Foto: Arhiv
Najsvježija kriza oko pozicioniranja zvanične Crne Gore u odnosu na UN Rezoluciju o proglašavanju 11. jula danom sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine jasno i iznova pokazuje dva važna decenijska trenda.
PROŠLOST, BUDUĆNOST I ETIČKI PRINCIPI
Prvi je da Crna Gora, kada su u pitanju svijest o sopstvenom biću i bolni proces suočavanja s prošlošću, još uvijek posrće i tumara, anestezirana, zaslijepljena i obezglašena u pomrčini tuđe mitologizovane prošlosti. Svjedočimo dugotrajnom pokušaju ubistva s predumišljajem čitave crnogorske nacije. Životi građana su pretvoreni u svojevrsnu verziju Farme-Sanatorijuma. U njoj dežurni kleronacionalistički revizionisti pod raznim zastavama i vjerskim kamilavkama pacijentima nude ,,spasonosne“ pilule: lažne živote i lažnu istoriju. To su terapeutski narativi o svetosti kolektivne žrtve, svijetloj prošlosti i još svjetlijoj budućnosti.
Oni malobrojni, koji podignu glas protiv sunovrata u partitokratiju, kolektivnu paranoju i ispraznost bivaju obilježeni kao ekstremisti, mondijalisti, partijski plaćenici, sluge ,,mrskog Zapada“, auto-šovinisti, i slično.
Drugi je neutemeljenost pretpostavke da postoji kakav-takav etički luk i princip kao konstanta političke ideologije kod svake od partija na javnoj sceni u Crnoj Gori. Ova zabluda je skupo koštala Crnu Goru tokom posljednje tri decenije. Istini za volju, princip i ideologija postoje, ali se radi o crnogorskim varijantama tih koncepata.
Jasno se mogu identifikovati tri varijante. Prva je filosrpstvo. Druga je etnocrnogorstvo. Treća je ,,prelijetanje“ iz jednog partijskog gnijezda u drugo, kada i kako buđelar nalaže.
Svaka od ovih lokalnih varijanti opstaje isključivo zahvaljujući izoštrenom osjećaju za servilnost prema svima od kojih se prevarom možda može izvući nekakva korist.
UMJETNOST PREVARE
Politika i diplomatija kao njen integralni dio su u Crnoj Gori odavno percepirane i praktikovane kao umjetnost prevare. Primisao da u politici i diplomatiji mogu postojati i opstajati principijelnost, konzistentnost i integritet je rijetko opterećivala svijest naših savremenih političkih elita.
Naše elite se već decenijama međusobno nadmeću u tome ko će izvesti efektniji politički, ideološki i etički dvostruki, ili čak trostruki ,,aksl“ prevare i servilnosti, i time ostvariti najbolji ,,umjetnički dojam“ koji generiše podršku. To rade vjerujući da je ostatak svijeta slijep na njihove marifetluke i da ne vidi svojevrsne političke lažigaće u kojima već dugo svijetom paradira crnogorska vlast.
Vladajuće elite su tokom posljednjih tri decenije snažno promovisale i, kao što danas vidimo, utemeljile auto-cenzuru mišljenja i djelovanja. Takođe su eliminisale i rijetke komadiće empatije koji su, kako-tako, opstajali uprkos zločestosti našeg neo-plemenskog društva. Nadalje, naglašena uskogrudost i apsolutna sebičnost, uparene s agresivnošću, promovisane su kao kolektivne i individualne vrline. Svi pomenuti elementi su danas prihvaćeni kao sastojci najvažnijeg (jedinog?) modela društvenog i profesionalnog života i preživljavanja u Crnoj Gori.
Jedna od logičnih posljedica takvog razgrađivanja normi na kojima bi trebalo da počiva zdravo društvo jeste višegodišnje političko šibicarenje oko suočavanja sa zločinima počinjenim u bliskoj prošlosti. Napor trenutne vlasti da razvodnji tekst UN rezolucije o Srebrenici, kojem svjedočimo posljednjih dana, je samo najsvježija manifestacija ranije pomenutog shvatanja diplomatije (i politike) kao umjetnosti prevare.
TEHNIKA RELATIVIZACIJE I POLITIZACIJA GENOCIDA
Problematični sadržaj dva amandmana može i treba da posluži kao primjer na kojem se uči tehnika relativizacije i politizacije genocida.
Osim toga, važno je obratiti pažnju i na datum obnarodovanja ove vijesti. Na dan kada se obilježavalo ubijanje djece u Sarajevu tokom ratne opsade, Vlada Crne Gore je pustila vijest o amandmanima koje je pripremila na tekst UN rezolucije. Tom simbolikom se šalje snažna poruka onima koji su preživjeli srebrenički genocid o tome kako vladajuća koalicija u Crnoj Gori vidi žrtve tog zločina i sistem koji je ovaj zločin omogućio i počinio.
Neophodno je ponoviti da podrška UN rezoluciji nije važno pitanje samo zbog koncepata morala i etike. To je važno pitanje čuvanja dostojanstva naše države. To je, takođe, pitanje profesionalne efektnosti i političkih kapaciteta predsjednika Vlade i cijele vladajuće elite da uspostave i održe kontrolu nad situacijom. To je, konačno, pitanje samopoštovanja i vještine kako sačuvati sebe od drugoga, i drugoga od sebe.
Sudeći po tome šta i kako rade, trenutna vladajuća garnitura je pala na ispitima iz svih pomenutih sfera, jer nam svakodnevno potvrđuje da se dinamika novog crnogorskog političkog tumaranja oko UN rezolucije određuje izvan Podgorice.
Činjenica da ministar vanjskih poslova Crne Gore u odgovoru na političku packu koju je dobio od novog srbijanskog ministra Đurića, ima potrebu da snažno proklamuje sopstvenu nezavisnost u odlučivanju govori sve o tome ko na ovoj najnovijoj mobi Srpskom svetu ,,kosi, a ko vodu nosi“!
POLITIKA POSLUŠNOSTI
Očigledno je da zvaničnici Srpske pravoslavne crkve i Vlade Srbije ne prihvataju klanjanje zvanične Podgorice samo na jedno koljeno kada je u pitanju UN rezolucija o Srebrenici, ali i svi budući ,,integrativni“ procesi. Oni zahtijevaju apsolutnu poslušnost. To čine s pravom, jer se drugo i ne treba zahtijevati od litijaških vođa u Crnoj Gori koje su SPC i Vlada Srbije doveli na vlast.
Nesuvisla javna poslanička pojašnjenja najnovijeg šibicarenja, od kojeg nekim slušaocima i gledaocima gore obrazi, pokazuju još jednu od brojnih dodirnih tačaka između bivše ,,odnarođene“ vlasti i mladih osvježivača iz avgusta 2020. godine.
Pokazuje se da su, kao i njihovi prethodnici u koridorima vlasti, i oni jednako spremni da se kunu krivo i jednako nesposobni da se nose s kritikom njihove neadekvatnosti i prevarnosti. Takođe je jasno da su oni jednako halapljivi (ako ne i halapljiviji) na vlast i privilegije koje ona donosi.
Nije nemoguće da su ,,amandmani“ ili ,,sugestije“, bile one formalni ili ne, pokušaj da se obezbijedi izgovor za uzdržanost prilikom nastupajućeg glasanja u UN. Naime, sudeći po objavljenom tekstu, oba amandmana se bave pitanjima koja nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa UN rezolucijom! Imajući to u vidu, ne postoji razlog zašto bi bilo koja državna delegacija u UN, izuzev Srbije, Rusije, Kine ili Sjeverne Koreje, usvojila ove sugestije.
Neusvajanje bi moglo da posluži kao razlog da se Crna Gora uzdrži prilikom glasanja, a to objasni manjkavošću same rezolucije i nespremnošću članica UN da usvoje crnogorske sugestije kako bi se te manjkavosti uklonile. Možda se crnogorska vlast nada da bi ovakav ishod zadovoljio njihovu izbornu bazu u Crnoj Gori?
,,PES RASPAMEĆIVANJE“
Ostajući u lokalnim okvirima, moguće je da se radi i o nastavku unutarpartijskog sukoba u PES. Možda se tekst amandmana pojavio zato što ga je obznanila frakcija koja podržava predsjednika države. Nije nezamislivo da je škakljivo pitanje podrške ovoj UN rezoluciji viđeno kao kriza koja može politički još više delegitimisati predsjednika Vlade.
Verzija koja je bila dostupna javnosti kaže da je tekst ,,amandamana“ pripremljen u saradnji sa Ambasadom SAD kao posrednikom. Nakon što su američki zvaničnici demantovali informaciju o svojoj posredničkoj ulozi u predaji crnogorske pisane intervencije, ostalo je nedorečeno da li su njeni diplomatski predstavnici u Crnoj Gori na bilo koji način učestvovali u formulisanju teksta amandmana. Ne trebamo zaboraviti da postoji značajna razlika između posredovanja u predaji amandmana i čitanja teksta amandmana (svaki tekst morate pročitati da bi s njim bili upoznati). Pitanje je da li je to američko upoznavanje sa amandmanima uključivalo i davanje određenih sugestija autorima.
Istini za volju, pominjanje Ambasade SAD je možda bio pokušaj Vlade Crne Gore da sebi obezbijedi odstupnicu i zaštitu od kritike. Možda su se nadali da će američko slaganje koje se nagovijestilo u originalnoj informaciji PES-a, biti interpretirano kao snažan pritisak velike sile na malu Crnu Goru. Ovim bi se odgovornost za besmislene ,,amandmane“ i odgovor na sve kritike koje mogu doći iz Beograda o potencijalnoj uzdržanosti pri glasanju u UN mogli delegirati ka zvaničnom Vašingtonu. Bilo bi pogrešno vjerovati da mogućnost limitiranih intelektualnih kapaciteta ne važi i za naše osvježivače.
Bez obzira u kom kalkulantskom grmu ležao onaj poslovični zec, neizbježan je zaključak da vlast u Crnoj Gori obnašaju tuđi dužnici i da oni svoj dug odrađuju u panici, amaterski i traljavo. Velika šteta koju zbog toga trpi Crna Gora bi trebala da posluži kao otrežnjenje za one što su donedavno bili uvjereni da mladi kriptovalutni lideri mogu da hodaju i po vodi.
Da je Crna Gora normalna država, predsjednik Vlade bi odmah podnio ostavku na zahtjev opozicionih poslanika, ali i iz razloga ličnog osjećaja odgovornosti i svijesti o sopstvenoj nedoraslosti sadašnjem političkom i istorijskom trenutku.
Pošto u Crnoj Gori odavno ne postoje ni efektna politička opozicija, ni bilo kakav osjećaj odgovornosti i svijest o nedoraslosti trenutku kod bilo kojeg njenog građanina, pomenuto šibicarenje vlastodržaca će se nastaviti sve dok se kompletna populacija ne dovede u stanje permanentnog rastrojstva, da ne kažem dok se ne ,,raspameti“.
Na našu nesreću, bojim se da taj trenutak nije daleko.
