Foto: InfoRadar
Gotovo da se u ovom našem balkanskom sivilu ništa nije promijenilo. Više je to od tri decenije ili polovicu bitisanja prosječnog Balkanca. Sve je, izgleda, otišlo niz vjetar. Bitke su gotovo izgubljene, a život umjesto naprijed – žuri unatrag. S pravom se pitaš: pa može li se išta promijeniti? No i u takvom, gotovo apokaliptičnom stanju, neki dobri ljudi, pa i ovi nanizani u ogrlici priča o ljudskoj dobroti, pokušavaju i sve čine da u čovjeku nađu čovjeka. Uporno traže dobro u vremenu zla. Kad u tako poganom vaktu “lučem tražiš čoeka”, pronađeš ga u Bogiću Bogićeviću Bogiju. Bilo je to davne 1983. godine, u ljeto, a još nekoliko godina od ranije poznavao sam ga, više službeno nego lično. Zamolio ga da govori na otvaranju radne akcije ORA „Neretva“, na Kantarevcu i u Mostaru. Blago je odgovorio, kao što to uvijek radi, jasno i konkretno – „Dolazim“. Tako je bilo i kad je, trideset godina kasnije, govorio na promociji moje knjige „Priče o dobrim ljudima“. Zato sam ovu priču o Bogićeviću napisao i objavio, kao i sve ostale, bez konsultacija i drugih mišljenja, pa će je Bogićević pročitati i vidjeti tek kad i ostali čitaoci jer su principi, i njegovi i autorovi, snažniji od dnevno političkih događanja, pa i našeg omladinskog poznanstva.
Rođen je u malom rudarskom gradu Ugljeviku, na istoku Bosne i Hercegovine, godine 1953. Otac Cvijetin i majka Tomka nikad nisu imali bilo kakvo državno zaposlenje. Teškim radom živjeli su od podmajevičke zemlje, a svoje sinove, Bogića i Peru, školovali su uz velika odricanja. Otac je za nadnicu odlazio na sezonski rad diljem Jugoslavije. Umoran i ponosan, ali častan i pošten, umro je u 51. godini. Majka Tomka, kao sve dobre majke ovoga svijeta, preuzela je sidro koje drži sinove vezane za dobro i život. Nakon Ugljevika Bogić odlazi u Tuzlu, pa kao podstanar, umjesto provoda i fešti, vikende iskoristi da nešto zaradi i priušti sebi, bar dvomjesečno podstanarsko samofinansiranje. Tu, u Tuzli stiže da se društveno angažuje i uključi u aktivnosti omladinske organizacije. Vrijeme je to omladinskih radnih akcija i mladalačkog entuzijazma. Odlazi na izgradnju pruge Beograd – Bar. Dvadeset i jedan mjesec volonterskog i brigadiraskog dobrovoljnog rada bila su mu najbolja preporuka da dosegne do najmlađeg komandanta ORA „Sutjeska“, a svoje brigadirsko iskustvo prenese i ugradi i na „Šamac – Sarajevo“ i memorijalni kompleks „Bitke na Sutjesci“. Ti susreti i druženje s mladim ostaviće trajan biljeg i na njegovu ličnost i na sve poslove koje će kasnije uspješno obavljati bilo sa stranim državnicima, sugrađanima u Sarajevu ili uposlenicima u kolektivu Zimskih olimpijskih igara.
Zahvaljujući odličnom uspjehu u srednjoj školi i nakon prosjeka ocjena 10,00 na prvoj godini Fakulteta političkih nauka stiče stipendiju Sarajevskog univerziteta. Studenti ga biraju za prodekana na Fakultetu. Profesor sociologije postaje s prosječnom ocjenom 9,25, a zvanje magistra društvenih nauka stiče 1985. godine. Omladinski rad započet u Tuzli nastavlja u studentskoj organizaciji, potom na najodgovornijim dužnostima u omladini BiH, a svoj omladinski aktivizam završava funkcijom predsjednika Saveza socijalističke omladine Jugoslavije u periodu 1981. i 1982. godina. Radio je u „Oslobođenju“, radnoj organizaciji “Zimske olimpijske igre”, bio predsjednik Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine, pa…
U junu 1989. godine na referendumskom izjašnjavanju građana BiH od ukupno pet kandidata, iako najmlađi, izabran je uvjerljivom većinom za člana Predsjedništva SFRJ. A onda vam život, istorija ili ko zna ko, odredi da donosite sudbonosne odluke, za sebe i milione drugih. Dva su marta, ipak, obilježila životnu, ljudsku i političku karijeru Bogića Bogićevića. Mart 12. 1991. godine i sjednica Predsjedništva SFRJ i onda trideset godina kasnije, 24. mart 2021. godine. Tih su martovskih dana 1991. godine i oni s lijeva i oni s desna i oni s krajnjeg sjevera i najjužniji, nacionalisti i centrala posebno bucali Jugoslaviju, ko prije i što grublje stigne. Mislio je Bogićević da se Jugoslavija mora transformisati, ali ne i dezintegrisati, pogotovo ne ratom. No sve je pošlo naopako. Sjednica je održana u vrijeme velikih demonstracija u vojnom objektu “Karaš“, u Beogradu. Razmišljao je tada Bogićević: ”Protiv koga taj rat treba da se vodi? Da li on ima moralno pravo da u rat gurne građane, sinove, djecu, majke, očeve itd.?” Odlučio je u skladu sa svojom savješću i tad prvi put odlučno rekao NE. Bogićević je glasao protiv prijedloga generala Kadijevića, iza koga je stajao Milošević, izgovorivši čuvenu rečenicu: “Ja jesam Srbin, ali nisam Srbin po profesiji”. Nisu ga slomile ni optužbe za tobožnju nacionalnu izdaju. Ostajući dosljedan i principijelan samo je ustvrdio: ”Može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe“. Gostujući na jednoj CG televiziji Bogićević kaže da ga uvrede nacionalista nikad nisu doticale: “Više volim da me mrze zbog onog što jesam nego da me vole zbog onog što nijesam”. Bio je prisiljen da napusti Beograd. Mogao je birati na koju će poziciju i gdje, ambasadorsku ili neku drugu, ali nije. Izabrao je da se vrati u ratno Sarajevo. Skoro godinu dana nije nigdje radio niti imao bilo kakva primanja, pa je kao i svi ostali s komšijama dijelio posljednju UNHCR konzervu ili sledovanje makarona iz Crvenog krsta i slušao radio s akomulatora. Kasnije je isticao “da je to bila cijena njegovog ličnog izbora”.
Bogić Bogićević jeste putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu, ljude koje znaš ili ne znaš, jer su ljudi i treba ih čuvati i od sebe i drugih, od tuđe moći i njihove bespomoći, bez obzira kome narodu, vjeri ili naciji pripadali. “Svako ima pravo na dobro ili bolje i niko ne zaslužuje zlo”, rekao bi Bogićević. U vrijeme zla, u najtežim trenucima za opstanak jednog društva ili samo jednog čovjeka Bogićević je uvijek nalazio pravi odgovor, istina – često nepopularan i pojedincima i masama zavadenim ostrašćenim predvodnicima koji baš ovakve zle situacije koriste za svoje, a ne interese čovjeka i naroda koji bi da predstavljaju.
Bogić Bogićević, foto: AJB
Bogić Bogićević na čelu je kolone dobrih ljudi, čovjek koji nikada nije pristao da bude žrtva, nije živio u zabludi i uvijek je iskazivao moralnost i hrabrost, kad su se drugi sklanjali ili prihvatali da im nečasnost i prečica budu putokaz za uspjeh. Bogićević se nije takmičio s takvima, bilo da dolaze s lijeva ili s desna. Politički lakrdijaši nisu ga ostavili na miru i kada su ga predlagali za gradonačelnika Sarajeva. Namjera im je bila da od odavno prepoznatog Bogićevića naprave njima jednakog i prevrtljivog dnevno političkog manipulanta. Tek koju godina kasnije Bogićević je potvrdio autoru ovog teksta da je bio jedini koji ga je, prije zvanične kandidature, upozoravao da će sve oko njegove kandidature i izbora biti farsa i politički igrokaz. I bio žestoko protiv. Bogićević je prihvatio kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva vjerujući da će tako pomoći i Sarajevu i svim njegovim građanima. Sagledavši šta mu sve kuhaju i pripremaju, drugi put je rekao NE, isto onako kao što je to uradio trideset godina ranije, pa Borislavu Joviću i generalima kazao da se vojskom i silom ne može očuvati ni čovjek, ni država, ni demokratija, da se ne može prati prljavom vodom, a glumiti čistoću. Bogić Bogićević i tada je pokazao da nismo svi isti, da nije sve na prodaju, da još ima onih s obrazom, da nisu svi odustali od časti ili čojstva koje vuče i od svojih Bogićevića i predaka iz Danilovgrada, kako mi je pričao njegov daljnji rođak Čedo, sudija Vrhovnog suda u Crnoj Gori. Tad sam od rođaka mu Čede saznao šta je crnogorsko plemstvo i porodična pripadnost. Znali su u kakvoj je nezavidnoj materijalnoj situaciji te ratne 1991. godine njihov suplemenik Bogi, pa su skupili novac kako su znali i umjeli, a na njega su tad „pazile“ sve zvanične i nezvanične obavještajne službe, poslali pare u ime rođendanske čestitke njegovoj kćerki.
Adnan Kreso, omladinski saborac Bogićevića, rekao je: “Sve što se taložilo u burnom životu Bosne i Hercegovine, najupečatljivije se i najsnažnije ogleda u osobi Bogiću Bogićeviću. Obrazovan i kulturan, bez zavisti i sujete, bez pohlepe i samohvalisanja, prije svega, skroman i mudar čovjek, čovjek – Stećak! Da, baš Stećak. I stećak ne bi izdržao, raspao bi se, da je bio pod pritiskom kakvim je bio Bogić. Svi mi: njegova generacija, njegovi drugovi, kolege i saradnici od omladinskih dana do danas znamo ga kao takvog. Bogić je bio i ostao osoba koju treba svaka organizacija, partija, raja, društvo u cjelini. Glava, a ne vođa. Malo je poznato da je Bogić Bogićević svoju političku karijeru završio prije četerdesete godine svog života. Povratkom u Sarajevo s funkcije člana Predsjedništva SFRJ pred rat počinje njegova, rekao bih, svjesna marginalizacija, sklanjanje u ćošak. Svakoj garnituri vlasti od tada do danas bio je ‘teret’. Najteže mu je padala izdaja svojih bliskih drugova iz SDP-a. To je konstanta i danas. Sjećam se odnosa drugova iz CKSKBiH, njihove ljubomore, pa i straha, a ničim izazvan, od Bogića. Poslijeratni SDP nastavlja tradiciju predratnih drugova, samo još oštrije i brutalnije. Taj odnos apartčika doveo je i do skandala zvanog ‘Izbor gradonačelnika Sarajeva’“. A njegov dugogodišnji, još od pionira, prijatelj Slobodan Andrić samo je kratko a jasno istakao: “Pored silnih državničkih i drugih obaveza nikad nije zaboravljao na ‘male’ ljudske norme, da čestita rođendan ili se, bez posebne najave, pojavi na rođendanu koleginog prvijenca i sahrani običnih smrtnika.”
Bogićević u svakoj prilici ističe toleranciju i iskazuje nadu da BiH može i mora opstati, sve u skladu sa standardima i principima utvrđenim i na AVNOJ-u i ZAVNOBIH-u. Tad je čvrsto zapisano, a sedam proteklih decenija potvrđeno, da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska (kako su tada nazivani Bošnjaci), nego i srpska i muslimanska i hrvatska, zajednica u kojoj mora biti osigurana puna ravnopravnost svih njenih naroda i građana. Puno je politika i političkih vođa koji bi da razbiju BiH, tvrde da ona ne može opstati ili da je nikad i nije bilo. “S takvima”, kaže Bogićević, “ne treba ni diskutovati, jer i sami znaju da ne govore istinu”.
Nikada Bogićević nije posustao, ni kad su mu majku Tomku vodili pred iskopanu raku i pokazivali gdje će joj sahraniti sina – izdajicu, ni danas kad ne biraju sredstva kako da ga ocrne i izdajnikom prikažu. “Okomili su se”, kako kaže Dragan Bursać, “vjerovatno na najpoštovanijeg, najiskusnijeg i najozbiljnijeg BiH političara, koji se povukao iz ove naše svakodnevne medijske kaljuže”.
Umjesto zaključka, prepuštam glumcu Enisu Bešlagiću da, kako to on samo zna i umije, narodski iskaže stav o Bogiju: “Ljudska gromada, u svakom smislu… Generacije koje tek dolaze, učit će o Bogiću Bogićeviću, ako im mi prenesemo pravu istinu o ovom čovjeku iz naroda. Dobri duh Bosne i Hercegovine koji nismo baš ni zaslužili u ovom životu. Nismo znali dovoljno cijeniti njegov doprinos ovom sebičnom društvu.”
