Nije to novac hrvatskih građana nego inozemnih donatora; nije to novac iz proračuna nego iz ušteđevine Hrvatske biskupske konferencije (HBK); nije to skupa gradnja, Muzej suvremene umjetnosti stajao je tri puta više – nespretno je ovih dana kardinal Josip Bozanić medijima opravdavao gradnju novog sjedišta HBK-a u Zagrebu, pokušavajući na sve načine izvrnuti činjenicu koja već duže vrijeme iritira građane: novcem iz državnog proračuna, hrvatska Katolička crkva financira sve luksuznije projekte, a nije ih se odrekla ni u jeku krize u kojoj nezaposlenost dostiže rekordne brojke.
Kardinal je i za to imao spreman ciničan argument, pa je naveo kako su angažiranjem hrvatskih tvrtki na gradnji velebnog crkvenog zdanja površine 11.000 metara četvornih, s podzemnim garažama, fasadom od poludragog kamena, panoramskim liftovima, skupim sustavom grijanja i raskošnim apartmanima za biskupe, u recesiji bile prehranjene brojne obitelji. A spominjanjem Talijanske biskupske konferencije kao glavnog donatora zdanja, za koje biskupi tvrde da je stajalo 16,5 milijuna eura, crkveni se projekt malne htjelo predstaviti kao – izravno strano ulaganje.
Gdje su računi?
– Bozanić je mogao reći bilo koju cifru, pa i da je zgrada stajala tri milijuna eura. Stvar je u tome da mi nemamo niti jedan materijalni dokaz koji bi potvrđivao išta što je rečeno na njegovoj konferenciji za novinare. Pozvati novinare i ne dati im niti jedan račun bahato je, kao što je bahato uspoređivati privatnu zgradu biskupa, u koju građani neće imati pristupa, s Muzejom koji je javno dobro – kaže za “Novosti” mladi teolog Hrvoje Cirkvenec, urednik vjerskog portala Križ života, kojem je krajnje sumnjiva i tvrdnja da je glavnina novca stigla od talijanske crkve.
– Meni je nevjerojatno da netko donira toliki novac. Zašto bi talijanska crkva darivala bogatu hrvatsku crkvu, koja u pretežno katoličkoj zemlji ima izdašne prihode od vjernika i koju financira država po ugovoru s Vatikanom? Zašto Talijani ne bi dali crkvi u Africi ili Aziji, sumnjam da je hrvatska crkva najpotrebitija – dodaje Cirkvenec.
U krajnjoj liniji, pitanje o tome je li luksuzna centrala hrvatskih biskupa financirana domaćim ili stranim novcem postaje potpuno nebitno kada se zna da se po Ugovoru između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima, koji je 1998. sklopila HDZ-ova vlast Franje Tuđmana, godišnje iz državnog proračuna Crkvi izravno transferiraju astronomske cifre. Već ta činjenica garantira kleru visok životni standard i omogućuje mu kapitalna ulaganja, pri čemu prilozi i donacije služe kako bi dodatno rasplamsavale maštu kaptolskih investitora.
“Novosti” su izračunale da je u 13 godina od sklapanja Ugovora, Katoličkoj crkvi iz državnog proračuna isplaćena ukupno 3,1 milijarda kuna ili 424 milijuna eura samo na osnovu najvažnije stavke, koja se odnosi na uzdržavanje klera, gradnju crkava i doprinos za karitativnu djelatnost. Riječ je o mjesečnim isplatama iznosa koji odgovaraju dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa. Iznosi su u prvih deset godina isplaćivanja bili uvećani za 20 posto, na ime mirovina svećenika koji su u vrijeme sklapanja Ugovora bili navršili 65 godina života.
Dinamika proračunskih isplata pokazuje snažnu korelaciju između perioda vladavine HDZ-a i visine sredstava. Startalo se tako 1999. s isplatom teškom 190 milijuna kuna, da bi od 2000. do 2003., za vrijeme SDP-ove koalicijske vlade, iznos bio smanjen na 160 milijuna kuna godišnje. No s povratkom HDZ-a Ive Sanadera na vlast, iznos se vrlo brzo udvostručio. Već 2004. narastao je za 50 posto, na 246,14 milijuna kuna, 2005. se povećao na 261,78 milijuna kuna, a 2006. na 297 milijuna kuna, da bi se 2007. i 2008. stabilizirao na 320 milijuna kuna. Recesijske 2009. isplata je smanjena na 283 milijuna kuna, a 2010. na 266,5 milijuna kuna, dok je u ovogodišnjem proračunu predviđeno 245 milijuna kuna. Iako je smanjenje iznosa 2009. bilo predstavljeno kao odricanje i recesijsko solidariziranje Crkve, istina je da je tada istekao desetogodišnji period isplate dodatka za mirovine.
Milijuni od kojih boli glava
Osim ovih uplata, iz državnog su proračuna direktno financirani i brojni crkveni projekti, 2000. obnova samostana Male braće u Dubrovniku sa 7,36 milijuna kuna, a od 2001. do 2003. gradnja Vojnog ordinarijata s deset milijuna kuna godišnje. Od 2006. godine pojavljuje se i milijun kuna naknade za oduzetu imovinu, koja od 2007. već iznosi osam milijuna kuna, da bi 2010. bila smanjena na pet milijuna kuna. Proračunski milijuni su isplaćeni i za digitalizaciju crkvenih knjiga, a ove godine uvedeno je i 1,5 milijuna kuna potpore radu Katoličkog sveučilišta.
To su samo vidljive proračunske stavke, a koliko je nevidljivih, postalo je jasno kada je saborskoj zastupnici Vesni Pusić Vlada odgovorila kako je 2008. Crkvi zapravo bilo isplaćeno 383 milijuna kuna, dakle uz onih 320 još 63 milijuna, koji su došli iz tri ministarstva i proračunskih zaliha. Svemu tome treba dodati i razvojnu pomoć susjednoj BiH, preko koje se Crkvi godišnje transferira daljnjih deset milijuna proračunskih kuna.
Prema tim brojkama, može se procijeniti da su ukupne dotacije države Crkvi od 1999. već premašile 3,7 milijardi kuna, odnosno pola milijarde eura, a da se uopće nismo dotakli dotacija županija, gradova i općina, koje idu od darovanja zemljišta preko opraštanja lokalnih nameta do, primjerice, nabave odjeće za potrebe župnog zbora.
U procjene o tome koliko Crkva uprihođuje od lokalne države nećemo se ni upuštati, kao ni u procjene o tome koliko zarađuje svojim redovnim poslovanjem, naime od donacija vjernika i naplatom svojih usluga prema tzv. taksovnicima, po kojima sprovod stoji 300, sveta potvrda 100, a vjenčanje 300 kuna, pri čemu je, ugovorom s RH, Crkva oslobođena poreza.
Koliki se novac tu slijeva mogli smo djelomično osjetiti kada je istraga protiv bivšeg premijera dovela do njegova brata, solinskog župnika don Vinka Sanadera, na čijem je privatnom računu pronađeno 2,7 milijuna kuna. Kada smo pomislili da je riječ o dijelu novca koji je brat političar “popalio” od državnih tvrtki, brzo nas je ispravio don Vinkov nadređeni, splitski nadbiskup Marin Barišić, pojasnivši da se radi o milodarima koje je don Vinko “veoma savjesno bilježio u blagajnički dnevnik i u presliku dostavljao nakon završene godine u Nadbiskupski ordinarijat”.
Vraćeno – preplaćeno
No već je i spomenuti iznos iz državnog proračuna, težak 500 milijuna eura, dovoljan da se, primjerice, izgradi nekih četiri-pet tisuća stanova. Stoga je jedan od većih apsurda ugovora RH s Vatikanom to što se Crkvi, uz ove goleme dotacije, još jamči i povrat svih nekretnina oduzetih nakon 1945. godine, a one su po svoj prilici vrijedne narednih pola milijarde eura.
Iako su, dakle, hrvatski porezni obveznici taj iznos već preplatili, morat će Crkvu još do kraja obeštetiti za nekretnine, kao što će i dalje svake godine, budući da ugovor s Vatikanom nema rok trajanja, uplaćivati Kaptolu tristotinjak milijuna kuna. Budući da se općenito smatra pravednim da se oduzeto vrati, danas nikome ne pada na pamet pitati se na osnovu čega je to Crkva raspolagala tolikim bogatstvom još u prvoj polovici prošlog stoljeća. Naime, iz popisa potraživanih nekretnina koji je Kaptol predao samo Gradu Zagrebu, vidljivo je da je tu riječ o čak 150 lokacija, koje uključuju stambeni kompleks zvan “Mali Vatikan” s ukupno 26 kućnih brojeva u središtu Zagreba, pa nekretnine u desecima drugih ulica u strogom centru, devet škola i vrtića, kompleks bolnice Sestara milosrdnica, Učiteljsku akademiju, školu u Varšavskoj, Kazalište “Komedija”, “Kinoteku”, vile, dvorce te brojna, često i golema zemljišta u Zagrebu i okolici. Svim tim Crkva je raspolagala u vrijeme dok je Zagreb bio maleni grad na europskoj periferiji, pa povrat njenih nekretnina, koje su oduzeli zli komunisti, zapravo znači restituciju njene feudalne stečevine.
– Ipak, u prošlosti Crkve možemo naći niz ljudi, poput biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji su društvu ostavili toliko stvari, ali ne vidim što je to Katolička crkva učinila u posljednjih 20 godina da bi bilo društveno dobro. Ona je iskoristila političke promjene početkom 90-ih da bi dodatno učvrstila svoj položaj u društvu kao institucija koja samo zgrće – kaže Cirkvenec, koji upozorava da Crkva pritom nikome ne polaže račune, za što se ondašnja HDZ-ova vlast pobrinula u ugovoru s Vatikanom.
Poznato je jedino da se uplata vrši na račun Središnje ustanove HBK-a za uzdržavanje klera, a kako se transferira dalje i u koje svrhe, to ne kontrolira niti jedno državno tijelo, pa ni Državna revizija. Problem je u tome što čak i prema ugovoru s Vatikanom država financira Crkvu s određenom svrhom, a to je, kako tamo piše, “opće društveno vrijedan rad na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju”, ali osim kvadrature sve raskošnijih građevina, nema nikakvih mjerljivih pokazatelja tog njenog društveno korisnog rada.
Brak s HDZ-om
– Ne mislim da je Crkva taj novac trebala dijeliti na ulici, ali mogla se baviti korisnim stvarima, na primjer gradnjom hospicija, kada se već protivi eutanaziji. Mislim da bi apsolutno trebalo ukinuti ugovor o financiranju i smjestiti Crkvu u civilni sektor. Udruge novac dobivaju na natječajima prema svojim programima, a država ih tada ima pravo pitati što su s njim učinile. Ako se Crkva želi kao zajednica baviti društveno korisnim radom, onda i ona taj rad mora dokazati – smatra Cirkvenec.
No stvar je u tome što je brak između države i Crkve, sklopljen 1998, ustvari bio brak između HDZ-a i Crkve, koja je itekako obavljala ulogu koju joj je vladajuća partija namijenila u hrvatskom društvu.
– Mi uopće nemamo doživljaj kako država funkcionira kada na vlasti nisu oni koji sebe nazivaju demokršćanima. Sanader, kojem je brat svećenik a sestra redovnica, bio je uvijek u crkvi u prvim redovima, a Crkva je bila aktivna u predizbornim kampanjama. Kako ta njena aktivnost funkcionira, vidjeli smo i na posljednjim predsjedničkim izborima, kada je kardinal Bozanić uoči drugog izbornog kruga primio predsjedničkog kandidata Milana Bandića. Crkva u Hrvatskoj služi da bi se pojačao nacionalni identitet, da bi se razbuktavala razlika između nas i onih s kojima govorimo isti jezik, a dobra je za demokršćane jer im daje jednu aureolu svetosti, iako je u Europi poznato da su baš oni ti koji najviše vole staviti u svoj džep. HDZ je politička opcija koja je dala Crkvi ovaj poseban status i normalno je da ona to mora nekako platiti. Nabijanje tenzija pred hašku presudu generalima u izbornoj godini samo je posljednji primjer – kaže Cirkvenec.
Biskupi su se doslovno ogradili od raje
Mediji pišu o desecima primjera da je kler napustila svaka skromnost, od splitskog nadbiskupa koji stoluje u luksuzno uređenoj palači s pogledom na beskućnike koje nikada nije posjetio, preko šibenskog koji si je već sredio grobnicu u katedrali i umirovljeničku rezidenciju u vili iznad mora, do splitskih franjevaca koji su si u turističkoj zoni podigli klerikat površine 15.000 kvadrata, a velebne investicije idu dalje, u Udbini, Solinu, Kninu i drugim mjestima. Poput kakvog menadžera, kardinal Bozanić vozi se “citroenom C5″ vrijednim 35.000 eura, gospićki biskup Mile Bogović “hondinim” terencem, velečasni Andrija Vrbanić “mercedesom” od 46.000 eura, a don Anđelko Kaćunko razbacuje se posebno naručenim registarskim pločicama od 8.000 kuna.
“Split ima novi biskupski dvor, Varaždin ima novi, Sisak je prije nekoliko dana sklopio ugovor o gradnji…”, nastavlja nabrajati Hrvoje Cirkvenec, opisujući nam kako je najveća zgrada u Požegi, u centru siromašne županije, biskupski dvor opasan zidinama i kamerama. “Od koga se biskup ogradio? Od raje. Hrvatski crkveni vrh je potpuno odvojen od života građana, oni ne plaćaju račune, nemaju kredite, ne brinu kako će ‘tankati’ automobile. Oslobođeni su svih ljudskih briga i njihovo je javno djelovanje potpuno izvan realiteta društva u kojem žive”, kaže Cirkvenec.
