Vuk Kostić – foto: Instagram
Nekidan, glumac Vuk Kostić je izjavio: “Stavio bih Berlinski zid između Hrvata i nas, da se Jasenovac nikada više ne bi dogodio.”
Pa dodao:
“Ako sa nekim ratuješ 3 puta u 100 godina.
Austrougarska i Hrvatska: Srbija, Prvi svetski rat 1914. godina.
Nemačka i Hrvatska: Srbija – Drugi svetski rat 1941. godine.
Bratoubilačko-komšijski rat 1991. godina.
Sve ukupno osam miliona žrtava.
Poruka – Nemojte ni pokušavati da se družite, istorija se ponavlja.”
Moguće je da autor nije primitivac kao što je njegova izjava odraz zatucanosti (četničkom ideologijom); neznalica svakako jest.
Ima puno toga što mu treba objasniti.
1. Najporaznije zlurada mu je glupava, kupusarska, izjava u kojoj poistovjećuje Hrvate i ustaše.
Kaže: „Stavio bih Berlinski zid između Hrvata i nas, da se Jasenovac nikada više ne bi dogodio”.
Pa muko jedna, Jasenovac je bio u s t a š k i logor. Pamti to za sva vremena: ustaše-krvnici to je bio Jasenovac. Nikada ne poistovjećuj krvnike s njihovom nacionalnošću, s cijelim narodom.
2. Kaže: “Austrougarska i Hrvatska: Srbija, Prvi Svetski rat 1914. godina.“
Ni ova tvrdnja nema blage veze sa stvarnošću, s istinom.
Izjednačuje ponašanje Austrougarske s (nekom apstraktnom) Hrvatskom; apstraktnom jer s promjenama režima imali smo drugačiju zemlju – u različitim režimima ta “Hrvatska” je bila različita Hrvatska. (Kao što je slučaj sa svakom zemljom u velikim promjenama društvenog sistema.)
3. Nesnosno ignorantan je V.K. kad “interpretira” Drugi svjetski rat. Pojma nema šta je šta.
Kaže: “Nemačka i Hrvatska: Srbija – Drugi svetski rat 1941. godine.”
Sramotno je njegovo toliko neznanje o tome šta je bila Narodnooslobodilačka borba – NOB. Sramotno je da ne zna da su u toj borbi bili narodi Hrvatske i Srbije (i cijele Jugoslavije) u zajedničkoj borbi protiv nacističke Njemačke.
Porazno je njegova neupućenost da NOB ni slučajno nije bilo ratovanje između Hrvatske i Srbije.
I u tom dijelu gdje je njegova tvrdnja na suprotnoj strani od istine, on izjednačuje Hrvate s ustašama/ustaškom državom. Nema pojma da je takozvana Nezavisna Država Hrvatska – NDH bila ustaška tvorevina, zvanični prirepak nacističkog okupatora, dakle, nenarodna. Upravo protiv tog okupatora i (i!) ustaša borili su se partizani – Hrvati partizanski borci i narod koji ih je svesrdno pomagao. Dakle, svi zajedno i Hrvati i Srbi i ostali u partizanskim jedinicama, na jednoj strani, protiv ustaša, na drugoj strani.
4. Kako ono što on naziva “Bratoubilačko-komšijski rat 1991.” odgovara nekom mišljenju koje se dosta često čuje, treba o tome nešto više reći. Tu nam povijest još uvijek duguje pošteno objašnjenje.
Tu mislim na uzimanje u obzir razliku između volje naroda i postupanja političkih vođa u to vrijeme. Svi vjerodostojni pokazatelji govore da u slučaju da su se pitali narodi Jugoslavije, rata nikad ne bi bilo.
Mislim da za taj rat treba ukratko reći, da je bio:
A) IMOVINSKI rat po svojoj biti. (Za bogatstvo, i za vlast kako bi se došlo do bogatstva i moći.)
B) INTER-REPUBLIČKI po svom obliku i vođama.
Narod(i) su bili samo poluge i žrtva.
Nacionalnost je bila bačena kao kost za krvavljenje naroda.
Sve u svemu, sasvim sigurno, ni ovaj rat iz 1990-tih ne može se svesti na bratoubilački rat između Hrvata i Srba. Čak ako uzmemo u obzir samo to da su osim njih, tu bili i drugi; ili ako uzmemo u obzir koliko je v e l i k i broj ljudi uvučen u rat bez svoje volje, da su m n o g i sudjelovali u njemu vođeni strahom za svoje porodice, svoje selo, ili zato jer ponekad nisu imali izbora, morali su stati negdje, da su neki mislili da njihove vođe znaju nešto više o nečem što je stvar života i smrti, i tako, iz raznoraznih razloga… ali ne zbog mržnje.
(Samo m a nj i broj na svim stranama bio je od te mržnjačke fele. Ali rat je krvava rijeka koja povuče ljude u svoj vir pa se počine zločini. Objašnjavati ga etničkim uzrocima je promašaj. Nije u z r o k rata nacionalna mržnja – iako se nacionalna komponenta nemilosrdno zloupotrebila i time se proizvelo međusobno nepovjerenje i strah jednih od drugih, maltene preko noći – to se na primjeru Jugoslavije, za one koji žele vidjeti – jasno vidjelo.)
Da zaključim, citirana “priča” o tri rata u 100 godina velika je budalaština velikog ignoranta.
Da se pusti gadni revizionizam da teče neometano? Ne.
