Zoran Ferić
Svi sudionici javnoga dijaloga o ratnim zločinima u Hrvatskoj slažu se u jednom: takve zločine, neovisno o tome tko ih je počinio, treba istražiti i procesuirati. Recimo, 9. veljače 1573. odigrala se kod Stubice u Zagorju odlučujuća bitka između pobunjenih seljaka, koje je vodio izvjesni Matija Gubec, i hrvatskoga plemstva, koje je vodio podban Gašpar Alapić. Pri tome je plemićka vojska, potpomognuta uskocima kao malom, ali energičnom strateškom jedinicom, do nogu potukla vojsku hrvatskih seljaka koji nisu bili ni strateški, a ni stranački organizirani jer će do osnivanja Hrvatske seljačke stranke proteći više od tri stoljeća. Poslije bitke nad zarobljenim hrvatskim seljacima počinjeni su najgnusniji zločini, prema kojima su „selotejp“, „garaža“, pa čak i Ahmići, mačji kašalj.
Stanoviti svjedok tvrdi da je na jednoj staroj kruški pored puta bilo obješeno preko 40 seljaka. Mi danas, ekološki senzibilizirani, zgroženi smo jer se ne smije objesiti više od 20 ljudi, a da se ne ugrozi samo stablo. No to je druga priča. Vratimo se ratnim zločinima. Zarobljenike su mučili vrućim uljem i užarenim željezom, stavljali su ih na kotače i u „hispanske škornje“ kako navodi jedan noviji svjedok, užarenim kliještima čupali su ljudima meso. Sve su to činili opravdavajući se providnim razlogom da Ženevska konvencija još ne postoji. Predlažem stoga ministru Karamarku da hitno istraži ove zločine i u najskorije vrijeme počne s prekopavanjem Donje Stubice i čitavoga Zagorja. Znam, tom bi se prijedlogu mogla suprotstaviti jedna nezgodna činjenica: da više nema živih svjedoka. Pa što ako nema, ima dokumenata i pisanih svjedočenja.
OSIM TOGA, mislim da bi se ipak našlo i svjedoka kad bismo ih ozbiljno potražili, čuo sam da u Vrapču postoje barem dvojica, možda se koji nađe u Lopači, ako ga se malo instruira, a ni Ugljan ni Rab nisu daleko. Osim toga u praksi hrvatskih izbora već se ustalilo da i mrtvi imaju pravo glasa. Pa, ako već mrtvaci glasuju, zašto ne bi mogli i svjedočiti o komunističkim zločinima u Stubici 1573. Premijerka Kosor i ministar Karamarko, kao već uigran i tim, mogli bi istragom spasiti ugled HDZ-a u delikatnom trenutku pred izbore. Jer već je svakome jasno da su Tuđman, Šušak, Manolić, a možda i Šeks znali za ratne zločine kod Donje Stubice i u čitavom Zagorju, ali nisu ništa poduzeli da se oni istraže i procesuiraju. Pogotovo je, slutim, Franjo Tuđman bio s tim detaljnije upoznat kao povjesničar i kao Zagorac. No tu za vladajuću partiju postoji i delikatan problem.
OTPRILIKE JE jasno tko je u bitci kod Stubice bio lijevo, a tko desno, koji su bili naši, a koji njihovi. Kako, dakle, dokazati da su Gašpar Alapić i škvadra bili ljevičari i da su zločini po zagorskim jamama iz 1573. zapravo komunistički? To nije lako, ali i to se može. Treba samo naći svjedoka, možda na zatvorskoj psihijatriji u Svetošimunskoj ili u Jankomiru, koji će podsjetiti na legendarni san Gašpara Alapića što se datumski poklapa s gušenjem velike seljačke bune i ratnim zločinima počinjenima u tom periodu, a o kojem postoje razbacani tragovi u starijoj hrvatskoj literaturi. Naime, Gašpar Alapić usnuo je, navodno, daleku budućnost, a u njoj tri bradata čovjeka, jednog brkatog i jednog koji se rodio u Zagorju. Dvojica bradatih pisali su debele knjige, a onaj treći, s kozjom bradicom i kačketom, držao je vatrene govore; brkati je pak gradio puno malih baraka u nekom pustom i vrlo hladnom predjelu, a čovjek iz Zagorja bio je najtalentiraniji vojskovođa za kojeg je Alapić ikada saznao. I odmah mu je postao uzor. Taj je lik jednom prilikom srušio most preko neke rijeke, da zavara neprijatelja, a onda, pored tog srušenog, sagradio drugi most i spasio ranjenike. Iz ovoga nije teško zaključiti: Gašpar Alapić bio je Titov čovjek. Osim sramnog komunističkog pokolja kod Stubice, u našoj prošlosti postoji još niz jednako tako sramotnih slučajeva koje valja istražiti. Trebalo bi možda sugerirati ministru policije da se pokrene ozbiljna istraga za to tko je kriv za naš krvavi poraz na Krbavskom polju 1493. Postoje ozbiljne indicije da se novcem za obranu Hrvatske u Veneciji i Dubrovniku kupovala svila za haljine plemićkih kurvica koje su, kao što znamo, sve odreda bile privržene komunistima. Zapravo, trebalo bi cijelu Hrvatsku preorati jer nema ovdje, vjerujte mi, ni decimetra zemlje gdje nije zakopana neka od žrtava komunističkih zločina. S tim u vezi i ja se, evo, spremam prekopati svoj vrt. Obično to radnim kasnije, negdje sredinom ožujka, ali ove godine počinjem sutra.
NO ZAŠTO koristiti ovakav ton i način u članku o tako ozbiljnoj temi kao što su ratni zločini? Sve žrtve zahtijevaju pijetet, reći će dobronamjerni. Naravno. A zašto ipak takav ton i način? Zato što se jedino groteskom u pisanome obliku može izraziti groteska koja se već desetljećima pred izbore događa u Hrvatskoj: masovno i histerično jamokopstvo. Političko jamovanje i javno trgovanje brojem leševa u zamjenu za brojeve zaokružene na glasačkim listićima. Očito je HDZ-ov povjerenik za jame, o kojemu je u ovim kolumnama već bilo riječi u dva navrata, i to uvijek pred izbore, označio da sada treba kopati u Kustošiji. A što se tiče procesuiranja zločina počinjenih poslije Drugoga rata, mislim da se mrvicu zakasnilo. No, kao što zakon kaže, ratni zločin ne zastarijeva. Predlažem stoga da se procesuiraju i ratni zločini iz bitke na Grobničkom polju gdje su komunisti poklali Tatare, bitke kod Bijelih stijena, gdje je glavni osumnjičeni ljevičar izvjesni Frano Krsto Frankopan te bitke kod Siska, gdje su partizani nepotrebno utopili Hasan-pašu i njegovih dvanaest begova. Hrvatska mora počivati na pravdi i nepristranosti.
nacional.hr
