Ćirilični park, foto: Ilustracija/Grad Banja Luka
Banja Luka, nekada jedan od najzelenijih gradova Bosanske Krajine, u svom ratnom i poslijeratnom periodu doživio je jednu reakcionarnu, nacionalističku i krajnje degenerativnu transformaciju. Nekadašnji socijalistički grb grada koji je simbolizirao njegove ljepote počev sa zelenom bojom koja simboliše ovu ljepotu prirode, zidinama Kastela i petokrakom zvijezdom u lijevom uglu koja simboliše jedinstvo naših naroda bio je prvi od simbola grada koji je unišen i zamijenjen simbolima srpskog nacionalizma. Ali, nije samo brisanje ove simbolike bio glavni problem. Počinju da se brišu imena škola, ulica, ustanova. Škole koje su nosile imena narodnih heroja poput Kasima Hadžića, Muhameda Kazaza, Nike Jurinčića i dr. sada nose imena srpskih intelektualaca. Nije problem što su to imena srpskih intelektualaca, problem je što se insistira na tome da oni moraju biti srpski, nebitno od njihove ideologije. Tako se na jednom mjestu može nalaziti ime nekog srpskog pjesnika, ali isto tako i najvećeg ratnog zločinca.
Najbolji primjer toga u Banjoj Luci jesu promijenjena imena ulica. Imena banjalučkih narodnih heroja bošnjačkog i hrvatskog porijekla gotovo da nema. Prema registru ulica grada Banja Luke iz 1973. godine možemo naći imena ulica poput ulica Adema Bajagilovića, Alije Alijagića, Ante Marinića, Augusta Cesareca, Fadila Maglajlića, Fahreta Dedića, Franje Kluza, Muharema Karabegovića, Rade Ličine itd. Ovo su bili ljudi koji su oslobađali grad od fašizma, od nacionalizma i svih zaostalih ideologija utemeljenih na zločinima, izrabljivanju i mržnji. Oni su, vođeni revolucionarnim idejama socijalizma, stvarali mir i napredak. Imena ovih ulica promijenjena su. Prema propagandi naših nacionalističkih ideologa pozicije u opozicije u RS, Banja Luka je stub srpstva i patrijarhalnih vrijednosti. Sada kada prođete gradom naći ćete imena po jednim od najvećih nacionalističkih zločinaca. Tako ćete naići na ulicu Dragiše Vasića, četnika i drugog čovjeka Dragoljuba Mihailovića. Zbog svoje saradnje sa okupatorom, vršenja ratnih zločina nad nesrpskim življem i komunistima iz reda srpskog naroda, Vasić je strijeljan u Banjoj Luci krajem Drugog svjetskog rata. Tu je i ulica Stevana Moljevića, političkog savjetnika Dragoljuba Mihailovića i začetnika ideje ”homogene Srbije”. Ali, najironičnije od svega je i ulica Rade Radića koji je zajedno sa Urošem Drenovćem potpisao sporazum o saradnji sa ustašama u borbi protiv komunista svega nekoliko mjeseci nakon što su ustaše počinile masakr u banjalučkim selima Drakulić, Motike i Šargovac. Iako su imena ulica većine banjalučkih komunista hrvatskog i bošnjačkog porijekla pobrisana, ostavljena su imena komunista iz reda srpskog naroda i to ne svih. Zašto? Nije bitno ko si po svom svjetonazoru, bitno je da ti ime zvuči kao srpsko.
Drugi dio brisanja banjalučkog multikulturalizma je izmjena imena naselja i zaboravljanja uglednih ličnosti našeg grada. Odjednom naselja poput Mejdana, Budžaka, Hiseta, Šehera itd. mijenjaju imena. Mejdan postaje Lazarevo po caru Lazaru, Budžak postaje Obilićevo po Milošu Obiliću, Hiseta postaju Kočićev vijenac, a Šeher postaje Srpske toplice. Iako su u ovim naseljima nakon rata ostali da žive Bošnjaci i Hrvati, neki su se čak i vratili, ovo je direktan napad na njihov kulturni identitet i indirektni oblik posrbljavanja našeg zajedničkog grada. Kada je u Banjoj Luci srušen stari Zeleni most koji veže Hiseta i Mejdan, napravljen je novi za koji je Milorad Dodik izjavio da je sa tadašnjim gradonačelnikom Igorom Radojičićem dogovorio da se ovaj most zove Banjaluka most. Neki su govorili da bi se mogao zvati i Plavi most, samo da ne bude zeleni jer ovo zeleno asocira na nešto drugo. Tako je u ratnom i poslijeratnom periodu u blizini tvrđave Kastel, gdje se nalazio nekadašnji park poznat kao ”kod Emine”, toj istoj skulpturi po imenu Emina, koja je djelo poznatog banjalučkog vajara Ahmeda Bešića, odrezana glava. Kasnije je čitava skulptura uklonjena, ne zna se gdje je, park je srušen i tu je izgrađena pravoslavna crkva.
Neko će reći: ”Pa u vašem gradu i dalje stoji spomenik borcima NOR-a sa bistama narodnih heroja svih etničkih pripadnosti.” Ali malo ko zna da su ove biste bile prvobitno uklonjene, dobar broj njih nikada nije vraćen, a stari članovi SKBiH i SUBNOR-a uradili su sve da se dio njih sačuva i vrati. Ali zato svake godine na taj trg dođu nacionalističke stranke da šire svoju propagandu o dva antifašistička pokreta i kako su Srbi dali najviše, ignorišući činjenicu da, ukoliko se ode na banjalučko partizansko groblje, većina boraca su Bošnjaci i Hrvati jer oni nisu bili direktno pod napadom ustaškog režima u Banjoj Luci kao Srbi. Zahvaljujući njima Srbi su preživjeli.
U tom periodu od dvadesetak godina nacionalističke vladavine narod Banja Luke uveliko je navikao na ovu propagandu. Kada su se pojavile nove političke snage opozicije koje su se počele baviti socijalnim pitanjima brojni su htjeli da vide nadu. Pokušali su da je vide u Drašku Stanivukoviću i on je iz izborne utrke, cijepajući beton svojom ”krvlju, znoju i golim rukama”, izašao kao pobjednik. Ljudi su se nadali boljem misleći da su ljudi na vlasti problem, ali nevolja je uvijek u institucijama sistema građanskog društva i političkom birokratizmu, a ne toliko u onima koji obnašaju funkcije. Stanivuković, sin bogataša, nije imao toliku potrebu za parama kako bi do njih došao preko politike kao neki. Ali moć, upravljanje, širenje monopola, to su elementi koji su rezultirali time da Stanivuković postane dio Dodikovog režima. Priča o tome kako će se građane pitati o gradu pala je u vodu. On je samo nastavio tamo gdje je Radojičić stao, a Radojičić je baš pao u momentu kampanje ”Banja Luka se gradi”. To su bili nekadašnji bilbordi za vrijeme njegove administracije. Od izbornih obećanja o svemu i svačemu besplatnom došle su mrvice, ali betonizacija je uzela popriličnog maha iako je tadašnja opozicija kritikovala ”asfaltiranje” i ”betoniranje” grada koje je vršio Radojičić. Stambeno-poslovni objekti svuda rastu, prozor gleda u prozor, cijene stana po kvadratu u gradu sada prelaze preko 4000KM, zelene površine lagano nestaju, a gradonačelnik svako malo kaže kako nam grad napreduje i raste. Kome zapravo? Tajkunima. Ali, kako betonizacija doprinosi brisanju banjalučkog multikulturalizma?
Uzećemo, za sada, tri nova parka koja se grade. Naravno, sva tri parka su parkovi betona, kamenja i metala. Prvi park koji je najavljen je park slavnom srpskom kralju Tvrtku I Kotromaniću. Pitate kako srpskom? To je bila reakcija na Tvrtka iz Sarajeva. Bosna je zemlja sa dva imena, tri entiteta i dva kralja Tvrtka. Bošnjački Tvrtko i srpski Tvrtko. Koji je pravi? Naši nacionalisti su zbunjeni. U tom parku, nekadašnjem banjalučkom bezistanu, nalazila se velika zelena površina na kojoj se sada nalazi nekoliko tona betona na kome će uskoro stajati posrbljena statua čovjeka koji se izjasnio kao kralj srbljem, ali ne i srpskim kraljem.
Drugi park je park Kulina bana. Nikome nije jasno zašto je stari park razrušen i ponovno izgrađen sem u ime srpskog nacionalizma. Park je bio jedna velika zelena površina sa fontanom, uređenim stazama i cvjetnim aranžmanima, a sada je pun sitnog kamenja i tankog grmlja. Pošto se nalazi u blizini Narodnog pozorišta prvi plan je bio da se tu izgradi prva banjalučka opera. Ali pošto naš grad ne ulaže mnogo u kulturu, a glavni mu je fokus nacionalizam, taj projekat je propao.
I treći park oko kog se digla najveća prašina je Ćirilični park. Park poznat pod imenom Kupusište, u vlasništvu banjalučke Vakufame koja je u SFRJ dala gradu park na korištenje, krenuo je da se polako ruši. Najavljeno je da će na njemu biti izgrađene dodatne staze kao i metalne konstrukcije u obliku ćiriličnih slova. Jedan dio građana ustao je protiv degradacije starog parka, dok je drugi dio postavio pitanje zašto da park bude samo ćirilični i zašto se ne gradi i latinični? Stanivuković je odmah postavio pitanje kako to Srbima smeta ćirilica u srcu Banja Luke? Iako niko nije rekao da mu smeta ćirilica, sasvim je legitimno pitati zašto jedno pismo ima prednost nad drugim. Odgovor je očigledan.
Tako se Banja Luka suočava sa tri problema, slično kao i drugi gradovi u BiH. Suočava sa sa urbicidom, suočava se sa ekocidom i suočava se sa etnocidom. Ova tri problema nalaze se u jednom skupu – brisanje antinacionalističke istorije zasnovane na tekovinama socijalističke istorije i izgradnje. Tako je banjalučko partizansko groblje zaraslo, spomenik palim krajiškim partizanima na brdu Šehitlucima (danas Banj brdo) u ruševnom je stanju, a pitanje obnove je ujedno pitanje da li će ona sa sobom nositi i konotaciju istorijskog revizionizma. Ali, ništa od ovoga vlastima nije bitno. Bitno je samo da se očuva politički birokratski položaj privilegija i ekonomskog bogatstva u sprezi sa domaćim i stranim tajkunima kroz nacionalističku propagandu. Ono što nas nacionalistička propaganda uči jeste da više brinemo za estetiku nacionalizma i njegovo prikazivanje nego za njegovu etiku koja je u potpunosti okrenuta protiv vlastitog naroda.
