Donatella Di Cesare – (Foto: Christian Mantuano/Matthes & Seitz)
Tijela rasprostrta po plaži, prekrivena bijelom plahtom, traumatična su slika brodoloma (u kojem je nastradalo više od sedamdeset ljudi, 26.2. ove godine, na obalama Kalabrije, prim. prev.) spram kojeg se svi oni koji još imaju tračak savjesti i minimalan osjećaj ljudskosti osjećaju upleteni, prozvani i naposljetku odgovorni. Svi, osim ministara i političkih lidera talijanske vlade koji su od prvih trenutaka posegnuli za uobičajenim retoričkim sredstvima da sa sebe skinu bilo kakvu krivnju – samo ovaj put na hiperbolično još podrugljiviji i još više zastrašujući način. ”Evo ga, krijumčar migranata! Našli smo ga.” Jer krijumčari su jedini pravi krivci. I jao svakome tko se usudi postavljati pitanja, pitajući se kako to da, budući da je Frontex (Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu) uočio dolazak broda mnogo sati ranije, spasilački tim nije izišao na vrijeme. “Ne špekulirajte!”.
Tako ova defenzivna i samooslobađajuća strategija, koja je do sada pridonijela davanju potpuno lažne i pogrešne slike o migracijama, s ovom vladom doseže do sada nedostižne visine. Između cinizma i nemilosrdnosti, arogancije i okrutnosti, politika koja se slijedi od samog početka jest gurnuti natrag u more sve migrante koji se približe svetim obalama talijanske “nacije”, čije tlo mora ostati netaknuto, čija etnička grupa mora ostati nekontaminirana. Kako zaboraviti “pomorsku blokadu” koju je premijerka Meloni najavljivala u predizbornoj kampanji? I podli dekret protiv nevladinih organizacija (kojim su ne samo prisiljene izvesti samo jedno jedino spašavanje, nego i obavezne putovati kilometrima i miljama, sve do najudaljenije luke) samo za odmazdu? Te su mjere toliko apsurdne da gube nit koja ih veže i koja se riskira izgubiti ako se usredotočimo samo na jedan fenomen.
Nijedna prijašnja vlada ove Republike nikada nije dala tako oštru i neumoljivu poruku: životi drugih vrijede malo ili ništa. Mogu se pogaziti, napustiti, ubiti. To se odnosi na migracije i to se odnosi na rat. Evo što je zajedničko između tijela što ih vidimo na ekranu, tijela onih iz ratnog scenarija i tijela onih iz pomora na moru. Ova postfašistička vlast doseže sam vrhunac nekropolitike. Pod ovim moramo razumjeti politiku koja obnaša svoj suverenitet ne samo birajući između toga tko može živjeti, a tko mora umrijeti, nego također – a to je eskalacija – zahtijevajući da se životi ne spašavaju i zahtijevajući smrt kao nužno rješenje sukoba. Ponovno pozivanje na žrtvovanje nadahnulo je premijerkine najnovije govore. Rat se odlučuje “na terenu” sve do “pobjede”; zato šaljemo još oružja. Jer politika nedostojna toga imena, koja se povukla iz života i zaštite života, umjesto da pregovara, pohlepno traži, s obje strane, da se što više tijela baci među gvožđe.
Ta ista nekropolitika ne samo što dopušta da ljudi umiru na moru, nego kažnjava one koji bi ih htjeli spasiti. Hitna vozila neka ostanu u lukama! Daleko na otvorenom, među valovima, životi su crnaca, prosjaka, “lažnih izbjeglica”, koji žele doći ovamo i iskoristiti naše blagostanje. Ma tko mari za ratove što ih imaju iza sebe, potrese, progone, bijedu? Nekropolitika ima kratak i sitničav pogled. Strukturno je licemjerna. Dakle, možete odrezati čuperak na TV-u u znak solidarnosti s iranskim ženama (tako da ne ugrožavate vlastitu egzistenciju i izgledate sjajno), a istovremeno ih pustiti da umru ako su na brodu.
Nije da se taj smjer nije slijedio i prije. To pokazuju godine i godine neuspješne “vlade migracijskih tokova”, gdje je Europa blistala po kratkovidnosti i okrutnosti. A Italija, daleko od toga da je iznimka, nametnula se svojim policijskim zakonima i paktovima o zaustavljanju migranata. Ali danas je posrijedi nešto više: ta sjena smrti koja tradicionalno karakterizira fašizam, s njegovim kultom rata (o tome je govorio Walter Benjamin), pridodaje se – svidjelo se to pristašama premijerke Meloni ili ne – nekropolitici koja je već na snazi, čineći je još bezočnijom i nemilosrdnijom. Ideja koja se afirmira jest da postoje životi koje treba zaštititi, životi suverenih građana serije A, koji su već snabdjeveni vlastitim potporama, i životi onih koji mogu biti izloženi svakom riziku, prepušteni svakoj propasti, prepušteni da umru. Ne samo biti slab s jakima i jak sa slabima (pregrubo objašnjenje); nego mnogo dublji i uznemirujući kriterij. Politika koja se povukla iz ljudske egzistencije ne samo da odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti, nego traži da se bez treptaja prihvati “žrtva” suvišnog, za što skida svu odgovornost. To također znači ispravnu definiciju “proxy rata” (rata preko predstavnika), rata koji se vodi tijelima drugih.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
