Dobro se sjećam i te priče i suza na licima prerano ostarjelih žena sa sela čije su bore i mučenički pogledi pričali o životima sagorjelima na oltaru zemlje i obitelji. Sumnjam da je i danas jednako učestala na propovjedničkom repertoaru, ali u vrijeme mog djetinjstva tu su priču, s uvijek zagarantiranim učinkom, svećenici rado ponavljali na proštenjima, kad god bi se o blagdanima u nekoj crkvi ili mjestu hodočašća okupilo veće mnoštvo. Što je propovjednik bio uvjerljiviji pripovjedač, to bi više bilo izmamljenih jecaja, drhtanja ramena i ovlaženih bijelih rupčića, obaveznog dijela misne oprave marljivih i pobožnih seljanki.
A priča je išla ovako. Sina, majčinog ljubimca, tašta i zla snaha okrenula bi protiv žene koja ga je rodila. Na vrhuncu čiste zloće, ta bi zmija prerušena u nevjestu od svog muškarca zahtijevala najokrutniji mogući zločin: ubojstvo majke i njezino izvađeno srce kao dokaz obavljenog zlodjela.
I onda slijedi vrhunac dramatike i patetike, kada bi i samom duboko potresenom propovjedniku zadrhtao glas. Izbezumljeno trčeći gustom šumom, u kojoj se uvijek događaju takvi zločini, nesretnik s krvavom grudom u rukama spotiče se i pada, a iščupano, još uvijek živo majčino srce zabrinuto zaleleče: „Sinko, jesi li se udario?“
Priča je grozomorna i primitivna, kao što to najčešće jesu sve pučke priče i bajke u kojima su pohranjeni arhetipski pojmovi i stereotipi. Jedan od najdublje ukorijenjenih u kolektivnu psihu je i ta, do krajnosti požrtvovna i nesebična, majčinska ljubav.
Posegnuo sam za ovim propovjedničkim oblikom tog pralika majčinske ljubavi zato što on još uvijek očito živi u političkom diskursu. Jer, kada jedna političarka kao ministrica ili premijerka prihvati zvati se majkom bilo koje skupine građana, jasno je da ona želi igrati ulogu upravo takvog majčinskog pralika kakav u navedenom primjeru evociraju pučki propovjednici. A ni podrhtavanje glasa nije joj strano.
Bez obzira je li Jadranka Kosor, kako joj neki prigovaraju, samozvana majka branitelja, prognanika, udovica i siročadi, ili je tek skromno pristala da joj taj plemeniti naslov udijeli netko drugi, hrvatska je premijerka pokazala da joj je ta uloga prirasla srcu. Da nije tako, ona ne bi odgovorila tako kako je odgovorila kada ju je jedno čedo, prema njenom poimanju očito nezahvalno, nazvalo maćehom. Njeno je široko majčinsko srce takvim predbacivanjem bilo ranjeno, ali odgovor nije bio nimalo majčinski. Umjesto brižnog „sinko, reci mi je li te što boli“ ona je uzvratila nabusitim podsjećanjem na svoja dobročinstva.
Sve to nema nimalo veze s ponašanjem kakvo očekujemo od odgovornih političara koji ništa svoje i ništa sami od sebe nikome ne daju, nego u skladu s demokratskim društvenim dogovorom i ugovorom obavljaju posao naših službenika, a ne majki i očeva. K tomu je čitava ova priča oko majčinstva ili maćehinstva Jadranke Kosor još samo jedan primjer nemušte zloupotrebe jezika, riječi i pojmova u sebične politikantsko-propagandne svrhe.
Ministar Karamarko za sada se nije, barem ne doslovno, ponudio za oca bilo koje veće skupine građana. Očito mu je draža uloga policajca nacije („moja je stranka MUP!“). Ali, prema Tihomiru Purdi ponio se baš kao zloban očuh. Svoju brigu za hrvatskog građanina u nevolji pokazao je na doista neobičan način.
U trenutku kada se vukovarski branitelj, pritvoren u drugoj zemlji gdje čeka eventualno izručenje trećoj, može braniti istinom i samo istinom, jedan ga je hrvatski ministar javno prozvao – lažljivcem. Za takvu se objedu našao i svjedok spreman riskirati čak i to da sam mora polagati račune pred zakonom. Jednom ministarskom izjavom Tihomir Purda od heroja je pretvoren u lažljivca.
Ali, na stranu i maćehe i očusi. Uostalom, ne treba vrijeđati tolike divne ljude čija ljubav, pa i elementarna čovječnost, uopće nisu sposobni praviti razliku između „vlastite“ i „tuđe“ djece. Briga o imidžu Vlade i vladajuće stranke, suočene s optužbama za vlastite propuste u slučaju Purde i dvojice njegovih ratnih drugova, mogla je, ako ništa drugo, barem pričekati pravosudno razrješenje afere i povratak vukovarskog branitelja u domovinu, njegovoj obitelji. Premijerkino razbacivanje vlastitom brižnošću na račun građana, kao i ministrovo nabacivanje kamenom na građanina u nevolji, daleko je lakše opisati bez ikakvih metafora. To je samo vulgaran primjer političarske samoživosti i sebičnosti. Svejedno da li na račun ili štetu građana.
