Mario Kopić: Udarci antiprosvjetiteljstva

Za ilustraciju značenja naslovne sintagme, uzet ćemo dva primjera iz ne tako davne prošlosti.

Godine 2008. na Trgu sv. Petra u Rimu tadašnji papa Benedikt XVI. obratio se okupljenima sljedećim riječima:

”Želim ponajprije pozdraviti mlade studente, profesore i sve vas koji ste danas u velikom broju došli na Trg sv. Petra sudjelovati na molitvi Anđelova pozdravljenja (Angelus), te mi izraziti svoju solidarnost. Upućujem pozdrav i mnogima drugima koji su nam se u duhu pridružili. Od srca vam zahvaljujem, dragi prijatelji; zahvaljujem kardinalu vikaru koji je omogućio ovaj susret. Kao što vam je poznato, vrlo sam rado prihvatio uljudan poziv koji mi je bio upućen, da prošloga četvrtka govorim na otvaranju akademske godine na rimskom univerzitetu Sapienza. Dobro poznajem taj ateneum, cijenim ga i dragi su mi studenti koji ga pohađaju: svake godine u više navrata mnogi se od njih dođu sa mnom susresti u Vatikanu, zajedno s kolegama s drugih univerziteta. Nažalost, kao što je poznato, klima koja se stvorila učinila je neprikladnom moju prisutnost na tom slavlju. Na svoju sam žalost odgodio svoj posjet, no htio sam ipak poslati tekst što sam ga pripremio za tu prigodu. Uz univerzitetski ambijent, koji je kroz mnoge godine bio moj svijet, vežu me ljubav prema potrazi za istinom, prema raspravama, prema iskrenom i uvažavajućem dijalogu recipročnih pozicija. Sve je to i poslanje Crkve koja nastoji vjerno slijediti Isusa, Učitelja života, istine i ljubavi. Kao, tako reći, profesor emeritus koji se susreo s tolikim studentima u svome životu, sve vas ohrabrujem, dragi studenti, da uvijek poštujete mišljenja drugih i da slobodna i otvorena duha tražite istinu i dobro. Svima i svakome ponaosob ponavljam izraze svoje zahvalnosti, jamčeći vam svoju naklonost i molitvu.”

Kao što vidimo, papa najprije uzima Riječ, progovara u ime Istine, a tek potom daje riječ drugome, ali samo zato da bi ga pozvao da se svojom istinom približi Istini, odnosno ”slobodno” joj se podredi.

Kakvo farizejstvo, kakva licemjerština i kakva himba! Papa se poziva na Krista kao Učitelja ”života, istine i ljubavi”. Života dakle, premda je sam tolerirao smrtnu kaznu i na taj način naposljetku iskazivao bezbrižnost prema nedodirljivosti života. No navlastita dvoličnost pape i Crkve se iskazuje u odnosu prema znanosti/istini i konkretno prema Galileu Galileiu, upravo zbog kojega su neki studenti i profesori nastupili protiv govora pape na univerzitetu Sapienza i time spasili čast univerziteta kao univerziteta. Jer Crkva se nikad nije jasno distancirala od svojeg progona Galilea: oduzeli su mu slobodu istraživanja, slobodu govora i slobodu kretanja, prijetili mu smrću itd. Kakvu je to recipročnost, na koju se poziva Benedikt XVI, imao Galileo Galilei? Nikakvu. Pritom uopće nije riječ o tome da li je Galileo imao pravo ili nije, nego o jednostavnoj činjenici da se morao svojim razumom prikloniti vladajućoj vjeri. Da je morala, rečeno današnjim riječima, znanstvena univerzitetska institucija pokleknuti pred religiozno-crkvenom institucijom. Da se morao Galileo kao znanstvenik ponižavati i tresti za svoj život pred klericima. Gdje je tu bio ”uvažavajući dijalog”? Nije ga bilo. Kao što ga nije bilo ni u odnosu kardinala Ratzingera, kao nasljednika inkvizitora, prema teologu Hansu Küngu, ocu ”svjetskog etosa”, ili prema teologu Leonardu Boffu, utemeljitelju ”teologije oslobođenja”. Naprotiv, kao one koji drukčije misle izričito ih je proganjao. Nikada i nigdje papa nije tražio istinu, jer je kao crkveni funkcionar već od samog začetka polazio od ”objave”, od ”otkrivenja”, čitaj: zapovjeđene Istine.

Papa ohrabruje univerzitetsku zajednicu, profesore i studente, no ujedno izričito nastupa protiv takvog temelja modernog univerziteta kao što je sekularnost, odnosno laičnost. U obraćanju slovenskom kleru iz iste godine, bez krzmanja je izjavio: ”Sekularizacija zapadnjačkog kova (il secolarismo di impronta occidentale), koja je drukčija i vjerojatno podlija od marksističke, pokazuje znakove koji nas ne mogu ostaviti bezbrižnim”. Prvo, marksistička sekularizacija je contradictio in adjecto, jer marksizam kao ideološki nositelj komunizma uvodi novi tip sakralizacije (a ne sekularizacije!), naime sakralizacije samog sebe kao ideologije. A drugo i važnije, sintagma ”sekularizacija zapadnjačkog kova” jest pleonazam, budući da postoji samo zapadnjačka sekularizacija, kao što postoji, premda danas ima globalni domet, samo zapadnjačka liberalna demokracija. Liberalna (parlamentarna) demokracija i sekularizacija zapravo se podudaraju, nema jedne bez druge. Otuda usidrenost modernih ustavnih demokracija u laicizmu, umjesto u klerikalizmu, što ga Katolička crkva, primjerice, nametanjem upisa ”Boga” u preambulu ustavnog ugovora Evropske unije, nastoji svagda iznova intronizirati.

Često se i izvan klerikalnih krugova kao odveć pohvalno ističe da je Papa Benedikt XVI. zagovarao jednakopravnost vjere i razuma. Ali što to znači? Jednakopravnost vjere čovjeka u Boga kao nadljudski Um i čovjekova razuma kao odsjeva Božjeg uma! A zapravo je riječ o podređenosti čovjekova uma Umu. I to se pokazuje kod svih daljnjih eksplikacija. Ne samo kod svih onih klerika koji filozofiju proglašavaju sluškinjom teologije, nego i kod istupa onih političara, kao što je, primjerice, bio francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je u jednom govoru u Lateranskoj palači u Rimu čak jasno i razgovijetno istaknuo: ”U prenošenju vrijednosti i u učenju razlike između dobra i zla, učitelj nikada ne može zamijeniti svećenika ili župnika, premda je važno da im se približi, jer njemu će uvijek nedostajati radikalizam žrtve njegova života i karizma predanosti nošene nadom.”

Ukratko govoreći, tim i takvim istupima klerikalnih i političkih voditelja svagda iznova padamo za više od 200 godina natrag u povijest, u predmoderno, predprosvjetiteljsko doba dominacije klerika nad laicima, dominacije teološkog fakulteta nad filozofskim, u doba pred Kantov spis o sporu fakulteta. Riječ je o vremenu u kojem se kler smatrao gospodarom morala, u kojem su teolozi nastupali kao bezuvjetni apologeti heteronomnog morala, oslonjenog na biblijske zapovijedi i zabrane, sve dok im se stari Kant nije otvoreno odupro svojim autonomnim moralom i kategoričkim imperativom kao podlogom kritike antiprosvjetiteljskog teološkog uma. A kad poput vode prodre u sve sfere društva, Crkva na svim razinama od ekstenziteta prelazi u intenzitet.

tacno.net/arhiva

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Papa Franja izjavio je da vidi "licemerje" u kritikama njegove odluke da dozvoli katoličkim sveštenicima da blagosiljaju istopolne parove....
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom...
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni...
Tačno.net donosi ličnosti i događaje, i one najbolje i one najgore, u godini kojoj brojimo zadnje dane. Ko su ljudi i događaji o kojima smo...