Dva prozora

  Ispred same zgrade željeznička pruga. Sporedni kolosijek. Na njemu vagoni natovareni starim gvožđem. Brda cijevi, limova, skela, blokova motora, izmjenjivača toplote, nosača, rukohvata, platformi, karoserija, šporeta... Pored kolosijeka firma za sakupljanje sekundarnih sirovina. Rade punom parom. Isplata odmah. U produžetku otpada građevinska firma. Renomirano ime. Nekad čuvena u svijetu, ponos u svijetu poznate države, gradila brane, hidroelektrane, mostove i vijadukte, aerodrome i bolnice… Gradila širom svijeta. Od Libije do Indonezije, od Rusije do Njemačke... Ta ista, nekoć slavna firma, sada zarasta u korov.

Eto, na vlastitom iskustvu mogu da potvrdim onu izreku da u svakoj nesreći ima i zrno sreće. Poslije svih onih nevolja koje su me pratile u posljednjih dvadeset godina, od bježanja iz Splita i Knina, prolaska kroz Erdut i ispod bombi milosrdnih anđela, do skapavanja u Beogradskom Predgrađu, od komunističke utopije do smrada demokratije, od jednoumlja do bezumlja, od samoupravljača do gladovača, od neinformiranih do dezinformiranih, od nevjernika do zakletih vjernika, internacionalista, do žestokih nacionalista, od mira i blagostanja do pobuna, buna, tajkuna, mlatimudonja, dupeglavaca, pizdolizaca i njima sličnih, sličnih… kroz blagodatne vode tranzicije koja traje li traje… eto, sve do ova moja dva prozora. Zaista, u moru opisane nesreće, prava je sreća imati barem ova dva prozora kroz koja do mile volje mogu da gledam, gledam…

          Jedan od ta dva prozora je e-novina. Dođem ujutro, prije svakoga i svih, namjestim se ispred mog ekrana – i otvorim. Još nerasanjenu glavu odmah udari Biljana, ona objašnjava zašto je glasala za Sladića. Ma, boli me neka stvar, ja nisam za onog iz Hrtkovaca, ali nisam ni za Sladića. Precrtao sam listić! Jaka stvar! Ajde, budalo, boli nekoga nešto što ti nisi glasao?! Da ih je boljelo, tj. da su mislili o tebi, a ne o sebi, ne bi ti iz Splita bio deportovan u Predgrađe. Ali kad već jesi, možda su mogli da ti regulišu minuli rad u cementari i gipsari, odvoje možda poneku dionicu od unovčene firme? Možda su mogli da ti nadoknade oteti stan u Splitu ili obnove kuću u kninskom zavičaju! Možda su mogli da ti isplate pokojnom tastu krvavim žuljevima stečene marke, pohranjene u banci imena nesretne i zlom nam razbijene države, da nesretnik ne umre u krajnjoj bijedi i siromaštvu i ne ostavi porodicu bez igdje ičega!? Mogli su, mogli su… A nisu. Nisu ni prstom mrdnuli, ni okom trepnuli, sem što su se lažno izvinjavali jedni drugima zbog neobjavljenih ratova i etničkih čišćenja, zbog klanja i rušenja… Stiskali su ruke jedni drugima kao da i te ruke nisu bile poprskane mukom i krvlju nesretnika, kao da i ti novoproglašeni mudraci i spasitelji i tog trenutka, u času izmirenja i oprosta, nisu bili okruženi neposrednim propagatorima, organizatorima, a bogme često i izvršiocima svih tih nečasnih radnji i neradnji. Zatvorili su, tobože, slavinu kroz koju je iz bačve kuljalo zlo, mržnja, pohlepa, bijes, kao da jadni ne vide da se bačva prelila i preliva, i da se bljuvotina fašizma, klerofašizma, šovinizma… i dalje izliva, izliva… Doduše, sada pokrivena žabokrečinom demokratije, ostvarenja nacionalnih sloboda i punog udisaja vjerskog osjećaja.

            Do ovog gore spomenutog prozora stoji ovaj moj drugi prozor. On je, opet, potvrda dijalektike, potvrda onog što na početku rekoh, nema nesreće a da u njoj nema i zrno sreće. Samo ovog puta sreću da imam ovaj prvi prozor muti nesreća što imam i ovaj drugi. Šta ću, imam, moram da gledam. A gledam:

         Ispred same zgrade željeznička pruga. Sporedni kolosijek. Na njemu vagoni natovareni starim gvožđem. Brda cijevi, limova, skela, blokova motora, izmjenjivača toplote, nosača, rukohvata, platformi, karoserija, šporeta… Pored kolosijeka firma za sakupljanje sekundarnih sirovina. Rade punom parom. Isplata odmah. U produžetku otpada građevinska firma. Renomirano ime. Nekad čuvena u svijetu, ponos u svijetu poznate države, gradila brane, hidroelektrane, mostove i vijadukte, aerodrome i bolnice… Gradila širom svijeta. Od Libije do Indonezije, od Rusije do Njemačke… Ta ista, nekoć slavna firma, sada zarasta u korov. Kranovi se ne pokreću, mješalice betona ne zuje, vozni park uhvatila korozija. Nekolicina radnika uporno dolazi u firmu, tu je i neki šef s njima. Posla nema, kupio ih neki buzdovan, para nema. A mora se živjeti. Najprije jesti. Gledam tako kroz ovaj moj prozor i vidim grupu tih gladnih kako krišom, valjda da ih šef ne vidi, ili možda da sami sebe ne vide kako preko fabričke ograde prebacuju poneku cijev, metalni podupirač ili komad betonskog zarđalog gvožđa. Pa onda, isto tako krišom, utovaruju na građevinska kolica i guraju na drugu stranu prema otpadu. Dvadesetak koraka ispred njih ide izviđač, da na vrijeme upozori ako neko naiđe, a oni zajednički upiru u teret i kolica i brzo ulaze na kapiju otpada. Tu se odmah važe, isplaćuje. Malo, ali je i to nešto. Malo je gvožđa, ono je jeftino. Ali ima za doručak. Danas, sutra, možda prekosutra. Za dalje oni ne znaju, njihov vidokrug je samo dotle…

            Kad mi dosade ova moja dva prozora, ja okrenem glavu. Tamo je zid. Gledam u zid. Veliki, bijeli, debeli zid. Zid sramote, bijede, ponora… Gledam u zid, a vidim život. Čujem voz kako natovaren starim gvožđem odvozi nečiju muku i minuli život prodat u bescjenje. Vidim i bijele listiće oko kojih mudraci slamaju pera, puštaju dimne zavjese, mlate praznu slamu…

            A vozovi odvoze, odvoze…

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Ilija Knežević

Ilija Knežević

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Smutna neka vremena. Nit čut šta valjano, a još teže vidit. Vrtiš kanale radija i teve, al' zalud, nigdje ništa. Ništa ohrabrujuće, ništa optimistično. Muka,...
(Viđe li neko Radu?) Ja sam se rodio u onoj Titinoj državi što je na svojoj plavo-bijelo-crvenoj trobojki imala i veliku zvijezdu petokraku. I koja je...