Donatella Di Cesare – Foto: Twitter
Pobijedio je suverenizam: populistički, koji polaže pravo da bude glasnogovornikom politički homogenog naroda, i nacional-fašistički, koji veliča etnički čistu naciju. Jedan je favorizirao i promovirao drugog. U zemlji kao što je Italija, koja se u svojoj novijoj prošlosti može pohvaliti Mussolinijevim režimom, potreban je oprez prije nego što se govori o “fašizmu”, ali s isto toliko čvrstine i odlučnosti potrebno je prepoznati ga i osuditi…
Pod “suverenizmom” se razumije zahtjev za suverenošću: prije svega zahtjev za suverenošću nacionalne države, koja se potvrđuje svojom moći i identitetom, ali također i zahtjev za suverenošću državljana, koji ne bivaju slučajno neprestano uvučeni, upleteni, ispitivani, pozivani na oružje. Protiv koga? Protiv unutarnjih protivnika, neugodnih manjina, i protiv vanjskih neprijatelja: s jedne strane Europe, s druge “ilegalne imigracije”. Ali, još dalje, neprijatelj je globalizacija koju bismo, u uskom i grubom zavjereničkom horizontu, mogli obuzdati i zakočiti, ako ne i negirati. Otuda groteskna pojednostavljenja, simplifikacije koje nas navode da tražimo globalne sile Zla u zakulisnom svijetu. Na primjer, “dobro financiran i koordiniran globalistički pokret”. Te anonimne, pa ipak personalne sile djeluju kako bi osporile naciju, potkopale njezin integritet, umanjile njezinu moć. Kako? Organiziranjem “masovnog useljavanja”, što ga neki nazivaju “deportacijom”. “Zločinački” cilj bio bi “zamijeniti” autohtone stanovnike, one koji se mogu pozivati na rođenje – sjetite se etimološke veze između rođenja (nascita) i nacije (nazione) – na nacionalnom tlu. Novi fašistički i rasistički mit o “etničkoj zamjeni” talijanskog (ili općenito europskog) naroda nakalemljen je na stari atenski mit o autohtonosti: ista krv, isto tlo. Evo povratka ius sanguinis (prava krvi) i ius soli (prava tla), duhova koje je Europa privremeno zatvorila u oronuli ormar.
U ovom poluratnom scenariju, sukob se odvija između državljana i migranata. Osnaženi svojim malobrojnim privilegijama, koliko god mizerne bile, državljani usmjeravaju svoj bijes ne protiv onih koji su odgovorni za njihovo rđavo stanje, protiv onih koji vladaju pod zastavom nesposobnosti i korupcije, protiv onih koji nekažnjeno delokaliziraju tvornicu i uručuju otkaze, nego protiv sirijskog izbjeglice ili sinhaleškog imigranta, onih koji “oduzimaju posao”. Za one koji su potisnuti na dno, dolazak migranata, tih pod-ljudi, dugo je iščekivani događaj. Odjednom se osjećaju oplemenjeni, udruženi s vrhom. Ono što im je zajedničko jest bijela koža i državljanstvo.
Oni građani koji, upali u suverenističku zamku, ponovno lansiraju slogane ”Svatko u svojoj kući!”, ”Prvo Talijani!”, prije svega su žrtve propagande koja je despotskim i dosadnim populistima omogućila da iskoriste ogorčenost primanjima parlamentarnih zastupnika ili privilegijama ministara u sve konfuznijem kontekstu, gdje se uzroci rđavog stanja gube iz vida. Ali ti su građani također žrtve ljevice koja je, nesposobna zacrtati vjerodostojnu alternativu, bojkotirala samu sebe pod iluzijom postizanja konsenzusa.
To se pokazalo upravo u načinu rješavanja pitanja imigracije. Pod krilaticom ”sigurnosti”, ”reda”, ”suverenosti” ljevica je progonila desnicu reproducirajući njezin politički inventar. Tako je kompleksno pitanje useljavanja svedeno na “rat protiv trgovaca ljudima”. Kao da su migranti stvari, a ne osobe, kao da ne mogu slobodno reagirati na patnju, probleme, nesreće, odlučivanjem na preseljenje. Čak se i danas “smanjenje broja nasukavanja” najavljuje kao politički uspjeh manje-više svjesno suverene ljevice. Politika “zatvorenih luka” samo je vrhunski ishod ranije uvedenog policijskog upravljanja.
Ali državljani kriptorasisti, koji mrze strance, također su suučesnici države, njezina starog i ustajalog suvereniteta, koji, zahvaljujući novom političkom krajoliku, može pronaći novu snagu, pa čak i podići zidove.
Za Državu migrant predstavlja nepodnošljivu anomaliju, izazov njezinom suverenitetu. On nije samo uljez, ilegalac; svojim postojanjem narušava kardinalni princip oko kojeg je Država izgrađena. Da bi potvrdila svoju suverenu moć, Država ga zaustavlja na granici, eminentnom mjestu odupiranja i sukoba. U tu svrhu spremna je grubo kršiti ljudska prava. Da bi čuvale svoje granice, Države-nacije su te koje diskriminiraju, koje označavaju barijeru između državljana i stranaca. Bez te diskriminacije državni ustroj ne bi mogao postojati, ne bi mogao “stajati”, biti Država. Upravo suprotno od mobilnosti. Granica postaje ne samo stijena o koju se razbijaju toliki životi, nego i prepreka postavljena protiv bilo kakvog prava na migraciju.
Državljanima, koji pripadaju Državi, priznato je pravo da prihvate ili odbiju, priznata je suverena moć da kažu “ne”. Tako bivaju pozvani da budu vrhovni suci, koji imaju pravo isključiti ili primiti pridošlice na temelju ponuđenih dokaza: progoni i zlostavljanja za kandidate na azil, korisnost za ekonomske imigrante, volja da se integriraju za sve ostale. Ljudska prava stranaca suspendirana su iz administrativnog računa, dok se sve privilegije i imuniteti državljana snažno poštuju. To je stajalište mnogih američkih ”liberala”, poput Michaela Walzera, reakcionarnih teoretičara zatvorenih granica koji se švercaju kao predstavnici demokratske ljevice.
Ksenofobija Države, osnažena lokalpatriotizmom vlasništva i šovinizmom blagostanja, može baciti sjenu na gostoprimstvo, uvijek gledano u horizontu nadolazeće prijetnje. Društvena pravda ograničena je nacionalnim granicama. Sukobljavaju se siromašni protiv imigranata. Kaže se da socijalna skrb može funkcionirati samo na nacionalnoj razini. Kao da sama globalizacija ne zahtijeva razmišljanje o globalnoj pravdi i borbu za nju. Iznevjeren je poziv ljevice – internacionalizam.
No, imaju li građani doista pravo na odbijanje? Ova suverenistička ideologija temelji se na tri načela: samoodređenje naroda, nacionalni identitet, vlasništvo nad teritorijem. Potonje je najsnažniji argument. Suverenitet se temelji na vlasništvu. To je zakon tla. Ovdje postoji strašan nesporazum da biti državljanin znači biti suvlasnik mjesta na kojem živiš. Ukratko: teritorij Države bio bi privatno vlasništvo državljana koji na njemu borave. Kao da svatko ima pravo na dio tog zajedničkog posjeda. Ali to pravo nigdje nije zapisano. To je doista mit – mit o autohtonosti.
Samo pozivanje na otvorene granice nije dovoljno. Apstraktna obrana slobode kretanja samo je druga strana liberalizma. Traženje samo slobode kretanja znači reduciranje migracije na pješačku ravnicu cirkulacije, potpuno zanemarujući odlučujuću temu gostoprimstva. Oni koji su pretrpjeli muke rata, oni koji su pretrpjeli glad, bijedu, ne traže da se slobodno kreću ma gdje bili; nego se nadaju da će doći do mjesta gdje svijet ponovno može biti zajednički.
Migracija nije biološka činjenica, nije jednostavno kretanje; odnosi se na krajolik u kojem se stranac susreće, gdje se inaugurira etičko-politička praksa gostoprimstva. Migracija je egzistencijalni i politički čin koji tek treba biti prepoznat u cjelini. Ne postoji pravo na migraciju bez gostoprimstva shvaćenog ne u reduktivnom smislu jednostavnog “prava na posjetu”, kako je predložio Kant, nego kao prava boravka.
Ius migrandi (pravo na migraciju) je ljudsko pravo novog tisućljeća koje će, uz podršku aktivističkih udruga, međunarodnih pokreta i sve svjesnijeg i budnijeg javnog mnijenja, zahtijevati borbu jednaku onoj za ukidanje ropstva. Za to će biti potrebna antisuverenistička ljevica sposobna promišljati Državu i planirati politiku s onu stranu državnih granica.
To se može dogoditi samo ako prepoznamo da smo u planetarnom egzilu globalizacije svi stranci i gosti. Ova prastara, nova figura «stranca i gosta» obara logiku čvrstih ograda koje dodjeljuju boravak autohtonom stanovniku, državljaninu. Kratki spoj povezuje stranca s prebivanjem, s obitavanjem, on mijenja oboje. Obitavanje, boravljenje nema nikakve veze s posjedovanjem, nego s bivstvovanjem. A obitavati ne znači nastaniti se, naseliti se, formirati tijelo sa zemljom. Put pokazuje stranac i gost koji obitava nakon odvajanja od zemlje, prepoznate kao neprikladne, i u vezi s državljaninom koji, pak, otkriva da je stranac i gost. U Gradu stranaca državljanstvo se poklapa s gostoprimstvom. Azil, ovaj stari pravni status, više nema razloga postojati.
Gostoljubivost mora biti upisana u državljanstvo. A državljanstvo ne može ostati nepromijenjeno. Umjesto demokratizacije državljanstva, oslobađanja od nacije, cilj je ići s onu stranu državljanstva. Što znači i izbijanje na površinu svih granica kozmopolitizma. Nije riječ o tome da nas se proglasi “građanima svijeta”, nego da treba ići dalje, u prostor u kojem se mora obitavati zajedno. Ovo je bitno: kohabitirati. Moguć je i drugi način razumijevanja zajednice.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Donatella Di Cesare, Siamo tutti ”stranieri residenti”: per una critica del sovranismo, Volerelaluna, 4.7.2018.
