foto: Pixsell
Google zna mnogo. Ali ne zna sve. Evo, recimo, ako u tu tražilicu ukucate ”Muhamed Hrle, Brojke i slova”, ona će vas, gluho bilo, navesti na Muhameda Velića, sarajevskog imama poznatog po statusima na društvenim mrežama. Znate onog što komentira zemljotrese i poplave… Ne, ne zna Google za Muhameda Hamu Hrlu, Stočanina, koji je prije rata kao golobradi mladić briljirao u kvizu Televizije Zagreb – ”Brojke i slova”. Doduše, zna Google da je naš Hama član Mense koja okuplja ljude čija utvrđena inteligencija spada u gornjih 2% opšte populacije, ali ne zna taj svjetski pretraživač broj jedan, niti sva svjetska umjetna inteligencija kako je Muhamed briljantno sastavljao i brojke i slova pred čuvenim profesorima Klaićem i Elezovićem.
Taj kviz, čiji je autor bio jedan drugi Stočanin – legendarni Lazo Goluža – toliko je bio popularan 80-ih da je kao parodija osvanuo u skeču ”Top liste nadrealista”. Kažem, ne zna hudi Google koliko neko poput Muhameda Hrle zna, niti razumije njegovu strast za brojevima, fudbalom i Veležom. I bilo da se radi o svjetskom ili evropskom prvenstvu, Hama prijateljima i zaljubljenicima u loptu pred početak takmičenja pošalje detaljno razrađenu tabelu u Excelu, gdje algoritam priznaje bodove za svaki pogođeni gol, rezultat, prolaz i konačni plasman. Meni je prvu tabelu za pogađanje poslao 2014. godine, kada samo igrali Mundijal u Brazilu. I ne radi se tu samo o navijanju, ta je strast mnogo veća od toga – činjenica da Muhamed koristi moderne alate i algoritme kako bi svoju strast pretočio u fudbalski matriks govori da je Hama jači i od Googlea. Divim se toj njegovoj ljubavi prema sastavljanju tabela za prognoziranje i namjeri da nas okupi u mrežu ljudi kojima je fudbal više od igre.
Helem, Evropsko prvenstvo počinje, stadionska će groznica mjesec dana tresti Njemačku, a portali su puni tekstova i prognoza kako je sve počelo i kako bi moglo biti. Ima hrpa tekstova, dobrih i loših, zanimljivih i dosadnih, ali valjda je to i svrha internetskih polica, onoga što se s njih konzumira i guta. O tome Google sve zna: o čuvenom golu Marca van Bastena iz mrtvog ugla, da je Michael Platini 1984. dao devet golova, o Panenkinoj panenki, kako je Otto Rehhagel postao prvi grčki bog koji nije mit, da je Zlatan Ibrahimović petom dao gol Buffonu, kako je Mario Balloteli pokazivao mišiće, da je Danska umjesto Jugoslavije otišla na EP ’92. i postala prvak, te da prema prognozama Engleska ima najviše šansi da osvoji ovaj Euro…, ali da bi se razumjela razlika između navijanja i ljubavi prema fudbalu, za to bi najmoćniji svjetski pretraživač trebao poznavati Muhameda Hrlu. Nema tih brojki i slova koji su jači od te strasti, ljubavi koja je jača i od Googlea.
A da bi se razumjelo kako čovjek može biti jači od Googlea, valjda bi za taj scenario i film trebala braća Coen. I upravo sam ove sedmice naletio na jedan takav film na HRT 3, koji često pušta serijale zanimljivih režisera ili glumaca, zahvaljujući Deanu Šoši, uredniku i tata-mati Trećeg programa. Šoša se pojavio kao spasitelj jedne izgubljene generacije i on bira filmske poslastice, klasike, rijetko ili nikad emitirane, a svaka subota večer filmofilima nezamisliva je bez emisije “Posebni dodaci”. Helem, nabasam na film braće Coen ”Ozbiljan čovjek”. Taj film govori o jednom običnom profesoru fizike iz Minnesote, kraju u kojem su odrasli Joel i Ethan Coen. Ustvari, taj profesor može biti svako od nas i u času postati Kafkin Josef K. Ovaj film nije dosegao slavu kao ”Big Lebowski”, ”Fargo”, ili ”Nema zemlje za starce”, ali je maestralna priča bez velikih glumačkih zvijezda, s fenomenalnom karakterizacijom i psihologizacijom likova, koja otkriva koliko je tanka linija između tragedije i komedije, ako je uopšte i ima. U jednoj sceni dok mu se raspada život, Larry Gopnik piše ogromnu matematičko-fizičku teoremu na tabli dok učenici blijedo gledaju, vjerovatno sličnu onoj po kojoj bookmakeri prave prognoze ko će osvojiti Euro. Braća Coen film završavaju forom da Larry, iako je shvatio da jednostavno treba biti dobar i da ni od koga ne očekuje ništa, uzima mito od roditelja učenika kako ga ovaj ne bi oborio iz fizike.
Kada sam radio u magazinu Dani, za svako Evropsko prvenstvo ili Mundijal pravili bi se novinarski specijali. Nas je nekoliko to radilo s velikim merakom. Pisali smo o Ronaldihnu, o pravom Ronaldu, o Zidaneu… To su bile prave male priče, pisane sa strašću. Možda na nekom forumu i ima nešto o tome, pa da i Google to pamti i zna. Kao što će nakon ovoga teksta saznati o ljudima poput Muhameda Hrle koji više vole igru nego što navijaju. To su oni najstrastveniji o kojima bi braća Coen trebala snimiti film. Neka počne Euro, za sve nas, a posebno za ljude koji su pobijedili Google.
