Foto: mangialibri.com/Arhiv
Jedan od kamena temeljaca oko kojih se, od početka ove epohe rata, vrti ratna propaganda jest sistematsko svođenje svakog govora o miru na bajčicu o uobičajenim miroljupcima. Evo „lijepih duša“, onih koji polažu pravo da budu iskreni i čisti, razoružani i nekontaminirani, ali koji se u stvari razotkrivaju kao nesposobni pogledati stvarnosti u lice, djelovati na tok događaja i mijenjati ga.
Bajčica o miroljupcima ponovno se potvrđuje ovih dana burne predizborne kampanje za Evropski parlament, s obzirom da su stare optužbe sada, čini se, sve pale. Bila bi u najmanju ruku sprdačina nazvati putinistom ili putinijancem nekoga tko je već prije dvije godine pobudio sumnju u skori raspad Ruske Federacije, u neslavni Putinov pad, u čarobnu i blistavu pobjedu ukrajinske vojske, naoružane zapadnjačkim oružjem i potporom. Pacifisti su bili u pravu na svim frontovima. Činjenice govore. A uloga Kasandre, čija proročanstva nitko nije slušao, svakako nije ugodna. No paradoks je da su ti isti ljudi, koji su tada promovirali borbu u Rusiji hvalisavim člancima i visokoparnim govorima, sada sve povukli; fućka im se, prave se da se ništa ne događa ili, još gore, prisvajaju riječi svojih protivnika. S obzirom na to da u Italiji tradicionalno nema granica ciničnim piruetama, drskim saltima, okretanjima i preokretanjima svake vrste, može se i kod kuće tu i tamo govor začiniti riječju „mir“, a onda se okliznuti o kacigu u Evropi, spremni za kontinuiranu i višestruku isporuku oružja.
A pacifisti? Oni koji su od prvih dana ruske invazije tražili pregovore? Pa oni ostaju ontološki u krivu: oni su kratkovidni miroljupci, staromodni katolički komunisti, neoperonistički sljedbenici argentinskog pape, opasni eksponenti militantnog franjevaštva itd. Ljudi koji umišljaju da sve mogu riješiti sloganima, ne razračunavajući se sa „surovom stvarnošću“, onom na prvoj liniji fronta, vojskama koje se bore, dobivenim ili izgubljenim metrima. Njihov veliki demant bila bi surova, neizbježna stvarnost rata.
Samo što stvari stoje upravo suprotno. Plameni, projektili, krhotine bombi, salve mitraljeza nisu riješili nijedan problem, ni u ukrajinskim ravnicama ni u beznadnim šatorskim gradovima u Gazi. Jedini rezultat bio je nerazmjeran broj ljudskih tijela žrtvovanih na oltaru drevnog obreda ratovanja i nova dobit od oružja. Nije posrijedi sukob civilizacija, nego susret interesa. To nema nikakve veze s politikom kojoj je danas više nego ikad cilj očuvanje života. Što bi trebalo biti primarnije? Stoga je pozicija pacifista pozicija onih koji razmišljaju, raspravljaju, analiziraju i razmatraju konkretne i održive putove koje može otvoriti razborita, oprezna, dalekovidna politika. Još nam je u ušima propaganda, uvrede i osobni napadi koji prigušuju svako ozbiljnije suočavanje. Pacifisti se ne mire sa slanjem oružja, niti vjeruju u bajku (da, ovo jest bajka) o aseptičnom i inteligentnom ratu, koji se vodi tamo negdje, možda na dalekom nebu, neodređenim i neutralnim uređajima. Rat je uvijek prljav i uvijek glup. Iznad svega: ne radi se o dalekom kozmosu. Stalno odnosi žrtve i sve nam se više približava.
Stoga želimo govoriti o perspektivama i dobiti precizne odgovore od onih koji se kandidiraju za Evropski parlament.
Kako zamišljaju odnos s Rusijom u bliskoj budućnosti? Hoće li raditi na ponovnom uspostavljanju izgubljenih kontakata ili vjeruju da je ta pukotina, odnosno taj prekid na evropskom teritoriju, koji prolazi kroz Donbas, konačan? Također bi bilo prikladno da različiti kandidati razgovaraju o načinima da se spasi ono što je ostalo od Ukrajine, da se ponovno izgradi. Bit će – nadamo se – Ukrajine i nakon Zelenskog. I onda se nužno javlja problem Evrope. Nikad se o tome nije tako malo govorilo. Znak strašne kulturne i političke degradacije. Ali to je također simptom velike dezorijentiranosti koja pogađa i Evropsku uniju koja se čini kao da se raspada i definitivno gubi svoje ciljeve pod udarima rata i posvudašnjeg napredovanja krajnje desnice. Također želimo znati od kandidata i stranaka kako namjeravaju ponovno pokrenuti vrlo delikatnu i nezamjenjivu ulogu Evrope na Bliskom istoku. Što će biti s preživjelima u masakru u Gazi? Hoće li postojati nekakav arapski, saudijski protektorat? Kako oni vide budućnost palestinskog naroda? I kako možemo podržati onaj dio, koliko god mali, izraelskog društva koji se usprotivio Netanyahuu?
To su teme politike mira, teme što ih namjerno zaobilaze oni koji žele i dalje govoriti samo o oružju i prepustiti riječ samo oružju.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Buonisti? No, i pacifisti avuto ragione, Il Fatto Quotidiano
