Beskonačni rat

Foto: Getty Images/Arhiv

Kada je američki predsjednik Joe Biden u februaru ove godine posjetio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, obećao mu je vjernost do groba. ”Podsjećate nas da sloboda nema cijenu. Za nju se vrijedi boriti koliko je potrebno. I bit ćemo s vama, gospodine predsjedniče, koliko god to bude potrebno.” Biden će biti s Ukrajinom koliko god to bude potrebno. To ponavlja cijeli Zapad. I NATO također. Lijepo. Dirljivo. Srdačno. Bezuvjetna solidarnost koja će trajati dugo, doista dugo, koliko treba  – ako treba, i beskonačno dugo.

Ali ima nečeg odvratnog i mučnog u toj zapadnoj, američkoj i NATO srdačnosti. Upravo je ta implicitna pretpostavka o beskonačnosti ukrajinskog rata odvratna i mučna. Odvratna je i mučna implicitna pretpostavka o ratu koji ne pretpostavlja mir. Odvratna je i mučna implicitna pretpostavka o beskonačnom, beskrajnom,  vječnom ratu u kojem će Ukrajinci ginuti, a mi ćemo biti s njima – u našim mislima i molitvama. Odvratna je i mučna implicitna pretpostavka o beskrajnoj patnji i umiranju Ukrajinaca.

Zapad stalno naglašava da je izabrao pravu stranu – Ukrajinu. Ne možete biti neutralni u ovom ratu – to bi bilo izopačeno i nemoralno, jer je jasno da je Rusija agresor, a Ukrajina žrtva. Ali čini se da Zapad – velika koalicija voljnih (Amerika, Europa i NATO)  – podržava Ukrajinu vojno, financijski i moralno samo kako bi je dovoljno ojačao da ostane u ratu s Rusijom, da dakle ovaj rat može trajati. Po mogućnosti beskonačno dugo. Koliko treba. Uzmite vremena za ovaj vaš rat!

I zašto bi taj rat trebao trajati koliko god treba, možda beskonačno dugo? Iz jednostavna razloga – jer iscrpljuje Rusiju. Zapad je dobio neočekivani dar: rat koji iscrpljuje Rusiju. Upravo je to htio: da netko počne iscrpljivati ​​Rusiju! Svejedno tko! Ako Ukrajina, onda Ukrajina! Amerikancima je Ukrajina toliko daleko (kao Koreja, Vijetnam, Irak i Afganistan) da ni ne znaju gdje je, ali nikada nije bila dovoljno blizu Europi da je uvedu u Europsku uniju. Nije je šteta. Neka se bori za “nas”! Neka pati za “nas”! Što duže rat bude trajao, to će Rusija biti iscrpljenija.

Takva se prilika za ekonomsko i vojno iscrpljivanje velikog rivala ne odbacuje. Zato nema žurbe s diplomatskim rješenjima i pregovorima. Zato oni ne žele tek tako završiti ovaj rat. I zato ga pozicioniraju kao beskonačan. Budući da rat prepuštaju beskonačnosti, beskrajnosti i vječnosti, sami mogu računati koliko će ratnih zločina dopustiti – ukrajinski tužitelji do sada su identificirali više od 80.000 ratnih zločina.

Dopustiti da rat prestane jednako je perverzno i ​​nemoralno kao i neutralnost.

Amerikanci produžuju rat kako bi što više iscrpili Rusiju (nauštrb Ukrajine koja ima samo status kolateralne štete!), ali ga istodobno produžuju i kako bi što više moguće iscrpili svog drugog velikog rivala – Europu. Europa mnogo više od Amerike osjeća ekonomske posljedice rata. Zašto Europa, koja nema ni blizu budžet Amerike (i kojoj zbog svega toga prijeti militarizacija svakodnevnog života, radikalizacija stanovništva i uspon fašistoidne desnice) prihvaća ovu igru? Zašto radi protiv sebe? Jer je, kao i u vrijeme Hladnog rata, samo privjesak NATO-a, koji je američki instrument – instrument američke moći, američkih interesa, projekt novog američkog stoljeća i američkog prodora na istok, Drang nach Osten.

Ali ono što Europa radi tim je perverznije i morbidnije jer dopušta i pušta da dvije globalne supersile, koje su u zalasku i koje svoj zalazak kompenziraju agresijom, ratuju u njenom dvorištu, u Ukrajini, za geopolitički primat i poravnavanje starih računa. Rusija, koja je intervenirala u Ukrajini u stilu sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968., želi se osvetiti za post-sovjetsko poniženje, a Amerika, koja je bez borbe dobila Hladni rat, želi pobijediti Rusiju još i borbom.

I jedni i drugi vode se istom logikom: baš kao što američki predsjednici uvijek govore da nemaju izbora nego objaviti rat ovoj ili onoj zemlji (sjetimo se samo Busha kad je išao na Irak, Obame kad je išao na Libiju, Trumpa kad je išao na Siriju, i Reaganove “šale” da će “za pet minuta početi bombardirati Rusiju”), Putin je također rekao da nije preostalo drugo nego napasti Ukrajinu. Dakle, postoje dvije supersile koje se suočavaju jedna s drugom, koje vole ratove što ih izazivaju, jedva ih čekaju, dvije supersile koje uzrokuju probleme i onda za to krive druge, teroriste, i koje ne mogu ni pomisliti na druge opcije i alternative ratu. Baš ih briga – ionako se ti ratovi ne odvijaju na njihovom teritoriju. Osim toga, mir im se ne isplati. I Amerika i Rusija na sve načine pokušavaju prikriti svoj sumrak – a Europa im drži svijeću.

To govori sve o Europi.

I kako se čini, Zapadu je ovaj rat itekako potreban – sve veći rat. Dovoljno velik da pouzdano traje – i iscrpi Rusiju. Zašto bi inače poslao Ukrajini rakete dugog dometa i stvarno pogubne i otrovne kazetne bombe, koje su zabranjene u 123 zemlje, ako je jasno da će se Rusija tada u potpunosti latiti kazetne municije i raketa dugog dometa? Zašto ulagati tolike milijarde u nastavak rata? Zašto bi eventualni mirovni sporazum unaprijed trebao biti prikazan kao nagrada za Putina? Zašto bi se NATO nastavio širiti na tako provokativan i kurčevit način? Zašto bi NATO inzistirao da mirovni pregovori mogu započeti tek nakon što se Rusi potpuno povuku s ukrajinskog teritorija? Zašto bi Zapad tako gorljivo odbio mirovne pregovore? Nisu li Rusi i Ukrajinci pregovarali nedugo nakon početka ruske invazije, ali su ih Amerikanci odgurnuli od stola – iz straha da će rat prebrzo završiti?

Što čekaju? Što misle? Na što računaju? Da će Ukrajina poraziti Rusiju? Da je Rusija već izgubila rat? Da će ona kapitulirati? Da će Putin umrijeti? Da će ga srušiti? I da će onaj tko će ga zamijeniti u svom dvorištu tolerirati NATO-vu vojsku i NATO-ve lansirne rampe? S obzirom na zbrku, složenost, zamršenost i zagonetnost situacije, svejedno je nemoguće reći što će se dogoditi s Rusijom, kaže Zoran Thaler, bivši ministar vanjskih poslova, koji sada ima puno vremena za kvalitetno razmišljanje: “Rusija će za pedeset godina možda biti najmoćnija europska država, ali možda je uopće neće biti jer će se raspasti  –  kao Jugoslavija.”

Ukrajinski rat mnoge je podsjetio na Kubansku krizu koja je 1962. prijetila nuklearnom apokalipsom  –  Rusi su na Kubi, nedaleko od Amerike, postavili lansirne rampe za nuklearne rakete. Amerikanci su to shvatili. Svijet je zadrhtao. John F. Kennedy i Nikita Hruščov — Amerika i Rusija — stajali su licem u lice. ”Drugi je trepnuo”, kažu. Što je mit – u stvarnosti su i Kennedy i Hruščov namignuli jedan drugome, pa je sve završilo sretnim završetkom.

Ali nikakvo se ”čudo” nije dogodilo, niti je presudila neka Kennedyjeva ”genijalnost”. Naprotiv: presudio je sasvim pragmatičan kompromis, sklopljen “crvenim” telefonom – dakle, tajnim diplomatskim kanalom. Dogovorili su se da će Hruščov povući rakete iz američkog dvorišta, a Kennedy pola godine kasnije Jupiter  –  tiho i diskretno, bez medijske pompe –  iz Turske (i Italije). Jasno je da su te rakete bile usmjerene na Sovjetski Savez. A Hruščov je postavio rakete na Kubu upravo zbog raketa koje je Amerika godinu prije postavila u sovjetsko dvorište, u Tursku (i Italiju). A Turska je u to vrijeme izravno graničila sa Sovjetskim Savezom. Kada je Kennedy pristao na povlačenje nuklearnih raketa iz Turske, apokaliptična nuklearna prijetnja je bila gotova. Svijet je prestao drhtati.

Prije ili kasnije, doći će Dayton  –  ove godine, za pet ili sto godina. Ali: što ako mirovni kompromis koji će biti sklopljen za sto godina bude zapravo onakav kakav bi bio sada, ili još gore – kakav bi bio tri dana nakon početka ruske invazije?

Stalno slušamo kako Europa gotovo bezuvjetno, nepobitno i nepokolebljivo podržava Ukrajinu – i kako puca od principijelnosti. Nema dileme: mi smo na ukrajinskoj strani! Naše srce kuca za Ukrajinu! Učinili bismo sve za nju! Ali ova principijelnost koja se tako patetično reklamira samo je običan lažnjak (fake). Sjetite se da su Poljska, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Mađarska mirno zabranile uvoz ukrajinskog žita (pšenice, kukuruza, suncokreta) kako bi zaštitile svoju poljoprivredu. Ukrajinsko žito moglo bi previše naštetiti poljskim, slovačkim, rumunjskim, bugarskim i mađarskim poljoprivrednicima. Tako kažu. Ali što time Ukrajincima zagorčavaju ekonomski život, to im ne smeta – jer oni su ionako u ratu! Navikli su na ugnjetavanje, zatezanje, pomanjkanje, gladovanje! Oni su već toliko ratom potučeni i razoreni da im se naša blokada neće poznati! Rusija ih toliko muči i kinji da našu blokadu neće ni primijetiti!

Da, te su europske zemlje sankcionirale Ukrajinu kao da je agresor, a ne žrtva. Što je ne samo cinično, nego i perverzno. Kao što je cinično i perverzno da imaš uzvišen, pokroviteljski odnos prema zemlji koja je žrtva ratne agresije – baš u duhu logike “iskoristi do kraja”. Blokadom ukrajinskog žita te su zemlje samo legitimirale rusku agresiju – i rusku dehumanizaciju Ukrajinaca.

Ali blokada ukrajinskog žita je istina europskog odnosa prema Ukrajini: svi joj obećavaju podršku, a istovremeno joj daju do znanja da ne traži previše i da bude zadovoljna onim što dobije. “Znate, mi nismo Amazon”, rekao je britanski ministar obrane Ben Wallace. ”Rekao sam im to prošle godine kad sam se vozio 11 sati da mi uruče popis.” Evo, to je europski, zapadni, NATO stav prema Ukrajini: optužuješ ratom razorenu zemlju da želi previše. Štoviše, pozivaš je da klikne na ikonu koja će je preusmjeriti na Amazon. Ono što ovaj stav zapravo pokazuje je na dlanu: prvo, Europi se čini da Ukrajinci nisu dovoljno zahvalni, i drugo, Ukrajinci su Europi na putu. Lijepo što se bore protiv Rusije umjesto nas, ali zašto nas stalno gnjavite? Zašto stalno nešto želite od nas? O.K., tu vam je oružje da možete patiti i umirati za nas na fronti, ali nemojte nas gnjaviti!

Možete patiti i umrijeti za nas, ali nećete jesti za našim stolom!

I da, američka/europska/NATO principijelnost je puna cinizma i nekonzekventnosti: oni očekuju da će ukrajinski rat biti beskonačan, beskrajan i vječan, ali Joe Biden je rekao Zelenskom na summitu NATO-a u Vilniusu da će Ukrajina postati članicom NATO-a tek kad ovaj rat završi. Što znači da Ukrajinci ne prolijevaju krv za slobodu i demokraciju, nego za članstvo u NATO-u.

Preveo sa slovenskog Mario Kopić

https://www.mladina.si/226928/neskoncna-vojna/

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Visoki zvaničnici SAD-a upozorili su Mađarsku da odmah odobri pristupanje Švedske NATO-u. Ova izjava dolazi sedam dana nakon što je Turska odobrila ulazak Švedske, a...
Proteklu godinu obeležili su razorni sukobi: od ruske invazije na Ukrajinu, do stravičnih terorističkih napada Hamasa na Izrael; od izraelskog neselektivnog masovnog pokolja u Gazi,...
Međutim, najupečatljiviji nalaz istraživanja Evropskog saveta za spoljne odnose jeste to da mnogi u nezapadnim zemljama, koji veruju da će Rusija prevladati u Ukrajini, takođe...