foto: prvasmjena.com
Prvo, valjda, treba udahnuti. I sjetiti se kad si prvi put osjetio nešto tako. Bila je, mislim, 1988. godina, i neko je negdje na faksu objavio da gradski radio, dvjestadvojka, pravi audiciju za nove saradnike. U to doba, mati je već dvadesetak godina radila u pravnoj službi Muzičke produkcije, nekoliko puta sam već i bio kod nje u kancelariji na Alipašinom polju, gdje su preselili iz Njegoševe ulice. Prije toga su ih stalno seljakali po gradu: iz Danijela Ozme u Hasana Kikića, pa onda u Titovu, u Feroelektrovu zgradu. Elem, kad je završila Olimpijada sve su ih poslagali u masivnu, veliku zgradu koju će neko kasnije prozvati Sivi dom, a ja se nikada neću navići na taj nadimak. K vragu, to je bio i ostao RTV dom, u kojem smo proveli tolike godine, sate i minute programa, i čiji su nas debeli zidovi čuvali i kad je bilo najteže.
Elem, tada roditeljima nisam rekao ništa, audiciju sam prošao i od svog prvog zvaničnog urednika Ivice Puljića dobio sam zadatak da snimim prilog o školskim takmičenjima na Općini Centar. Uzeo sam magnetofon Uher i otišao u svoju Osnovnu školu, Miljenko Cvitković, gdje se direktor, moj najdraži profesor istorije i geografije Muhamed Kobašlija, mislim, i nije previše iznenadio kad sam rekao da sam mladi novinar, i da imam zadatak. Školska takmičenja su bila u punom jeku, imalo se o čemu razgovarati, a prilog je, uz visoku ocjenu urednika, odmah emitiran sljedeći vikend.
Zvijezda, pak, nije rođena ni tada, ni mnogo godina kasnije, kada će već skoro tridesetogodišnji novinar sa stažom u ljubljanskoj „Mladini“ i zagrebačkom Tjedniku, povremeni suradnik Feral Tribunea i redovan u „Danima“ i Slobodnoj Bosni, prihvatiti poziv nekolicine kolega da radi kontakt emisiju Centralni zatvor. Ona je bila nekakav logičan nastavak Omladinskog programa u kojem sam završio odmah, nakon par mjeseci na dvjestadvojci , u koji me je odveo jaran iz gimnazije Saša Savić. Skloni raznim ludorijama, povremeno smo zabavljali ljude pjevanjem špica tema iz jugoslavenskih ratnih filmova. Omiljena nam je bila ona iz „Otpisanih“, gdje sam ja „glumio“ bas, a on duvače. Druga omiljena disciplina je bila oponašanje sarajevskih jalijaša: on je svoje junake nalazio na Koševskom brdu, a ja u FIS-u, a zajedno smo iskorištavali bazen populacije na Gorici, koji je rasno izmiješan, bio idealna pozornica za razne vrste jezičkih i fizičkih ekshibicija. Oponašali smo Rome koji izvode kate, vježbe borbi sa zamišljenim protivnikom, koje su vidjeli u kinima „Sutjeska“, „Radnik“ i „Prvi maj“, i hvatali životne replike luzera koje smo simpatisali: „Nudio meni Jagodin stari da mi otvori buregdžinicu, ali neće Medo da se obaveziva.“
Onda, nekako, nije bilo ni čudo da me je Boro Kontić, veliki Gazda i mastermind Omladinskog isprva gledao s priličnim oprezom. Može se reći da je on stvorio Top – listu nadrealista i vjerujem da je i podsvjesno nas koji smo došli u Omladinski poredio s njima. Oni su bili dragulji – Zlaja, Para, Nele, Šiber, Konta, Bešlija, i nešto kasnije Đuro – i skoro svako poređenje s njima bi išlo na našu štetu, ali za nas (Zoran Stevanović, Aleksandar Hemon, Neven Anđelić, Zrinka Bralo, Merdijana Sadović, Senad Zaimović, Senad Pećanin, Mladen Sančanin, Nebojša Gušić…) bi se s ove distance moglo reći da smo bili zrno otvoreniji prema svijetu. Što bi se moglo dovesti u vezu s intelektualnim poštenjem, ali nećemo tako daleko i ovdje o tome nije riječ. Tako da ni Bori, s kojim ću kasnije podijeliti sve tajne zanata i upasti u bratski odnos, nisam mogao reći da mi mati radi par kancelarija dalje. Kad je saznao, mislim da sam mu porastao u očima, ali više nije bilo važno. Ja sam oduvijek htio u novine, i kad su Naši dani krenuli s novom serijom Senad Pećanin, Peđa Kojović, Davor Wagner, Saša Hemon i ja smo prešli opet u Danijela Ozme, gdje je bio nekadašnji Radio, a tada se uselila republička konferencija Saveza socijalističke omladine. Niko nikada to nije glasno rekao, ali Naši dani su trebali biti – i bili su, jedno kratko vrijeme – nastavak Omladinskog programa drugim, pisanim sredstvima. Tako beše.
Kako je u ratu RTV Dom bio jedna od najfrekvetnijih i najvažnijih kuća, tako se dogodilo da je poslije cijela ta stvar nekako tonula u zaborav. Povijest tranzicije nas uči da se najviše uzima na ničijoj zemlji, a da se najbolje nekažnjeno potkrada kad su stvari – „zajedničke“. Od teške uspostave sistema naplate rtv takse, preko tanjenja arhiva i fizičkog smanjivanja materijalnih resursa, stvaranja viškova zaposlenih i opake zlovolje koja se trajno uselila u hodnike i studije nije se moglo naprijed. Ali, svaki povod da se ponovo tamo nešto radi – a to je u ovom slučaju uvijek bilo na donjoj granici volonterskoga – iskreno bi radovao.
Postoje stvari koje formiraju čovjeka, i od njih jednostavno, ne očekujete materijalnu korist. (Bilo da sam radio emisiju „Izobilje i oskudica“ nekih stotinjak epizoda, kroz desetak godina, ili sa Miralemom Ovčinom snimao roman „Tebi šega što se zovem Donald“ u audio formatu ili s bendom snimao pjesme „Kiša“ i „Grad“, ili s violinisticom Melikom Hadžić singl „Jesen“, ili gostovao na desetinama emisija, uvijek sam se osjećao dijelom toga nekada velikog, danas tužnog, ali uvijek kolektiva.) Taj kolektiv je kao i ova zemlja – pun(a) propusta, mana, loših odluka, krivih procjena i lažnih obećanja – ali jedina koju imamo.
To što ta ljubav nekih od nas nije uzvraćena ( rijetko sam dobio neki poziv za obilježavanje bilo čega u čemu sam učestvovao, a mati za 29 godina rada tamo – nikada), a drugi su je ozbiljno naplatili – ni to ne mora biti važno.
Ali, treba znati računati sa svim okolnostima: eventualna smrt te kuće, značila bi kraj ideje o bilo kakvoj svijesti o državi Bosni i Hercegovini. To uvijek treba imati na umu: i kad se sjećamo kako je nekada bilo „divno“, i danas kad ljudi koji tamo izgaraju nemaju plaću koju bi odnijeli svojim porodicama.
BHRT je naša kuća kroz koju sada puše vjetar. I svi smo za to odgovorni. Tim više što je nekima od nas dala glavne stvari u životu.
Ljudski i profesionalno.
