Novi argentinski predsjednik Javier Milei hoće da redukuje državu/foto: DPA
S nadmoćnom pobjedom Javiera Milei u Argentini započela je nova politička era. Velikoj većini svega je preko glave. Ljutnja na sistem, trajnu krizu i rastuće siromaštvo došla je do izražaja. Dana 10. decembra 2023, kada novi predsjednik stupi na dužnost, počinje novo računanje vremena: Milei želi obećanu motornu pilu primijeniti na javne izdatke, što znači da će ekonomski već otpisani još više izgubiti. Peso bi moglo kroz željenu hiperinflaciju tako pasti da bi se nekad „dolarizovalo“. Novi predsjednik pobijat će klimatske promjene prouzrokovane ljudima. Nauka i kultura bez državne podrške bit će dovedene u opasnost. Spolno specifične razlike u radnom svijetu negirat će se. Izborena prava kao istospolni brakovi i pobačaji zbog zdravstvenih problema biće dovedeni u pitanje. Zločini protiv čovječnosti poslednje vojne diktature biće zataškavani i nivelirani.
Pobjeda Milei premašila je prognoze svih anketa. To je uspjeh kandidata bez struktura, koji je tek prije pet godina stupio u javnost s ultralibertarnim idejama i od tada okolo hoda i govori slogan iz 2001: „Svi bi trebali otići“, koji je došao povezan s tadašnjim državnim bankrotom. Argentina se s novim predsjednikom uključuje u grupu onih demokratski sastavljenih država koje su obilježene protestima protiv „sistema“, „elite“ ili „onih gore“ i gdje se jednim glasom reaguje na ultradesne, nacionalističke i desničarskoekstremne razbijače sistema, a la Donald Trump ili Jair Bolsonaro. Mileiov uspjeh nakon četiri decenije demokratskog iskustva dovodi u pitanje cjelokupnu političku klasu. Jer Milei nije samo u drugom krugu pobijedio najvažniji politički pokret zemlje – peronizam – nego je već u prvom izbornom krugu otkačio građansko-konzervativnu alijansu Juntos por el Cambio.
Milei je uspio u ovom depresivnom kontekstu zapaliti iskru kod široke mase birača
Razlozi za to mnogobrojni su. Jedan od njih bez sumnje je gospodarska stagnacija, koja je trenutno trajna kriza sa 140-postotnom inflacijom i stalno se pogoršava socijalna situacija većine birača u proteklih deset godina. Ova situacija objašnjava ljutnju na to šta je: plata – koja nije dovoljna do kraja mjeseca, bolnica – gdje ne dobijaš termin, autobus – koji ne dolazi. Milei je uspio u ovom depresivnom kontekstu zapaliti iskru kod široke mase birača. Objašnjenja ili detalje nije ponudio. Dao je prednost ubjeđivanju jednostavnim sloganima: on je galamio, on je nepristojno vrijeđao sve i svakoga; on je gestikulirao i nudio širokoj, od dosadašnje politike razočaranoj masi ventil za njenu izuzetnu frustraciju. On je razumio kako da prihvati nezadovoljstvo javnosti i pretvori ga u glasove u operaciji tipičnoj za populistički impuls.
Nakon prvog kruga Milei je postao naglašeno umjereniji jer je kroz podršku tradicionalno konzervativnog lagera morao poslužiti i interesima građanskih elita. A oni se ne mogu ubijediti radikalnim prijedlozima kao što je slobodna prodaja ljudskih organa ili rok estetika. Dok je on na početku izbornu kampanju vodio motornom pilom i jednostavnim izrazima, pokušao je da se u protekla četiri tjedna odmakne od određenih radikalnih prijedloga: nema privatizacije obrazovanja i zdravstva, naprimjer. Njegova izborna pobjeda ne može se više objasniti samo populističkim desničarskim spektaklom nego i brzo sklopljenim savezom nakon prvog kruga između neuspjele kandidatkinje Patricie Bullrich, bivšeg predsjednika Mauricia Macrija (koji je 2018. uzeo veliku pozajmicu od MMF) i Mileia. Oko četvrtine od 55,7% biračkih glasova za Mileia u drugom krugu došlo je zbog toga od klasičnih građanskih i konzervativnih birača koji u osnovi odbijaju peronizam.
Mileiov program zalaže se za radikalno restrukturiranje tržišnog gospodarstva koje bi trebalo kroz smanjenje državnih funkcija kao i privatizaciju i slobodno tržište bez socijalne amortizacije generirati prosperitet za pojedince
Međutim šta će se sada stvarno promijeniti? Koje namjere on uopšte može realizovati? Mileiov program zalaže se za radikalno restrukturiranje tržišnog gospodarstva koje bi trebalo kroz smanjenje državnih funkcija kao i privatizaciju i slobodno tržište bez socijalne amortizacije generirati prosperitet za pojedince. Takvu politiku provodila je Argentina 1990-ih godina i tada je to završilo u državnom bankrotu i kolapsu vlade.
Milei je dan nakon izbora najavio da će njegove prve mjere kao predsjednika biti privatizacija svih javnih medija koje je on označio kao instrumente propagande, kao i ponovna privatizacija 2012. djelomično podržavljenog naftnog preduzeća YPF. “Tržišta” su ovu najavu dobro prihvatila. Wall Street je reagovao sa skoro 40-postotnim rastom nekoliko argentinskih akcija. Milei, izgleda, želi da podstakne hiperinflaciju da bi ostvario svoj plan da uvede američki dolar. Što je peso jeftiniji, bolje za njega – i očekuje se najgore: devalvacija od 1050% u najpovoljnijem i do 3150% u najozbiljnijem slučaju. Razorni uticaj na najsiromašnije i srednje prihodovne grupe može se predstaviti. Sljedeći dani biće haotični, mnogi će pokušati da prodaju svoje pesose po koliko-toliko povoljnom kursu.
Politička pozornica – dominacija progresivnog i konzervativnog lagera – izbornom je pobjedom već razbijena. Dok progresivni i umjereni peronizam svoj poraz shvataju i iz toga moraju izvući ispravne zaključke, građanski lager već se raspao. Jedan dio učestvovat će u vlasti u nadi da će Mileia dovesti u red, drugi dio pravit će spontane saveze u kongresu. Mileiova partija nema vlastitu većinu, s 39 poslanika oni su treća najveća frakcija. Ukoliko ne obezbijedi većinu, Mileiu ostaje da u predsjedničkom sistemu vlada dekretom.
Milei ne drži ništa do nezavisne pozicije zemlje na Globalnom jugu
U vanjskoj će politici pod Mileiem doći do promjene pravca. Tradicionalno novoizabrani predsjednik Argentine putuje prvo velikom susjedu Brazilu. Milei je već saopštio da njegovo prvo putovanje još prije nastupa u službu ide u SAD, a nakon toga u Izrael. Milei koji negira klimatske promjene, naglašava da je “slobodni zapadni svijet” njegov najpoželjniji partner u savezu, do nezavisne pozicije jedne zemlje Globalnog juga on ne drži ništa.
Predsjednik Brazila, Lula, za Mileia je “korumpiran i komunistički“ pa sastanak s njim, prema tome, nije prioritetan cilj (iako je Brazil najveći trgovinski partner Argentine). Brutalni napad Hamasa na Izrael i rat na palestinskom području Gaze jedva da je igrao ulogu u argentinskoj predizbornoj kampanji, iako je 21 oteti talac imao argentinski pasoš.
Samo jednom kritikovao je ultralibertarni Javier Milei svoga suparnika Massu zbog „mekog” držanja aktuelne vlade u ovom konfliktu. Nasuprot tome, Milei je obećao da će Hamas označiti kao terorističku organizaciju.
Kina je za Mileia komunistička đavolja stvar – da je Kina, drugi najvažniji trgovinski partner Argentine, i poslednjih mjeseci pomaže s kreditima. Izgleda irelevantno, ili će to autsajder Milei shvatiti tek u realnosti vladanja.
U nepoznavanju svoga načina funkcionisanja Milei vjeruje da međunarodna trgovina pripada u privatne ruke. Jair Bolsonaro već je osjetio neizbježni teret realne politike. Kad je 2019. postao predsjednik, nije dugo trajalo da odustane od svoje buntovne retorike protiv Pekinga i čak učini zvaničnu posjetu Xi Jinpingu.
Argentina pod Mileiem uprkos datom pozivu neće pristupiti BRICS+. Nejasna je politika prema Mercosuru. Kriza Mercosur mogla bi se pod Mileiem zbog toga zaoštriti: on bi rado istupio, ali njegova nominovana ministrica vanjskih poslova, Diana Modino (koja nema nikakovo diplomatsko iskustvo), nasuprot njemu ne bi. Ako ona pobijedi, mogla bi nova vlada, vjerna libertarnoj maksimi, započeti debatu o obnovi bloka i jačem liberaliziranju trgovine unutar Mercosura.
Milei stalno govori o slobodi, a nikada o demokratiji
Kulturalno-politički Milei je već za vrijeme duge predizborne kampanje pokrenuo promjene. Suočavanje Argentine s nehumanim zločinima vojne diktature i pripadajuća kultura sjećanja primjerni su i predstavljaju demokratski konsenzus.
Međutim nova potpredsjednica, Victoria Villaruel, kćerka oficira iz vremena diktature, dovodi ovo u pitanje provocirajući: ona relativizira zločin protiv ljudskosti vojne diktature i stavlja to na istu razinu kao nasilne akcije lijevo orijentisane gerile 1970-ih godina. Kultura sjećanja i suočavanje sa zločinima u vlastitoj zemlji, što u demokratijama pripada u kulturno dobro, u mjerilo kvaliteta, to je Mileiu strano. Milei stalno govori o slobodi, a nikada o demokratiji. Također nedostaje tolerancija prema onima koji drugačije misle.
Argentinska je demokratija jaka na osnovu svoga aktivnog i otpornog društva. Međutim koliki će biti prostor za proteste na ulici? Milei nastupa da Argentinu radikalno promijeni. Za očekivati je u 40. jubilarnoj godini demokratije u Argentini još jaču polarizaciju društva, socijalnu bijedu i tržišno radikalno pljačkanje svih resursa bez ekoloških standarda.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
