovine iz etničke hipnoze?”
Tada je taj potrošeni destruktivni model održan u životu zahvaljujući europskoj nezainteresiranosti i licemjernoj želji da se ništa ne talasa. Nadajmo se da je lekcija naučena i da će, koliko još do proljeća, do marta, doba „etničke hipnoze“ biti okončano, da će građani ove zemlje toj nepodnošljivo dugoj 1991. godini, konačno reći zbogom.
