Energetska tranzicija predstavlja proces potpunog prelaska s korištenja fosilnih goriva (ugalj, nafta, plin), kao ograničenih (neobnovljivih) resursa, na obnovljive izvore energije (energija sunca, vjetra, vode itd.) s ciljem zaustavljanja devastacije i smanjenja zagađivanja prirodne okoline, borbe protiv klimatskih promjena i prelaska na održiv razvoj. Energetska tranzicija podrazumijeva četiri osnovna procesa: dekarbonizaciju svih sfera proizvodnje i upotrebe energije, digitalizaciju svih procesa s ciljem efikasne i efektivne tranzicije, decentralizaciju proizvodnje i snabdijevanja energijom i posljedično demokratizaciju energetskog sektora.
Najveći dio energetske tranzicije će se odvijati na lokalnom nivou što zahtijeva uključivanje svih lokalnih aktera: lokalnih vlasti, malih i srednjih preduzeća i građana. Sve analize ukazuju da će prihvaćanje energetske tranzicije od strane lokalnih aktera zavisiti od stepena njihovog direktnog učešća u procesima unapređenja energetske efikasnosti, elektrifikacije sektora grijanja i transporta i izgradnje obnovljivih izvora.
Procjene su da će 2050. godine 50 % građana EU proizvoditi energiju, uglavnom za vlastite potrebe, što će činiti 50 % ukupne potrošnje. Posebno važno je učešće u proizvodnji energije iz obnovljivih izvora, pošto takve aktivnosti pored neposrednih materijalnih efekata i povećanja sigurnosti snabdijevanja direktno utiču i na povećanje svijesti o korištenju energije, energetskoj efikasnosti i energetskom menadžmentu. Učešće lokalnih aktera u proizvodnji se naziva građanska energija i čini ključnu komponentu decentralizacije i demokratizacije energetike, a time i energetske i društvene tranzicije.
Zahvaljujući razvoju tehnologije obnovljivih izvora energije i padu cijena opreme, širom svijeta postala je dostupna široka paleta rješenja baziranih na tehnologiji vjetra, solarne energije, hidro potencijala i sl., koji povećavaju broj jeftinih i dostupnih opcija proizvodnje, skladištenja i razmjene energije. Pri tome, uz nizak nivo investicija, obezbjeđuje se i jeftinija energija od one koja se trenutno kupuje. Ova tehnološka revolucija je omogućila građanima, privrednim subjektima, javnim ustanovama i lokalnim zajednicama da mogu relativno jednostavno i troškovno prihvatljivo proizvoditi energiju za vlastite potrebe, a eventualni višak energije skladištiti, razmjenjivati i distribuirati. Mogućnost da se navedeni subjekti, pod jasno definisanim uslovima i oblicima, uključe u proizvodnju, potrošnju, distribuciju, snabdijevanje, agregaciju i skladištenje energije naziva se koncept građanske energije.
Koncept građanske energije ubrzano se implementira širom svijeta. U Holandiji preko 1 700 000 domaćinstava ima instaliran solar na krovovima, u Njemačkoj je preko 50 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora u vlasništvu građana, privrede i lokalnih zajednica, dok u SAD preko 3 miliona domaćinstava ima instaliran solar za proizvodnju električne energije za vlastite potrebe. Istovremeno, u Kini je u periodu 2021. – 2023. godina 50 % svih vladinih objekata, 40 % škola i bolnica, 30 % industrijskih objekata i 20 % ruralnih domaćinstava instaliralo solar na raspoložive krovove objekata.
S obzirom da je BiH zemlja visoko zavisna od fosilnih goriva, 80 % ukupne potrošnje energije u BiH dolazi od fosilnih goriva, a preko 60 % proizvodnje električne energije je bazirano na uglju, te da trošimo četiri puta više energije po jedinici društvenog bruto proizvoda nego što je evropski prosjek, realno bi bilo očekivati da ćemo se punom snagom i svim raspoloživim resursima okrenuti dekarbonizaciji domaće potrošnje, energetskoj efikasnosti i proizvodnji iz obnovljivih izvora. Pri tome bi bilo za očekivanje da će građanska energija, bar u domenu proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora putem solara, za koji imamo ogroman neiskorišten potencijal i komparativnu prednost u odnosu na razvijene zemlje sjevera, odigrati ključnu ulogu.
Nažalost, situacija je upravo suprotna. BiH je jedina zemlja u Evropi u kojoj građanima, lokalnim zajednicama i malim i srednjim preduzećima nije još uvijek omogućeno da proizvode električnu energiju za vlastite potrebe, a eventualne viškove skladište, prodaju ili razmjenjuju, jer u praksi još nije u potpunosti implementirana regulativa koja bi to omogućila.
I dok građani i privreda svih zemalja u okruženju već uveliko učestvuju u procesu dekarbonizacije kao prosjumeri (kupci – proizvođači) ili udruženi u energetske zajednice i zadruge, ovdje se još uvijek čeka na provedbene propise.
Zakonski i podzakonski akti, kojima bi se omogućio razvoj građanske energije bili su spremni u BiH još u septembru 2019. godine da bi bili držani u ladicama pod izlikom pandemije. Zakonski okvir za građansku energiju u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, u obliku novih zakona o obnovljivim izvorima energije, donesen je tek početkom 2022. godine, a prvi podzakonski akti u RS tek u avgustu prošle godine, dok se u Brčko distriktu još čeka na podzakonske akte. U Federaciji BiH Zakon o obnovljivim izvorima energije i efikasnoj kogeneraciji donesen je krajem prošle godine, a prvi podzakonski akti bi trebalo da budu usvojeni do polovine ove godine.
Iz navedenog je očito da se sa stvaranjem uslova za nesmetan razvoj građanske energije namjerno kasni i da se na građansku energiju gleda kao na nužno zlo, od kojega se ne može pobjeći, ali čiji se razvoj može opstruirati i zaustavljati kako bi se zaštitile postojeće pozicije i interesi.
Vlasti u BiH vide državne elektroprivrede kao nosioce energetske tranzicije i one koji jedini mogu i treba da razvijaju obnovljive izvore energije za domaću potrošnju. Bombastične izjave čelnika elektroprivreda o hiljadama MW novih kapaciteta iz obnovljivih izvora energije do sada su samo rezultirale sa svega dvjestotinjak MW novih vjetroelektrana, dok solarnih elektrana u njihovom vlasništvu gotovo i nema, osim na papiru. Iz dosadašnjih rezultata je očito da državne elektroprivrede niti znaju, niti mogu, niti hoće da se ozbiljno upuste u energetsku tranziciju o čemu govori i njihova kadrovska i finansijska situacija, a i činjenica da se još priča o izgradnji novih kapaciteta na ugalj kao što su blok 7 u Tuzli ili Gacko II, za koje je Elektroprivreda RS ovih dana naručila izradu (treće po redu) studije izvodljivosti.
Istovremeno, kao u doba pošasti za malim hidroelektranama, kod domaćih i inostranih investitora nastala je pomama za investiranjem u solarne elektrane s idejom da se tako proizvedena zelena električna energija izvozi na evropsko tržište. Poznata sprega između vlasti i investitora rezultirala je izdanim koncesijama za komercijalnu proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora (uglavnom solara) koja se mjeri hiljadama MW instalirane snage pri čemu se najbolje lokacije za sunce i vjetar daju za koncesije u trajanju od 30 do 50 godina, iako je poznato da je vijek proizvodnje jedne solarne ili vjetroelektrane 25 godina.
Sva ova pomama za komercijalnom proizvodnjom iz obnovljivih izvora, namijenjena prvenstveno izvozu, rezultirala je činjenicom da je prenosna mreža u potpunosti, a distributivna dobrim dijelom, već zauzeta izdanim saglasnostima za priključak novih elektrana što se uzima kao jedan od osnovnih argumenata kojim se protivnici građanske energije „brane“ u diskusijama o razvoju građanske energije jer je „k’o biva„ mreža već zauzeta pa zato se ne dopušta građanima i privredi da stavljaju solar na krovove i isporučuju viškove u mrežu.
Pri tome se ne pitaju da li je pametnije dati prioritet (priključak) nekome ko će proizvoditi za vlastitu i domaću potrošnju ili nekome ko će energiju izvoziti?
Da tragedija bude veća, propisima nigdje nije određeno da za priključak na mrežu investitor mora izdati garanciju pa se opet otvara prostor za špekulante koji iako nemaju novca za izgradnju elektrana, imaju koncesiju i odobren priključak pa sad te projekte preprodaju zainteresovanim investitorima uz masnu zaradu.
Koliko je suluda politika vezana za građansku energiju, najbolje govori činjenica da privrednicima u FBiH koji su stavili solare na svoje proizvodne objekte nije omogućeno da višak električne energije koji proizvedu tokom dana ili neradnim danima, a koji ne mogu potrošiti sami, besplatno daju u mrežu nego im se čak i krivično prijeti ukoliko to urade.
Uz to i na zahtjev tri škole u Federaciji, gdje su eksperimentalno postavljeni solari na krovove, da se omogući puštanje proizvedene električne energije u sistem besplatno, kad škole ne rade, kako bi se omogućilo mjerenje stvarnih efekata rada tih malih elektrana, nadležno ministarstvo i elektroprivreda se nisu udostojili da odgovore, evo, već četiri mjeseca.
Bez obzira na sve izneseno razvoj građanske energije je nemoguće zaustaviti. Privrednici u FBiH pod teretom rasta cijena električne energije sve se više odlučuju na stavljanje solarnih elektrana na krovove. Samo u opštini Gračanici ukupna snaga instaliranih solarnih sistema na privrednim objektima prešla je 5 MW što je više solara nego što bilo koja elektroprivreda u BiH trenutno ima u pogonu. Na velikom broju vikendica u BiH instalirani su off grid (izvan mreže) solarni sistemi s baterijama, jer je to isplativije nego se priključivati na mrežu. Među građanima u BiH postoji ogromno interesovanje za stavljanje solara na krovove što pokazuju sve ankete kao i projekti koje finansiraju međunarodne organizacije.
BiH je napokon u decembru prošle godine zvanično dobila prvog kupca – proizvođača tj. prosjumera (srednjoškolski centar u Loparama), a solare na proizvodne objekte počela su stavljati i preduzeća u Republici Srpskoj. Primjeri su brojni i pokazuju da želja, volja pa i finansijska sredstva za razvoj građanske energije u BiH postoje.
Ostalo je da se razbije lobi koji je protiv toga. Kako se to radi, imamo iskustvo iz borbe za zabranu izgradnje MHE u FBiH. Nadajmo se da će ovog puta ta borba kraće trajati, jer dobrobiti razvoja građanske energije za društvo, privredu i pojedince su veliki.
Domaćinstva u BiH učestvuju u potrošnji električne energije s preko 40 %. Kada bi se svima omogućilo da stave solar i njime pokriju samo vlastitu potrošnju električne energije, to bi donijelo ogromne uštede društvu, građanima i smanjilo potrebu za korištenjem termoelektrana, a time i popravilo stanje životne sredine u kojoj živimo.
Koliki se benefiti mogu ostvariti primjenom koncepta građanske energije, može se pokazati i na primjeru školskih ustanova u FBiH. U FBiH ima ukupno 1045 osnovnih i 185 srednjih škola. Kada bi se na sve školske objekte stavile solarne elektrane, samo u kapacitetu da pokriju njihovu ukupnu godišnju potrošnju, trebalo bi investirati svega 56 miliona maraka i time bi u narednih 25 godina sve škole imale besplatnu zelenu električnu energiju. Po osnovu troškova električne energije koje škole imaju po sadašnjim cijenama, uštedilo bi se ukupno 186 miliona maraka ili 7,5 miliona maraka godišnje u budžetima, pa bi se taj novac mogao preusmjeriti na, recimo, rješavanje problema energetskog siromaštva ili popravljanje uslova rada u školama.
Primjeri koristi od građanske energije mogli bi se nabrajati unedogled.
No ostaje glavno pitanje: da li smo spremni da se za ove lične, lokalne i opšte interese borimo i izborimo i tako i sami doprinesemo vlastitom i opštem napretku i zdravijoj okolini?
Odgovor na ovo pitanje mora dati svaki pojedinac za sebe.
