Na današnji dan, 27. jula 1941. godine, narodi Bosne i Hercegovine digli su se na oružani ustanak protiv okupatora i domaćih izdajnika. Taj dan, prepoznat kao Dan ustanka naroda BiH, postao je simbol otpora, antifašizma i borbe za slobodu. No, više od osamdeset godina kasnije, dužnost sjećanja više nije samo komemorativna – ona je hitan poziv na djelovanje.
Jer fašizam se vratio. Možda ne u uniformama s kukastim križevima i logorima sa žičanom ogradom, ali svakako u jeziku podjela, u politici mržnje, u rehabilitaciji ratnih zločinaca i u tihoj pripremi društva za novi sukob.
Stari znaci u novim oblicima
Danas u Evropi jačaju desničarske stranke koje pozivaju na “etničku čistoću”, deportaciju migranata i povratak “tradicionalnim vrijednostima”, koje zapravo znače obespravljivanje žena, manjina i neistomišljenika. Parlamenti EU puni su političara koji otvoreno osporavaju prava manjinskih zajednica, vrijeđaju antifašističko naslijeđe i koketiraju s revizionizmom.
Na Balkanu, situacija je još opasnija. U zemljama bivše Jugoslavije, nosioci politike iz mračnih 1990-ih – ili njihovi direktni politički nasljednici – danas su ponovo na vlasti. Oni koji su raspirivali mržnju, poticali ratove i učestvovali u etničkom čišćenju danas dijele ordenje, vode parlamente, odlučuju o zakonima i pišu historiju po mjeri svojih zločina.
Njihovi govori puni su termina poput “vitalnog nacionalnog interesa”, “ugroženosti naroda”, “prava većine”, a iza tih floskula krije se ista stara ideologija – ideologija isključivanja, nasilja i dominacije.
Fašizam nije prošlost – on je sadašnjost
Ono što nas Dan ustanka danas treba naučiti jeste da fašizam ne nastaje preko noći. On se širi tiho: kroz medije koji šire strah, kroz škole koje uče selektivnu historiju, kroz političare koji relativizuju zločine i huškaju ljude jedne na druge. On živi u šutnji većine i u normalizaciji ekstremizma.
Antifašistička borba naših predaka nije bila samo borba protiv okupatora, nego i protiv domaćih izdajnika – kolaboracionista, kvislinga i onih koji su vjerovali da narodi BiH ne mogu živjeti zajedno. Ta borba nije završena 1945. godine. Danas se vodi na ulicama, u institucijama, u medijima, na društvenim mrežama, u školama i u svakom pokušaju da se istina potisne lažima.
Ko danas ustaje?
Nažalost, u mnogim dijelovima BiH Dan ustanka se prešućuje ili čak ismijava. Spomenici borcima NOB-a su zapušteni, djeca uče iskrivljenu historiju, a oni koji upozoravaju na fašizam proglašavaju se “izdajnicima”, “stranim plaćenicima” ili “neprijateljima naroda”.
Ali uprkos svemu, još postoje ljudi i pokreti koji ustaju. Još ima nastavnika koji govore istinu, novinara koji istražuju, aktivista koji se ne boje, preživjelih koji svjedoče. Oni su nova vojska otpora. I oni ne nose puške, nego činjenice, riječi i hrabrost da se suprotstave sistemskoj nepravdi.
Sjećanje nije dovoljno – vrijeme je za otpor
Dan ustanka nije samo dan sjećanja. On je dan upozorenja. Ako ne prepoznamo fašizam dok još nosi kravatu, dočekaćemo ga kad opet obuče uniformu.
Zato se ne smijemo zavaravati da su ratovi 1990-ih završeni samo zato što nema pucnjave. Njihovi uzroci – nacionalizam, mržnja, laži i manipulacija – i dalje su među nama. A njihovi glavni protagonisti – ili njihovi učenici – i dalje imaju moć.
Ako želimo sačuvati mir, slobodu i dostojanstvo, onda moramo učiti iz prošlosti. I moramo ustati. Ne oružjem, već istinom, solidarnošću i odbijanjem da budemo saučesnici.
Smrt fašizmu – sloboda narodu. Danas, kao i 1941. godine.
