Branko Ćulibrk: Mladi ljudi su izgubili nadu u prosperitet ove države

"Mislim da se unazad 30 godina, koliko traje taj proces suočavanja s prošlošću, zaista kod ljudi stvorio jedan ogroman umor, a da oni apsolutno nisu svjesni koliko se ustvari eksploatisala ta tema suočavanja s prošlošću od političkih elita koje najviše koriste upravo ova pitanja iz prošlosti da bi se manipulisalo masom i da bi se ljudi na neki način stavljali pod kontrolu", naglašava Branko.

Foto: Interview

Branko Ćulibrk mirovni je aktivista iz Prijedora. Direktor je Centra za mlade „KVART“, koji je u svom radu posvećen borbi protiv svih oblika društvene nepravde i nejednakosti. Centar za mlade „KVART“ jedna je od značajnijih organizacija za suočavanje s prošlošću i njegovanje kulture sjećanja ne samo na području Prijedora nego i cijele Bosne i Hercegovine. U svom radu konstatno se susreću s izazovima, ali uprkos tome aktivistički duh Branka i drugih članova ove organizacije održava ih u njihovom radu.

U intervjuu za portal Tačno.net s Brankom smo razgovarali o (ne)zainteresovanosti mladih osoba za kulturu sjećanja, kako napraviti distinkciju između kulture sjećanja i ratnih trauma te zbog čega je negiranje genocida u Srebrenici i ratnih zločina širom BiH sveprisutno u našem društvu unatoč zakonskoj regulativi.

Govoreći o kulturi sjećanja Branko ističe kako mi kao društvo tek sada živimo posljedice neuspješnog procesa suočavanja s prošlošću i da se to najviše vidi upravo kroz proces odlaska mladih ljudi i njihovoj nezainteresovanosti da se bave ovim temama.

“Mislim da se unazad 30 godina, koliko traje taj proces suočavanja s prošlošću, zaista kod ljudi stvorio jedan ogroman umor, a da oni apsolutno nisu svjesni koliko se ustvari eksploatisala ta tema suočavanja s prošlošću od političkih elita koje najviše koriste upravo ova pitanja iz prošlosti da bi se manipulisalo masom i da bi se ljudi na neki način stavljali pod kontrolu”, naglašava Branko.

S druge strane, ističe da ono što je vidljivo kroz njegovo iskustvo rada kao mirovni aktivista, jeste puno veća zainteresovanost ljudi za ove teme bila prije nekih desetak godina, kada su vidjeli nadu i prosperitet u ovom društvu.

“Unazad desetak godina vidimo koliko sve veći broj mladih ljudi odlazi iz ovog društva i koliko uopće više nisu spremni da se uhvate ukoštac s bilo čim što ovo društvo upravo čini onakvim kakvo jeste – jednu kolotečinu u začaranom krugu koja ne daje viziju prosperiteta i sigurniju budućnost.”

Mišljenja je da ideja vodilja procesa suočavanja s prošlošću dolazi od političkih elita i da je upravo ta jedna retorika vrlo manipulativna.

“Ona je vrlo specifična i sama po sebi ne vodi rješavanju trenutne društvene situacije”, pojašnjava Branko.

Branko napominje i kako je društvo u BiH prepuno nepravde, korupcije i kriminala, gladnih ljudi te onih koji su na rubu egzistencije i da sve to doprinosi općem osjećaju bespomoćnosti.

“Ono što vi viđate godinama jeste da se u ovom društvu ne mijenjaju stvari nabolje. Mislim da mi možemo vidjeti da društvo na neki način napreduje, ali to nije dovoljno evidentno da ljudima stvara neki osjećaj sigurnosti.”

Na pitanje da li smatra da negiranje genocida u Srebrenici te ratnih zločina širom BiH donosi političarima poene kod glasača, Branko naglašava kako to donosi poene kod glasača i da upravo većina koja uopšte izlazi na izbore i koja glasa, jesu upravo ljudi kojima je vrlo pitka ta retorika.

“Nažalost, ono što je činjenica jeste da su ljudi koji na bilo koji način promišljaju o ovome društvu, odustali od ovog društva. Oni su ga, jednostavno, pustili. Ali, opet, oni koji vide neku viziju budućnosti ove države, vide upravo u tom jednom njegovanju tog jednog nacionalnog tora. I upravo ti nacionalni torovi i ta retorika, koja potkrijepljuje i podržava razumijevanje tih procesa, daje ljudima negdje ideju i viziju da oni trebaju da glasaju upravo za njih”, dodaje on.

Navodi kako ljudi apsolutno nisu spremni za bilo kakvu promjenu niti vide viziju promjene u promjeni osobe koja bi trebala voditi ovo društvo i oni ostaju na temelju toga: na temelju tih paranoja i manipulacija koje oni nude i drže pod kontrolom.

“Ja zaista negdje vjerujem da bi ovo društvo proces prerade tih jednih ogromnih trauma, gubitaka, prihvatanja svega onoga što se događalo u ovom društvu, promijenilo nabolje. Dok god mi negiramo, vršimo i njegujemo kulturu traume u našem društvu, to je, ustvari, ono što najviše doprinosi tome da se neka šira masa na određen način drži pod kontrolom.”

Duboko ranjenim društvom, kakvo je i bosanskohercegovačko, koje nosi ogromne traume od velikih gubitaka, najlakše je manipulisati upravo ovim procesom negiranja svega što se dešavalo, pojašnjava Branko dodajući da bi samo prihvatanje dalo mogućnost da se ovo društvo oporavi i krene na put stvarnog zalječenja svih rana, trauma i gubitaka.

Govoreći o distinkciji između kulture sjećanja i ratnih trauma Branko naglašava kako je to teško odvojiti i da kultura sjećanja u izvjesnom smislu nudi ne alternativne nego realne narative i alate pomoću kojih bi prerada tog traumatskog iskustva bila adekvatna i kako bi se trebala dešavati u našem društvu.

“To u tom smislu i ne treba biti odvojivo. Možda bi na neki način trebalo da budu paralelni procesi, zato što ta prerada traume i na nekom kolektivnom nivou obuhvata puno rada svakog od nas pojedinačno. Kultura sjećanja više kao motiv, kao neka tehnika, služila bi kao put kojim bi se moglo doći do tog jednog društvenog boljitka koji bi negdje, u krajnjoj liniji, možda i doprinio tome da se mi kao društvo oporavimo od svega onoga što se dešavalo u prošlosti, da negdje zaista krenemo svjesnije i razumnije i da s više empatije razumijemo društvo i društvene pojave oko nas.”

Za kraj poručuje da je za bosanskohercegovačko društvo ključno da krene u preradu i zalječenje svih ratnih trauma.

“Dok god mi ne odlučimo da se krenemo baviti preradom tog jednog kompletnog iskustva i kolektivne traume koju imamo, ja ne vjerujem da ćemo mi kao društvo na bilo koji način ozdraviti, nego ćemo se, vjerovatno, jednostavno ugasiti. Ali mislim da već vidimo da se na određen način to i dešava”, zaključuje Branko.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička...
Almasa Salihović glasnogovornica je Memorijalnog centra Potočari – Srebrenica. U srebreničkom genocidu, koji je i sama preživjela kao dijete, izgubila je svog starijeg brata. Danas...
Negiranje genocida u Srebrenici nakon donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida 2021. godine u određenoj mjeri je smanjilo, ali nije upotpunosti spriječilo njegovo negiranje. I...
Milorad Dodik najveći je negator genocida u Srebrenici, objavljeno je ovo u trećem izvještaju Memorijalnog centra Srebrenica. Dodik je čak 11 puta javno na različite...