Foto: Radio Sarajevo/Ilustracija
Nije nikakvo iznenađenje to što je, uprkos generalnom ekonomskom sumraku, BiH iznjedrila dovoljan broj ultrabogatih koji predstavljaju bazu za kupovinu ovih nekretnina za koje prosječan čovjek zna da postoje, ali i da nikada neće živjeti u njima. Znamo i prihvatamo da kapitalistički sistem sa sobom nosi i ekonomsko polariziranje društva u kome je sasvim normalno da se u Sarajevu već neko vrijeme prodaju stanovi milionske vrijednosti. Ovo nije priča o njima.
Priča progovara o zapanjujućoj istini da radnik, ma koliko vrijedan i lojalan bio, uz ove velelepne nekretnine, u današnjem sistemu može samo sanjati da će posjedovati stan u nekada radničkoj četvrti. Pravo na priuštivo mjesto stanovanja već odavno nije zagarantovano pa su se i životna očekivanja promijenila.
Rentanje za vrijeme mukotrpnog rada postaje nova realnost, dok, umjesto mirne starosti, radnik se mora nadati da će nekako moći plaćati rentu i onda kada njegove ruke više ne budu dovoljno snažne, a um dovoljno britak da privređuje kao što je to radio cijeloga života. Penzija i bez tereta rente ne pokriva životnu korpu, tako da se vrijedni radni vijek završava neizvjesnim penzionerskim danima. Oni sretnici čiji roditelji i dalje posjeduju stan koji su stekli u prošlom sistemu još se i mogu nadati da će po smrti svojih roditelja naslijediti nekretninu i da, makar po stare dane, neće morati brinuti da li će renta ovog mjeseca skočiti i hoće li usljed nekog neplaniranog troška i nemogućnosti plaćanja završiti na ulici, bez krova nad glavom.
Gotovo jedini način na koji mladi bračni par s prosječnim primanjima može doći do nekretnine jeste nasljedstvo. Smrt djeda ili bake jednog od njih prestaje biti samo tužan događaj, pretvarajući se u koktel emocija i paradoksalnu situaciju u kojoj se oplakuje voljena osoba, ali i raduje stabilnosti koju posjedovanje stana nudi. Ovaj paradoks ukazuje na surovu stvarnost današnjeg društva, gdje je dostupnost doma postala luksuz dostupan samo privilegiranim pojedincima, dok radnicima ostaje sanjati nekretnine koje vjerovatno nikada neće posjedovati.
Skok cijena stanova u Sarajevu
Cijene stanova izgleda ne zabrinjavaju ikoga. Nije dio javnog diskursa to što je gotovo nemoguće napustiti roditeljsko gnijezdo i osamostaliti se. Živi se ili na rentu ili na kredit. Vlada Kantona Sarajevo daje mladima 12.000 KM kroz subvenciju za kupovinu stana, što predstavlja nekih 5% vrijednosti stana. Kako doći do ostalih 95% – ostaje teška misterija.
Mladi danas mahom rade u kompanijama koje gotovo da ne vjeruju u ugovore na neodređeno. Kratkoročni ugovori preuzeli su primat, potpisuje se na godinu, dvije ili, u mnogim slučajevima, čak i manje. Iz tog razloga postaje nemoguće podići kredit, što znači trajni život na rentu. Tek oni „sretni“ uspijevaju se obvezati na višedecenijsko vraćanje zajma i život postaje kudaikamo stresniji, ali uz utješnu činjenicu da će nekada u dalekoj budućnosti biti u prestižnom društvu vlasnika nekretnina.
Kao i kod svake robe i komoditeta, cijena nekretnina određena je balansom ponude i potražnje. U posljednjih nekoliko godina bilježimo veliki disparitet ponude i potražnje u Sarajevu. Razlozi za to jesu brojni, počevši od utjecaja pandemije, koja je zatvorila određena gradilišta i usporila stvaranje nove ponude, do inflacije, volatilnosti financijskog tržišta, parkiranja crnog kapitala u investicije, nedostatka gradilišta te maksimizacije profita od prodavača.
Inflacija koja se dešava kod nas i u čitavom svijetu te odnos ponude i potražnje kvalitetnih nekretnina dovela je do poskupljenja. Kupci koji imaju novac na banci zbog inflacije više vole uložiti novac u nekretninu nego da im takoreći novac gubi vrijednost. Mi smo takvo područje gdje ljudi imaju više sigurnosti ukoliko novac ulože u određenu nekretninu nego ukoliko investiraju na drugi način npr. da investiraju novac u neki inostrani fond ili akcije na berzi i sl. – za Tačno.net objasnila je predstavnica „Bauland nekretnina“.
Umjesto tradicionalnog koncepta stana kao doma sve više ljudi percipira ga kao investiciju, s fokusom na dugoročni povrat ulaganja putem prihoda od rente. Ovaj promijenjeni pogled na nekretnine može se pripisati i odsutnosti poreza na luksuz, što potiče dijasporu i bogate pojedince da koriste stanove isključivo kroz prizmu profitabilnih ulaganja umjesto kao životni prostor. No, paradoksalno, te iste stanove koje bogati koriste kao pasivni izvor prihoda, otplaćuju oni koji nemaju sredstava za vlastiti dom te su prisiljeni iznajmljivati stanove kao privremeno rješenje za svoje stambene potrebe.
Iz agencije “Bauland nekretnine” slažu se da vlast može učiniti više da zaštiti stanovništvo i svojim mjerama ublaži krizu nekretnina. Ukoliko bi došlo do oporezivanja luksuza, to bi također uticalo na stabilizaciju cijena nekretnina, pogotovo pri iznajmljivanju.
Topla voda davno je izmišljena, samo se mora uključiti
Da postoji volja, moglo bi se iznaći rješenje. Nismo jedini grad na svijetu koji je imao ovaj problem, pa stoga ne bi trebalo ni postaviti nekog genija na čelo koji će izmisliti toplu vodu i omogućiti građanima da ostvare svoje pravo na stanovanje. Dovoljno je dati konce u ruke nekom ko uistinu želi raditi i spreman je istražiti kako su neke metropole koje imaju puno veći priliv građana uspjele odgovoriti na izazov priuštivog stanovanja.
Situaciju u kojoj se imućniji dio stanovništva odlučuje na štednju kroz ulaganje u nekretnine mnoge države rješavaju dodatnim porezima na drugu nekretninu. Što znači da ćete, ukoliko posjedujete stan ili kuću koja vam ne služi za život, pored standardnog poreza na nekretnine i poreza na dobit biti primorani da platite niz dodatnih nameta, što bi u konačnici obeshrabrilo mnoge u pokušaju da investicijom u nekretnine ostvare popriličan pasivni prihod. U Velikoj Britaniji uvođenjem poreza na kupovinu dodatnih nekretnina (Stamp Duty Land Tax) dodatno oporezovanom stopom od 3% ili više vlasti su pokušale ograničiti spekulativno kupovanje nekretnina i potaknuti veću dostupnost stambenih prostora za one koji žele kupiti prvi dom.
Grad koji se smatra najuspješnijim u regulaciji stambenog tržišta svakako je Beč. Na vlasti se nalazi Socijaldemokratska stranka Austrije (SPO). Prvi je put 1919. godine izabrana za vlast gdje je, uz iznimku nacističke diktature kada je stranka bila zabranjena, ostala sve do danas. Kako i ne bi. Beč je jedan od gradova koji uživaju najpristupačnije cijene stanovanja. U ovom gradu subvencije nisu rezervirane samo za najsiromašnije. Gotovo 60% stanovništva prima neku vrstu pomoći vezanu za stanovanje, uključujući mlade stručnjake i srednju klasu.
Sve je počelo prije tačno stotinu godina kada je Gradsko vijeće Beča donijelo inovativnu odluku da izgradi 25.000 jedinica subvencioniranog javnog stanovanja za siromašne, što je finansiralo novim porezima na zemljište, najamnine i luksuzne proizvode. Financial Times piše da su finansirali programe socijalnog stanovanja uvođenjem poreza na šampanjac, bordelje, skupe restorane i hotele, konjske utrke i automobile. U principu, porezom na luksuz – onim što mi nemamo.
Danas, stoljeće kasnije, pravac je ostao isti. Politika socijalnog stanovanja u Beču oblikovana je političkim opredjeljenjem da je stanovanje osnovno ljudsko pravo, istaknula je zamjenica gradonačelnika Kathrin Gaal za europski portal POLITICO.
Pet do dvanaest
Nemoguće je očekivati da Sarajevo u doglednoj budućnosti može iskopirati Beč i postati vlasnik desetina hiljada smještajnih jedinica. Ipak, može se mnogo naučiti iz nekih drugih mjera koje bi, u slučaju primjene, olakšale život našim sugrađanima. Beč ima stroge regulacije cijena iznajmljivanja stanova. Cijene rente ograničene su i redovno revidirane. To sprečava nagli rast cijena rente i štiti stanare od prevelikih troškova stanovanja. Za taj korak, koji bi pomogao mnogima, nisu potrebne milionske investicije, a pokazao bi interes vlasti za ublaživanjem stambene krize.
Također je, zbog velikog interesovanja turista, uveden i porez na kapitalnu dobit. Ovim porezom štiti se lokalno stanovništvo od investitora koji bi kratkoročnim iznajmljivanjima turistima podigli cijene iznajmljivanja izvan domašaja lokalnom stanovništvu. Porez koji je i nama potreban i koji bi uveliko olakšao život stanovnicima općina Centar, Stari Grad i Ilidža.
Načina ima, pitanje je voljnog momenta. Pitanje je da li donosioci odluka u BiH i Sarajevu smatraju pravo na priuštivo stanovanje za ljudsko pravo ili je jedini cilj maksimizacija profita onih koji kapitala posjeduju napretek. Ukoliko se u skorije vrijeme vlasti ne uključe, stambena situacija u glavnom gradu prijeti da upotpunosti izmakne kontroli i da mnoge ljude ostavi u životnim uvjetima nedostojnim ljudskog bića.
Priče o iseljavanju mladih postale su dio javnog diskursa, ali u moru razloga prešućuje se jedan – stambena nesigurnost. Prosječna plata u FBiH iznosi 1260 KM, dok je cijena kvadrata u prosjeku otišla i iznad 4000 KM. To znači da radnik s prosječnom platom mora raditi 16 godina za svoju nekretninu, s tim da u tih 16 godina ne potroši niti jednu mukom zarađenu marku na ostale životne potrebe. Mladima ostaje kao jedina mogućnost da idu u inostranstvo raditi desetljeće ili čak i duže, da bi se, napokon, pred sami kraj života mogli vratiti kao vlasnici nekretnina.
Buduće akcije ili nedostatak istih pokazat će da li bi ovo trebala biti država za običnog, vrijednog čovjeka ili za one koji parazitiraju u milionskim stanovima na račun radničkih stanova u koje su investirali.
