Foto: Fena/Arhiv
Zao vakat izrodi mnoštvom loših i zlih ljudi ili je to samo prilika da pokažu svoj (ne) obraz. Koliko li vam se puta dogodilo da od svojih školskih drugova, komšija i poznanika, onda kad vam je najviše trebalo, ne dobijete očekivanu pomoć. Odjednom kad su postali neko i nešto ili ne daj bože političari zaborave na one s kojima su zlo i dobro dijelili. Trkaju se s kvadratima, sami sa sobom, šalju djecu na međunarodne fakultete, roditelje ustupaju rodbini ili staračkom, pare su im zalog za probitak na ljestvici društvene unakaženosti. Pričaju o ljudskim pravima, viču na mitinzima, dijele umjesto da spajaju, a svi zauzimaju ili oduzimaju.
Ali pogana vremena, istovremeno, iznjedre one najbolje za koje se i ne zna ili ne želi znati. A tu su pored nas. Najčešće tihi, nenametljivi i dobroćudni.
Jedan od takvih je i magacioner iz Caritasa – Mandić. Bolest natjerala mog prijatelja Hasana da, po izlasku iz bolnice, mora koristiti bolesnički krevet koga nit ima nit može obezbijediti. Sjetih se onih ratnih konzervi, makarona i paketa koji su u devedesetim život značili, a darovani su i onim druge vjere i nacije, pa predložih da se Caritasu obratimo. Bez posebnih procedura i administrativnih zavrzlama, kakvim nas u dobro plaćenim državnim institucijama svakodnevno maltretiraju, odobriše krevet i pružiše nadu i u ljude i u ozdravljenje.
A magacioner Mandić sretan da može pomoći samo upita imamo li vozilo za prevoz kreveta? Snaći ćemo se nekako, pa krevet prevesti, uglas odgovorismo, iako smo i bez kombija i bez vlastitog auta. Vidi on, iako nije izučavao psihologiju ni na sveučilištu ni na univerzitetu, da ćemo se namučiti da do kombija dođemo, pa nam predloži: “Ostavite mi adresu i telefon, a krevet će za sat biti u vašem stanu”. I tako bi. A nakon mjesec dana, Mandić došao da vrati krevet jer će i drugima zatrebati. Popio kafu i požurio da onim što već čekaju, ljubavlju i pažnjom uzvrati.
Ni danas ne znam ime magacionera Mandića, ne znam mu ni političku orijentaciju niti bilo koga iz porodice, ne znam…, ali znam da je desetinama ljudi pomogao i pomaže, da Mandićeva ljudska riječ i spremnost da ljubavlju uzvrati, više znači nego li desetine skupova na kojima se raspravlja o zaštiti prava pacijenata. “Nije život doratovo prkno”, umjesto zbogom i doviđenja, otpozdravi nas i nestade dobri magacioner Mandić. Pa vi kontajte!
