Besmisao djelovanja najnovijih vjeroučitelja i nametanje nekih novih nakarada za običaje ne bi trebala nikog ostaviti ravnodušnim, ali kako se ovdje ušutilo skoro sve što misliti može i vrištati treba, prolaze vozovi i besmislice se utemeljuju kao nove vrijednosti. E, pa ima i onih koji neće da šute, koji još uvijek imaju obraza i snage uhvatiti se u koštac sa podmetnutim lažima, lopovlucima i bezobrazlucima
Za početak, Mustafa Cerić i njemu privrženi kriminalci nisu sveti ljudi, niti su Islamska zajednica. Oni su smrtnici kao i svi drugi ljudi koji stupaju ovom planetom. Istina, sasvim pogodno, imaju malo više moći i uticaja kod zablejane pučine isprepadane tumačenjima “svetih knjiga” koje pastir Cerić i “odabrani” na svoj rijetko besmislen način tuve u glave ovčicama koje ih k’o po pravilu bespogovorno slušaju i prate. Mustafa Cerić i “odabrani” mu nisu predvodnici muslimana u Bosni i Hercegovini, a kamoli šire. Da se malo spuste s oblaka svoje umišljene “svetosti” možda bi došli u susret sa mnogobrojnim istinskim vjernicima koji njihove vazove smatraju ništavnim po sebe i svoju vjeru, a zatim i po sve ljude na koje vazovi tih perfidnih manipulatora imaju bilo kakvog uticaja.
Mislećem je odavno jasno ko je Mustafa Cerić, a svakim danom se sve više razobličava njegova stvarna funkcija na dunjaluku za koju će, ako vjeruje barem u osnove onoga što bi trebao da propovjeda debelo platiti na onome svijetu. Ne bi on zaslužio ni retka, ma ni slova da se o njemu više raspravlja, i da mu se time pravi reklama kod zadojenih M-92 muslimana, koji pojma nemaju o tradiciji i stvarnom smislu vjere. Čak bi bilo besmisleno gubiti vrijeme na dokazivanje šta je istina, a šta laž, obzirom da se Mustafi više ne može vjerovati ni kad citira “istine” iz “svetih knjiga”, a kamoli kad vazi prema vlastitom tumačenju šta je “pisac svih pisaca” htio da kaže. On je jednostavno ono što jest. Nimalo manji jad i čemer od sadašnjosti, ni najmanje se ne razlikuje od svega što je pristavljeno da ljude guli, tare i boli.
Cerić i njegovi “odabrani” umjesto da mire, pomiruju, daju nadu, oni se bave čuvanjem tala i odbranom neodbranjivog. Samog je sebe Mustafa svojevremeno razotkrio uvođenjem nekakvih najnovijih “običaja” obeznanjenim vjernicima. Običaja koji su potpuno strani ovom podneblju, a pod krinkom besmisleno formulisanih novopridošlih vjerskih sloboda kakvih eto nije bilo. Ko nije živio u onom vaktu kad se, kako kažu cerići “ništa nije smjelo” i svjedočio da se itekako smjelo, možda bi mu i povjerovao. Međutim, sve ih pobija činjenica da su džamije u onom vremenu bile daleko punije nego su sada kad se eto “sve smije”. Međutim, oni se usuđuju besramno i bogohulno etiketirati ljude po svemu po čemu im ne odgovaraju. Tako ljudi koji nose njima čudna imena nisu njihovi. Oni koji ne vjeruju u Cerića i njegove ceriće bivaju automatski proglašeni “besramnim ateistima”, bez podpitanja da li vjeruju ili ne vjeruju u boga. Jer Cerić je sa svojom “odabranom braćom” valjda veći i od samog boga, a svi koji mu nisu “uz ahmediju” za boga ni ne znaju. Učen je, ne može mu se reći da nije, zna i English, a opet u toj svojoj učenosti nije naučio ili nije ni pročitao pasuse u kojima stoji da postoje i ljudi koji ne žele i ne prepoznaju ni sebe, ni druge isključivo po imenu, sekti, religiji, ili načinu molitve. Mogao je da je htio naučiti i da pored mrskog mu ateizma postoje i agnosticizam te, ako se već u nadnarav vjeruje, i prakticiranje vjere na mnogobrojne druge i drugačije načine od onog koji samom Ceriću i “braći” donosi banku u seharu. Al’ čim ne kapa, ne valja. Valja stat’ u odbranu vjere Mustafine.
Nevjerovatno je kako njemu i njegovim kolaboracionistima ne smeta otvorena podrška ljudima sklonim pedofiliji iz njegovih “safova”. Pred novinarima mangupski objašnjava kako je pedofilija “običajnost i tradicija bosanskog sela”, nakon čega se smješta pored curetka od osam (brojem: 8) godina postavljajući joj pitanje “je li se efendija uzbudio dok si ga dirala (po spolovilu)”. Nevjerovatno je, ponavljam, stvarno je nevjerovatno da jedan “božiji čovjek” sebi dopušta takav komoditet da napaljenog efendiju pretpostavlja osmogodišnjem dijetetu. Još gore je što ima onih koji i pored dokazanog i od suda ovjerenog i dalje slijepo vjeruju cerićima. Ja to ne mogu razumjeti, a možda je tome razlog što je, kako Mustafa Cerić kaže, takva “običajnost i tradicija bosanskog sela”. Valjda što mi, iz sarajevske mahale, nismo još pričuli, niti primjenili takve “običaje”.
Stvarno mi ne pada na pamet posvetiti svoje vrijeme osobi poput Mustafe Cerića ali ne mogu da ne izrazim svoj jal spram besmisla koji, između ostalog, dolazi s te novovrijednosne strane. Rođen sam, odrastao i još uvijek živim u sarajevskoj mahali čije običaje i tradiciju zaista poznajem. Redovno sam bivao potpuno ozaren blještavim pogledom koji te, kad prođeš tim starogradskim kaldrmama, basamcima i čikmama, koji su neupućenom nalik na labirint, dočeka kad “izbiješ” na Kovače, a “baca” se na “memli stranu” Sarajeva. No, to više nije moguće jer se Mustafi prohtjelo nasred Kovača samom sebi dignuti grandiozan spomenik mimo bilo kakvog urbanističkog smisla (Karakteristično za život u gradu je pažnja o urbanističkoj prihvatljivosti izgradnje objekata, što je u posljednjim godinama potpuno unakarađeno.). Otkad je zazidao pogled podno mezarja, a samo staro mezarje je za ovu priliku potpuno raskrčio, više nema ni Kovača kakve smo znali i gdje smo odrastali, pa više ni oni koji su dali živote za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine nemaju pogled na Sarajevo. Kako oni tako ni mi preživjeli više nemamo privilegiju ćeifa kad te zapljusne blještavilo “memli strane” jer je nekadašnja zaravan potpuno zamračena i zagrađena budućim Mustafinim rogobatnim odajama.
Laibach: God is God
Odavno mi je ispod časti raspravljati o bilo kojem izvikanom vjerskom poglavaru na ovim prostorima koji svoju neupitnost baziraju na brošurama koje zovu “svetim knjigama”, a pisane su u vremenu i prema običajima od prije i do dvije hiljade godina. Sami sebe stvaraju nekakvim živim svecima, dok im je dunjaluk prepun nemorala u kojem i sami učestvuju, nerijetko predvodeći harange, i ne videći ništa loše u ratobornim pokličima i pozivima na popularno “prilagođavanje”. Zaista ne bih o takvima, ali me povuku za jezik kao i za Ramazan 2009. godine, kada se desila Prva džamijska roštiljijada u Sarajevu. Besmisao djelovanja najnovijih vjeroučitelja i nametanje nekih novih nakarada za običaje ne bi trebala nikog ostaviti ravnodušnim, ali kako se ovdje ušutilo skoro sve što misliti može i vrištati treba, prolaze vozovi i besmislice se utemeljuju kao nove vrijednosti. E, pa ima i onih koji neće da šute, koji još uvijek imaju obraza i snage uhvatiti se u koštac sa podmetnutim lažima, lopovlucima i bezobrazlucima.
Arijana Saračević Helać je za PROTEST.ba napisala žestok tekst o aktuelnim pastirima, koji je, začudo, izazvao promptnu reakciju ni manje ni više do “Rijaseta islamske vjerske zajednice”, koji je na svojim stranicama prenio tekst uz neizbježni “uvod”, kako bi unaprijed svom posjetiocu sugerisao da to što će pročitati iz Arijaninog teksta nije istina. Autor nepotpisanog teksta, provjeren odbrambeni igrač lika i djela Mustafe Cerića, iskoristio je priliku da svoju nemuštu reakciju podupre i citatima četiri Pisca (njih je za razliku svog imena potpisao).
Od Friedricha von Schillera je uzeo: “Kada mrzim, oduzimam sebi nešto; kada volim, postajem bogatiji za ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđene svojine – mizantropija produženo samoubistvo; egoizam najveća bijeda jednog stvorenja.“. Zapitah se da li Cerićev igrač razumije idealistu Schillera. Da li je tom čovjeku uopšte jasno šta znači istinska sloboda koja je bila osnovni pokretač Schillerovog djela, u kojem se grozio svakojakog robovanja totemima i idolima kakve nepotpisani evidentno ima. Da li je kad navodi riječi Oscara Wildea: “Mržnja je, sa intelektualnog stajališta, vječita negacija, a posmatrana sa gledišta osjećanja, mržnja je oblik atrofije koji ubija sve osim same sebe.“, nepotpisani Cerićev fan isti citat ponudio i samom Ceriću ili pak ne vidi ništa loše u kamerom uslikanoj mržnji njegovog preuzvišenog efendije prema drugima i drugačijima. Pa makar oni bili ateisti, koje Cerić u svojoj paranoji na zadatku očito ne može podnijeti. Dalje, baš pogodno, navodi riječi Alexandera Popea: “Ko laže, ne zna kakva se posla laća, jer mora izmisliti 20 drugih laži da bi održao prvu.“, potvrđujući time vlastite sumnje u samog sebe i osvjedočenog, hm, iluzionistu, efendiju mu Cerića. I kao šlag na tortu, barem meni, bilo je pružanje na uvid Voltairovog: “Laž je rijetko kada skromna. Korov raste bujno.“, što me neminovno vrati na već pomenutu betonsku raskoš Mustafe Cerića na Kovačima. Ne pita Cerić kad prima rente koje njegove darodavce oslobađaju poreza na kriminal, otkud te pare dođoše. Samo grabi i nastavlja da gradi taj, normalnima neobjašnjivi bastionski bezobrazluk i to baš u vrijeme potpune recesije svega u ovoj zemlji i na ovome svijetu. Taj grandiozno zamišljeni dvorac u poodmakloj izgradbenoj fazi, okorovljava oči ne samo svakom istinskom vjerniku već i svakom čovjeku u šta god vjerovao ili ne vjerovao. Podsjećati na skromnost kao vrlinu koju islam preporučuje, čak uslovljava, za neukog mene je pretjerano ambiciozno naspram umnih neimarskih glava “nositelja vjere”.
Nepotpisani autor tog više nego smješnog “uvoda” koji je pokušao ukrasiti mislima četiri Pisca, uspio je samo negirati samog sebe i nadređenog mu te dovesti se u položaj da mu se svako ko se strpio da pročita njegove rečenice tek nasmije. Autor je, u namjeri negacije navoda iz teksta na koji reaguje sasvim okrutno posegnuo za nuđenjem cjenovnika na uvid, kako bi valjda svaki “njegov” vjernik znao da ništa na svijetu nije besplatno, posebno ono što je skupo, a od ponuđenih stavki na listi smrt je najjeftinija, dok za običajno pohranjivanje ostataka treba spremiti gutu para. Zna “firma” da je “smrt siguran posao”, a u ovom slučaju je i jako isplativ, posebno kad za usluge koje nude nikome ne plaćaju PDV, kako bi to trebalo biti u tržišnoj utakmici. Na osnovu čega su oslobođeni poreza ne znam, ali za razliku od pekara i doktora, uslužno preduzeće za običajno pospremanje posmrtrnih ostataka nikom ne plaća porez na dobit od dženaza, tehvida, vjenčanja, i ostalih “običaja”.
Svi ti “odabrani muslimani” iz Rijaseta, dakle, nisu Islamska zajednica, ne smije ih se gledati kao predstavnike, a kamoli predvodnike muslimana, iako to, sasvim je jasno, žele da budu. Njima samo treba taraba iza koje će se sakriti dok lupetaju gluposti o nekakvim “ideološko-medijskim poduhvatima” u uslovima u kojima ih pola džemata niti priznaje, niti poštuje, a oni iskreni koji ne zaziru od preporučenog “gnjeva božijeg” ih se stide. Svako, kaže se u tim “svetim knjigama” odgovara za svoje zasluge, a ovim bezbožnicima koji su spremni na obračun umjesto na popuštanje pritiska, indoktrinaciju umjesto lijepe riječi, koji upravo riječi smišljeno koriste u svrhu dnevno-političkog poentiranja, ukoliko i trunku vjeruju u ćitabe koje bi trebalo da propagiraju umjesto što se bave odbranom lopovluka, čeka ih čini mi se poteška kazna kad dođe do svođenja računa. Moguće je da se upravo iz tog straha, u nemogućnosti povratka iz gliba, odlučuju na “Vozi, Miško!”, pa kud puklo.
(“Smrt je siguran posao” i “Vozi, Miško!” su citati iz djela Dušana Kovačevića. Nadam se da je u redu citirati “nebošnjačke” filmadžije.)
Po uzoru na aktuelne političare koji se u “velikim izjavama” skrivaju iza stranke i naroda, ovi “bogomdani funkcioneri vlastitog džepa” se ne libe na makar i najmanju najavu raskrinkavanja njihovog ličnog i grupnog lopovluka, isturati cijelu vjersku zajednicu kako bi se odbranili od tobožnjeg “progona i diskreditacije”. Treba ih napomenuti da niko normalan nikad i ni pod kojim mukama vjerniku ne bi smio prijetiti, kao ni uzimati ga kao argument kad drugih argumenata za odbranu lopovluka nestane. Smeta tim “odabranim muslimanima” što se ovdje vjera nije nakaradno isticala sve dok se oni ne pojaviše i što se ne pristaje bešćutno na njihove planove i nakane. Ispotiha zagovaraju nekakve religijske, u ovom slučaju islamske, države u sekularnoj Bosni i Hercegovini, podmetanjem kako kuća i džamija nisu dovoljni, preporučujući da bilo ko da se njima “odabranima” suprostavi radi direktno protiv svih muslimana “oduzimajući im prava u javnosti”. Nevjerovatno.
Ne znam za vas, al’ ja većih budala od ovih bitnika u vjerskom životu na ovim prostorima kao što ih se nakotilo posljednjih 20 godina, nisam vidio. Oni koji su zaista vrijedili, što su vjeru od srca uzimali i davali na jedini smislen način ljubavi i poštovanja, njih više nema pa nema ko prenijeti tradiciju, a ako je neko i ostao ušutio se, valjda u strahu od aktuelnih kriminalaca pod plaštom religije koji kormilare mozgovima, ljudi u potrazi za ispunjenjem obećanja koje religija propagira. Stvarnim, istinskim, mislećim vjernicima otajkunjene vođe svakako ne mogu ništa jer oni znaju šta im je činiti i kome se za riječ obratiti. Citiraću jednu od brojnih reakcija na Arijanin tekst koja mi je posebno zapala za oko: “Allah je jedan, a Muhamed je njegov poslanik. Čitav dunjaluk je džamija i možeš klanjati gdje god hoćeš ako si uzeo abdest i ako je mjesto čisto. Ne postoji nikakva hijerarhija ni vođe/reis/ uniforme, činovi, skupštine, izbori, glasanja. Između Allaha dž. š. i mumina ne može stajati niko. Na onaj dan svako će odgovarati za sebe. Postoje ljudi koji su svojim poštenjem, umnošću, predatosti vjeri, zaslužili poštovanje. Arijana, stari ratniče, imaš pravo i služi Ti na čast što si glasna, jasna, iskrena i hrabra.” (Š.Š., ime poznato redakciji).
Iako nisam vjernik, posebno ne onakav kakvim bi se po “običajima” trebalo biti, tj. nešto sam sasvim drugo od tog prejednostavnog pojma, uzmimo za ovu priliku da jesam vjernik i da vjerujem u sva ta religijska čuda i obećanja. Tada bih se u potpunosti složio s komentarom Š.Š. Dodatno, ko mi uspije opovrgnuti makar i jednu riječ koju je Š.Š. napisao, obećavam svečano i pred svima da ću samom Mustafi Ceriću “na sedždu pasti”, svjedočeći kako je Mustafa zajedno sa svojim “odabranima” neupitan, pa ako treba tvrdiću i da je Mustafa sam bog. Međutim, na veliku žalost Mustafinu kao i njegovog odbrambenog igrača iz nepotpisanog teksta objavljenog na zvaničnim stranicama Rijaseta Islamske vjerske zajednice, Mustafa Cerić će i dalje ostati tek besprimjeran, a ljudi će se i dalje stidjeti njegove funkcije s koje bi ga jedino mogao pomjeriti, već najavljeni i pripremljeni politički angažman. Dakle, ostaje nam jedino da svjedočimo da kad Cerić Mustafa uzjaše nikom, sem “odabranima”, nit’ je dobro nit’ paše.
Rumi: Only Breath
Nisam Hrišćanin ili Jevrej ili Musliman, niti Hindus
Budist, sufi ili zen. Niti jedna religija
ili kulturološki sistem. Ja nisam sa Istoka
ili Zapada, niti iz okeana ili odozgo
iz zemlje nisam, niti prirodan ili vanzemaljski, niti
uopšte sklopljen od elemenata. Ja ne postojim,
nisam biće u ovom svijetu ili sljedećem,
nisam potekao od Adama i Eve ili bilo koje
priče o postanku. Moje mjesto je bezmjesno, trag
beztražnog. Niti tijelo niti duša.
Ja pripadam voljenom, vidjeh dva
svijeta kao jedan i taj jedan zvan i znan,
prvi, posljednji, vanjski, unutrašnji, samo taj
dah dišuće ljudsko biće.
(Mevlana Dželaludin Rumi)
