Ustupljena fotografija
Gošća četvrtog u nizu od deset podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“ koji se kroz eksplanatorno novinarstvo bavi nasiljem nad ženama je Dina Bajrektarević, aktivistkinja, direktorica Tuzlanskog Otvorenog Centra i dugogodišnja članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.
Bajrektarević je govorila o tome šta za nju predstavlja šetati sama noću, naročito nakon što je u Banjaluci napadnuta od strane grupe huligana, te o podršci i važnosti pružanja psihoterapije osobi koja je preživjela nasilje. Kako ona navodi, mi smo društvo koje je normalizovalo nasilje i zato se o njemu toliko malo govori na pravi način. Problem se usložnjava ukoliko se pojedinac_ka ne uklapa u naše heteronormativne standarde, ili na bilo koji drugi način odluči da živi svoj autentični život. Bajrektarević je govorila i o konverzivnoj terapiji kojoj se i dalje podvrgava veliki broj osoba u našem društvu čiji se identiteti, rodna ili seksualna orijentacija ne poklapa sa heteronormativnim standardima, te o nasilju u istospolnim zajednicama i (ne)reagovanju institucija na iste.
Komentarišući sav naziv podcasta, ona govori: „Oduvijek kada se sama vraćam noću razmišljam o tome šta bi bilo kada bi došao neki muškarac i nada mnom izvršio verbalno, fizičko ili seksualno nasilje, jer ono što je prepoznao u našem društvu jeste krivljenje žrtve zašto se u to vrijeme našla na tom mjestu, šta je radila, u čemu je bila… imam refleks da sam, kada se sama vraćam noću hiperfokusirana i hiperosviještena, pratim prostor oko sebe, okrećem se. U većini slučajeva je to osoba koja je percipirana od strane mene kao muškarac i tada se plašim. Kad vidim druge žene, više razmišljam o tome kako da reagujem u slučaju da se njima nešto desi. Izbjegavam da hodam sama po mraku, no ukoliko nemam drugu opciju, imam popriličan strah da sama šetam noću.“
Vraćajući se na napad u Banjaluci kada je grupa huligana napala članice i članove OO Bh. povorke ponosa, aktiviste i novinare, a sve zbog mržnje prema LGBTI zajednici, u trenutku kada se veća grupa njih sakrila iza žbuna, a Bajrektarević krenula da trči vidjevši za sobom masu maskiranih huligana, ona priča: „Meni je to bilo jedno strahovito i traumatično iskustvo. To se desilo u martu, sada je kraj jula, a ja i dan danas to sanjam i imam trenutke da ako čujem zvukove koji će me asocirati na taj napad, doživim izuzetno visoke nivoe anksioznosti, nekada trepnem, a pokažu mi se slike maskiranih huligana kako nasrću na nas, čujem njihove glasove kako galame..
Ja sam odmah dobila psihološku podršku koja mi je bila potrebna da prevaziđem to iskustvo, ali je ostavilo posljedice. Meni je najteža posljedica, pored gubitka sna i apetita, te nemogućnosti da budem u otvorenom prostoru bila dehumanizacija koju sam doživjela zbog svog identiteta lezbejke koji je kod mene izuzetno preplavljen ponosom i time da se ne plašim svog identiteta. Ja sam, naredna dva mjeseca kada bih se pogledala u ogledalo, vidjela vreću za udaranje i vršenje nasilja, a ne osobu. Bez ikakvog povoda i većeg motiva, osim što pripadam LGBTI zajednici. To mi je bio najveći izazov s kojim sam se borila poslije napada u Banjaluci.“
Na pitanje zašto se u našem društvu tako malo na pravi način govori o nasilju koje je sveprisutno i zašto je izostala socijalna osuda napada u Banjaluci, Bajrektarević odgovara: „Mi smo društvo koje kroz odgoj, šale, ophođenje jednih prema drugima jako normalizira nasilje i njegujemo ga u društvu koje je patrijarhalno, te ćemo uvijek naći opravdanje za njega.“
Odgovor i prevenciju nasilju vidi u edukaciji i razgovoru: “Razgovor i velika feministička revolucija mogu dovesti do mijenjanja patrijarhalnih obrazaca ponašanja. Prevashodno sa individualnog nivoa, da svaka od nas prepozna koji su to šabloni koje smo pokupile kroz transgeneracijske prenose trauma. Žene koje odrastaju u patrijarhalnom društvu razviju internaliziranu mizoginiju. Često te žene gledamo kao naše neprijatelje, a ja ih gledam kao žrtve jednog patrijarhalnog sistema koji ih ugnjetava. Dok god ima ijedna žena koja u sebi nosi internaliziranu mizoginiju i projektuje je, to je dokaz da su patrijarhalne vrijednosti i dalje prisutne u našem društvu i da je potrebno da pružimo empatiju, razumijevanje odakle to dolazi i da se radi sa tim ženama. Važno je raditi na osnaživanju tih žena i osvještavanju šablona koje nose u sebi, shvatajući da nisu krive za nasilje koje im se dešava, nego da su za nasilje isključivo krivi nasilnici. Potrebna je izuzetna hrabrost i snaga da se progovori o tome, pogotovu u našem društvu koje će iskoristiti svaku priliku da okrivi žrtvu koja je nasilje preživjela i ponovo je dehumanizirati i retraumatizirati.“”
Bajrektarević naglašava da nasilje, iako je sveprisutno, mnogo je izraženije prema marginalizovanim grupama, a naročito LGBTI zajednici: „Kad ste generalno dio LGBTI zajednice, a posebno ako ste lezbejka, trans, biseksualna, ili interspolna žena, samim svojim identitetom iskačete iz ustaljenih heteronormativnih šablona i dešava se da nasilje osjetite na svakom nivou, od porodičnog nasilja gdje imamo podatke sa terena da se na nivou BiH, uglavnom zbog pritiska porodice rade konverzivne terapije koje su prisilne terapije da se ‘izliječi’ bilo čiji rodni ili seksualni identitet, što je zabranjeno u određenim državama i nema dokaza da se bilo čija seksualnost ili rodni identitet bilo kojim metodama može ‘izliječiti’. Ono što se često radi jesu invazivne metode, gdje osim psihološke traume osoba doživljava i fizičku traumu.“
Ona ističe da je svakodnevni problem i mobing na poslu, nemogućnost ostvarivanja zaposlenja, ali i generalno iskrivljena slika o lezbejkama u našem patrijarhalnom društvu: „Od strane šireg društva žene lezbejke su percipirane ili kao predatorke, ili se smatra da ne mogu biti dobre majke, a dešava se i nasilje u istospolnim vezama. Dosta ljudi vjeruje ako su dvije žene u romantičnom i partnerskom odnosu, da ne može doći do nasilja, jer žena drugu ženu najbolje razumije, ali to nije istina. I u istospolnim zajednicama se dešava partnersko i obiteljsko nasilje, a ako se prijavi, institucije to ne shvataju ozbiljno, jer ne vide da jedna žena može da ugrozi drugu na taj način i onda se uglavnom to nasilje ne prijavljuje.“
Za kraj, naša sagovornica poručuje: „Iskoristila bih ovu našu zajedničku privilegiju i prostor da kažem svim LGBTI osobama koje će ovo slušati da je sa vama sve u redu. Vama niko ne može reći da ste vi problem, ili da je u vama problem, sa vama je sve u redu. Mnogo ljudi vas podržava i voli. Imate sigurnost koju ćete pronaći u zajednici, ali i među vašim prijateljima i prijateljicama. Sa vama je u potpunosti sve OK.“
