Foto: M.A./ATAImages/Pixsell
Količina licemjerja skrivenih iza velikih riječi zaštitnika ćiriličnih vrijednosti u svoj njihovoj sveobuhvatnosti, s obe strane Drine, na Kosovu, a i dalje, haman sve do Tokija, gdje god se piše srpska ćirilica, veoma me podsjeća na slična dešavanja u praskozorje naših krvavih devedesetih i svega što je njima uslijedilo.
“Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.”
“Pobedićemo, dakle, bez obzira na to što se i danas kao nekada protiv Srbije udružuju njeni neprijatelji van zemlje s ovima u zemlji. Njima poručujemo: ‘Tamo uopšte nismo plašljivi, da u svaku bitku ulazimo s namerom da je dobijemo. Dio toga mali je dio prostora do susjedstva, a ne do mora. Ovu bitku za Kosovo poveo je narod, ljudi svih nacionalnosti i profesije. Nema bitke na svetu koju je narod izgubio.’”
Slobodan Milošević, izvodi iz govora s mitingašenja krajem 80-tih.
Nakon svih “Slobo, slobodo” i svih ostalih mitingaških govorancija rasturena nam je naša zajednička domovina, svi smo zajedno ušli u procese u kojima se dešavao narod, u krvi, u pepelu, a s današnje distance imamo bilans stanja u kojem se narodni čuvari i poglavari enormno bogati, nakon rasturanja ukupnog privrednog potencijala zajedničke nam bivše domovine.
Narod se iseljava, odlaze najproduktivniji, mladost, visokoobrazovani, a na terenima kojima se gospodari “u ime naroda” ostaju oni koji generacijski pamte dešavanja naroda od kraja 80-ih prošloga stoljeća. U perspektivi kolektivna gerijatrija, ništa više.
Današnja djeca i svi oni koji su rođeni iza 90-ih ne pamte krilatice “bratstva i jedinstva”, kao što ne pamte niti licemjernost ondašnjeg oficijelnog naziva velikog mitinga na Ušću, Miting bratstva i jedinstva, koji je bio samo uvod u krvavi bratoubilački rat 90-ih.
Da je Sloba živ, javio bi se danas sa svojom punom podrškom ovom današnjem, novom dešavanju naroda. A pretpostavljam da bi ga organizatori današnjeg “dešavanja Srba” prozvali i kao počasnog govornika, na što bi im on u svom obraćanju prenio vrlo važnu poruku, onu koja traje: “Vas ne sme niko da bije!“
Isto bi se začudnom preciznošću današnje tehnike pretvaralo u eho u ušima srpskom narodu, s obe strane Drine, a i šire: “Osim vaše milicije!“
Da rezimiramo sva današnja “bratska srpska dokumenta”.
Vječni aksiom u politici je njena promjenjljivost u odnosu na sve date izazove i aktuelno stanje u određenom društvu. Društvo i društvene zajednice, narodi, nacije, države jesu kroz istoriju promjenjive vrijednosti, a njihovo očuvanje nikada nije bilo moguće zasnivati na isključivosti izazova savremenih okolnosti. Pojam nacije je još duboko uvriježen u savremenom svijetu, s puno nedoumica i prepreka u odnosu na definisanje ovog pojma u vremenu njegovog nastanka, gdje je pojam nacije određivao skupinu ljudi koji djele ili smatraju da djele zajednički identitet i svijest koja se temelji na određenim zajedničkim elementima kao što to jesu jezik, vjera, kultura, istorija.
U aktuelnoj savremenosti pojam nacije ima mnogostruku vrijednost; u mnogim državama ovaj pojam se veže direktno za određenu državu i sve njene građane i narode, što je na balkanskim prostorima dodatan elemenat međunacionalnog trvenja, onog u kontinuitetu 90-ih.
Neki mislioci 20. vijeka su uveli definiciju nacije podijeljenu po dva osnova, državna nacija i kulturna nacija, što je i te kako primjenjivo u narodima kojima imaju viševjekovnu kulturološku nit sopstvenog trajanja, a kod nas na Balkanu, u svim našim istorijskim i aktuelnim ne/prilikama, u pokidanostima, razdvajanju po raznim osnovama, cijepanju i nedoraslostima sosptvenoga duha, imamo primitivan oblik poimanja nacije u odnosu na sve izazove i mogućnosti koje nam nudi savremeni život kojim zajedno gazimo u 21. stoljeću, sa svim našim različitostima i udaljenostima koje iz dana u dan postaju sve kraće i kraće, razvojem savremenih tehnologija i savremenih misaonih temelja, onih okrenutih ka budućnosti.
Tu je razlog curenja rijeke mladih ljudi ka Zapadu, gdje su svi zajedno prihvaćeni ako daju svoj doprinos svojoj novoj društvenoj zajednici. Negdje im se pruža prilika da postanu sastavni dio nacije domaćina, uz pune slobode i prava njegovanja kulturoloških i ostalih vrijednosti s prostora s kojih dolaze.
Ovi “naši narodnjaci”, s posebnim akcentom na ove današnje s obe strane Drine, vraćaju nas utvrdo u prošlost, onu iz koje vape krici stotina hiljada nevinih duša koje su pobijene samo zbog svoje različitosti. Učvršćivati svoj plemenski soj samo po osnovu sopstvene pripadnosti jeste retrogradno u odnosu na sve savremene civilizacijske vrijednosti, to je put ka nekom novom mogućem klanju i uzajamnom satiranju, a i gađanju, neselektivnom, na sva polja u kojima se nalaze oni koji su po bilo kojem osnovu različiti, poput gađanja Sarajeva u 90-im.
U savremenom civilizacijskom poimanju nacionalna čistota koja se gradi na istoriji, mitološkom poimanju sopstvene vrijednosti, na vjerskoj i nacionalnoj isključivosti, jeste za svaku osudu, bez obzira na sve miloklizne oblande od slatkih riječi u kojima se poštuje ljudsko, ali, u stvarnosti, u pozadini uzgaja glogovo trnje iz kojih niče kolac svemu što je drugačije.
Tako i ja vidim današnje svesrpsko okupljanje, koje nikome ne donosi dobra, a ponajmanje dobra samom srpskom narodu.
Usnopljavanje naroda je anahron atavistički pojam koji su iz pepela starorimske prošlosti u 20. vijeku podigli fašisti i nacisti, a koji se ovakvim manifestacijama zanavlja i nikome ne donosi dobra.
Istorijskim poukama je to definisani put u neke nove “transferzale pakla”, u koje se kreće s migom odobravanja sa strane, onih svjetskih moćnika kojima je Balkan samo poligon njihovih zakulisanih uskointeresnih teatara.
Ništa više!
Sve ostalo je do nas samih i naše spremnosti suočavanja sa sličnim izazovima, uz teški nauk koji nam nudi sopstvena prošlost.
