Osamnaesti januar 1977. godine za Džemala Bijedića trebao je da bude nešto naporniji radni dan nego obično. Raspored aktivnosti za taj utorak trebalo je da izgleda ovako: ujutro je bilo planirano da kao predsjednik Saveznog izvršnog vijeća – SIV-a (Vlada SFRJ) isprati Josipa Broza Tita na putovanje u Libiju i Egipat, poslije toga plan je bio da avionom odleti u Sarajevo na sjednicu CKSKJ BiH, nakon sjednice i ručka s drugovima da se u poslijepodnevnim satima vrati u Beograd. No, od planiranog Džemal Bijedić je jedino uspio da svoga prijatelja i Maršala isprati na put. Avion u kojem je bio Džemal Bijedić s članovima posade nije sletio u Sarajevo nego se srušio na planini Inač iznad Kreševa. Predsjednik SIV-a i svi članovi posade su poginuli, uključujući i suprugu Raziju. Mogli bismo reći da je u tom momentu Bijedić bio u usponu svoje političke karijere. U aprilu 1977. godine napunio bi 60 godina, bio je aktuelni predsjednik Vlade Jugoslavije, blizak prijatelj i saradnik Josipa Broza i, prema glasinama, jedan od njegovih mogućih nasljednika.
Danas šira javnost o Džemi zna onoliko koliko mediji pišu o njemu. Pogrešno bi bilo reći da oni koje zanimaju život i djelo Džemala Bijedića nemaju gdje da nađu kvalitetan sadržaj o tome. Dvije knjige vrijedne su pažnje. Prva je objavljena tokom 1985. godine pod nazivom „Džemal Bijedić i njegovo vrijeme“, autora Dragana Bartolovića. Druga knjiga djelo je Husnije Kamberovića – „Politička biografija Džemala Bijedića“. Vrijedan izvor predstavlja i dokumentarni serijal koji je producirala Federalna televizija o životu i djelu Džemala Bijedića. S druge strane, bh. štampa u poslijeratnom periodu ličnost i djelo Džemala Bijedića tretira dosta površno i bez analitičkog pristupa. Protokolarno, jednom godišnje, na dan njegove pogibije štampani mediji objave tekst o godišnjici tragičnog događaja. Druga prilika kada mediji pišu o Džemi jeste poznata dilema ili teorija zavjere: da li je Džema ubijen?
Revolucionarni put
Priču o Džemalu Bijediću možemo početi 101 godinu ranije, kada je Adem-aga Bijedić, trgovac iz Mostara, 22. aprila 1917. godine dobio sina. Sin je dobio ime Džemal, što u arapskom jeziku znači „ljepota“. Tradicionalni odgoj kod Džemala, iliti Džeme pobijedila je ljevičarska ideja pred sam početak Drugog svjetskog rata. Pored vizije kako stvoriti pošteniji i bolji svijet, Džema se još zanimao i za muziku, pa je svirao bubnjeve u RKUD Abrašević, te radio u „Muslimanskoj biblioteci“ i sportskom klubu „Velež“. Iz Drugog svjetskog rata izašao je sa 28 godina kao major OZNA-e (Odjeljenje za zaštitu naroda). Pred njim je bila prilika da gradi društvo o kojem je sanjao još od svoje devetnaeste godine kada je postao član SKOJ-a, a malo zatim i član SKJ-a.
Revolucionarni put Džema počinje 1939. godine, kada je prvi put uhapšen zbog svojih ljevičarskih ideja. U periodu 1939. do 1941. četiri puta je bio hapšen. Svake godine po jednom. Posljednji put uhapšen je u junu 1941. godine i u zatvoru je proveo mjesec. Sredinom 1942. Džema izlazi iz Mostara i preko Igmana i Bjelašnice dolazi u Sarajevo. Tokom Drugog svjetskog rata Bijedić je uglavnom boravio na teritoriji Bosne i Hercegovine. Djelovao ja na području Tuzle, Rogatice, Sarajeva, Mostara, Srebrenika, Vlasenice i Gradačca, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Raziju Ferhatbegović. Obnašao je mnoge dužnosti i predstavljao je klasičnog partizanskog oficira čije su osnovne reference bile ilegalni i obavještajni rad.
Usponi i padovi
Politička aktivnost Džemala Bijedića, od završetka rata pa sve do momenta pogibije, imala je svoje uspone i padove. Politički razvoj Džemala Bijedića može se posmatrati u više etapa. Od prve poslijeratne funkcije kao pomoćnika ministra policije u Vladi NRBiH, pa do one najvažnije funkcije koju je Bijedić tokom života obnašao – predsjednika Vlade SFRJ u periodu 1971-1977. godine. Preciznije, Džeminu političku karijeru možemo valorizirati na dva nivoa. Jedno je ono što je Džema uradio kao predsjednik SIV-a, a drugo je njegovo djelovanje na republičkom nivou.
Husnija Kamberović u svojoj knjizi, između ostalog, sistematično istražuje Džemin politički život s oba navedena nivoa.
U kontekstu Bosne i Hercegovine, Kamberović ističe tri polja aktivnosti u njegovoj karijeri: a) integracija Hercegovine u BiH, b) borba za ravnopravnost BiH u jugoslavenskoj federaciji i c) afirmacija muslimanske nacije.
Do momenta kada je imenovan za jugoslavenskog premijera, Džema je skupa s Brankom Mikulićem, koristeći kapacitete funkcija koje su obavljali, snažno radio i djelovao na industrijalizaciji, emancipaciji i obnovi zemlje nakon rata. Bosna i Hercegovina je u Drugi svjetski rat ušla kao industrijski nerazvijena zemlja. Prateći rezultate popisa stanovništva iz 1931. godine, Seka Brkljača, u tekstu pod nazivom “Bosna i Hercegovina u prvim godinama Drugog svjetskog rata od 1939. do 1941. godine”, navodi da je u našoj zemlji tek 6,7% radno sposobnog stanovništva živjelo od industrije, rudarstva i zanatstva. Ostatak se odnosio na poljoprivredne djelatnosti. Poslijeratno strateško odustajanje od poljoprivrede i odluka da se krene u industrijalizaciju Bosnu i Hercegovinu je stavila pred veliki izazov. Prije svega, obnoviti uništeno tokom rata, a onda pokrenuti nove industrijske pogone. Da obnova nije išla baš jednostavno govori nam podatak da je ’60-ih godina na 10.000 stanovnika bilo samo 3,6 bolesničkih postelja, na jednog ljekara bilo je 2.390 stanovnika, da je 30% stanovništva bilo nepismeno, a svega 27% putnih komunikacija predstavljalo je puteve I i II kategorije.
Kako bi se pokrenula industrija i popravilo opšte stanje, početkom ’60-ih republičke vlasti odlučile su se na pokretanje velikih privrednih organizacija poput Željezare Zenica, Aluminijskog kombinata u Mostaru, Energoinvesta, Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu itd. Svi ovi privredni subjekti ’80-ih godina predstavljali su privredne gigante – ne samo na području BiH nego i značajne privredne subjekte u Jugoslaviji. Završena izgradnja i elektrifikacija pruge Sarajevo – Ploče 1. juna 1969. godine predstavljala je značajan iskorak u povezivanju kontinentalnog dijela BiH s jadranskom obalom. Vožnja od Sarajeva do Ploča trajala je samo 2 sata i 44 minuta.
Džemal Bijedić u svemu ovome ima zasluge jer se bez njegove podrške kao visokopozicioniranog republičkog funkcionera teško išta moglo ostvariti. Ono čemu danas možemo da svjedočimo, a u čemu Džema ima svoje zasluge, jesu: Univerzitet u Mostaru, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i na kraju činjenica da je Sarajevo dobilo svoj televizijski studio još u junu 1961. godine. Značajna i manje poznata Džemina inicijativa bila je otvaranje 1.001 škole u Bosni i Hercegovini. Za političku aktivnost Džeme Bijedića veže se i donošenje Zakona o zabrani nošenja zara i feredže. U vrijeme donošenja zakona Džema je bio predsjednik Zakonodavnog odbora Narodne skupštine Bosne i Hercegovine.
Čovjek iz naroda
Imenovanjem Džemala Bijedića na mjesto predsjednika SIV-a Josip Broz Tito je svjesno želio da ojača saradnju sa zemljama „muslimanskog svijeta“. Bijedić je u dva mandata bio premijer i za vrijeme njegovog mandata Jugoslavija je imala potpisane brojne ugovore o privrednoj i kulturnoj saradnji s drugim zemljama. Sa 63 zemlje bili su potpisani ugovori o naučno-tehničkoj saradnji, jugoslavenski stručnjaci radili su u 25 zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, navodi se u knjizi „Politička biografija Džemala Bijedića“. Za vrijeme Bijedićevog mandata Jugoslavija je uspostavila značajnu trgovinsku razmjenu s Kuvajtom, Alžirom, Egiptom, Libijom, Turskom, Iranom itd. U dva Džemina mandata savezna vlada Jugoslavije imala je značajne rezultate. U kontekstu današnje situacije vrijedno je istaknuti da je mostarski Sokol tokom 1974. godine, u saradnji s francuskim i libijskim kompanijama, proizvodio avione tipa Miraž za libijsko tržište. Džemini savremenici i saradnici svjedoče da je Džema, kao predsjednik Vlade, imao običaj da na ulici ili pijaci u razgovoru s običnim ljudima ispituje rezultate svoje vlade. Nihad Sijerčić, u tekstu objavljenom u sarajevskom Startu, piše o anegdoti Miše Marića, mostarskog Džeminog prijatelja, kako ga je jednom našao u štali komšije. Marić svjedoči: „Komšija čuči i muze krave, a premijer Vlade Jugoslavije sjedi pored njega na tronošcu i ispituje ga o tome koliko mlijeka krava daje.“
Nesreća ili…?
I danas, često, makar u jednom dijelu Mostara, može se čuti svjedočenje o dvije velike političke ličnosti Mostara –Muji Komadini i Džemalu Bijediću. Da li je Džema, uistinu, u jugoslavenskom establišmentu nekome smetao? To će, zasigurno, još dugo ostati materijal za razvijanje teorija zavjere. Uvidom u novinske arhive uočava se da je tezu o ubistvu svoga amidže Džemala najčešće podupirao Bahrudin Bijedić. Tokom 1999. godine u magazinu Dani kroz tri autorska teksta nekadašnji diplomata i jugoslavenski konzul u Sjedinjenim Američkim Državama i ministar unutrašnjih poslova SR BiH piše o uspomenama na svog amidžu Džemala, a u posljednjem nastavku objavljenom 12. aprila 1999. godine iznosi tezu o ubistvu koja je poslije u medijima više puta ponavljana. Ukratko, teza glasi da je Džema u oktobru 1976. godine, tri mjeseca pred smrt, Bahrudinu na uho šapnuo da će ga ubiti jer previše zna. U tekstovima nema informacija šta je to, konkretno, Džema previše znao. Bahrudin iznosi teoriju da su ljudi iz vrha JNA imali interes da ubiju Džemu jer je JNA imala skriveni program velikosrpske dominacije i da je Džema stajao kao prepreka realizaciji tog plana. Jednako tako, tekst Mirka Šagolja objavljen u sarajevskom Oslobođenju u januaru 2008. podupire tezu o Džeminom ubistvu. Šagoljeva teza se oslanja na njegov izvor koji iz sigurnosnih razloga treba da ostane anoniman jer živi u Beogradu. Anonimni svjedok je potvrdio Šagolju da je njegova priča stoposto istinita, a Šagolj je njegovu priču prenio na sljedeći način:
„Taj čovjek je po struci inžinjer elektronike. U trenutku udesa bio je major JNA i, kako kaže, šef tehnike u bazi JNA na heliodromu u Jasenici kod Mostara. Kad se udes dogodio, on je sa svojom stručnom ekipom helikopterom prvi stigao na mjesto udesa. Obavili su kompletnu stručnu ekspertizu i, tvrdi, nedvosmisleno ustanovili da je visinomjer aviona prije njegovog polijetanja sa Batajničkog aerodroma bio namjerno naštiman tako da je pokazivao 20 metara veću visinu od stvarne. Bilo je to, kaže, sasvim dovoljno da se udes dogodi, bez obzira na maglu i brzinu. Jer, avion je zbog toga napravio zaokret iznad radiofara na Crepoljskom na 20 metara nižoj visini od dozvoljene i predviđene i to je bio razlog što je udario u vrh brda Inač.“
Niti jedna od ovih teza ne ostavlja dovoljno snažan dojam da bi se moglo sa sigurnošću tvrditi da je jugoslavenski premijer ubijen. Uzrocima nesreće se najtemeljitije bavio već spomenuti historičar Husnija Kamberović, makar u dva navrata. U tekstu pod nazivom „Smrt Mehmeda Spahe i Džemala Bijedića u kontekstu mitskih konstrukcija“ i spomenutoj knjizi „Politička biografija Džemala Bijedića“. Kamberović je za potrebe pisanja knjige temeljito istražio okolnosti pod kojima se nesreća dogodila, konsultirajući sve dostupne materijale u beogradskim i sarajevskim arhivama. Iščitavanje poglavlja knjige pod nazivom „Nesreća ili…“ zaista otvara mogućnost u određene sumnje. Prva i najveća sumnja odnosi se na promjenu pilota. Ljubomir Pavić, šef pilota SIV-a, planiranog je pilota Branka Vujičića zamijenio Muratom Hanićem. Glavni pilot je ostao Stevan Leka, kako je i bilo planirano, a za kopilota određen je Hanić, za koga će se utvrditi da je važio kao „pilot ispod prosjeka“. Pilot Leka bio je pukovnik avijacije s bogatim letačkim iskustvom. Međutim, Kamberović je uvidom u arhivsku građu i ocjene instruktora, kada je Leka polagao ispite za preobuku u profesionalnog pilota (tokom 1969. godine), pronašao da je instruktor Hans Rothlisberger ustvrdio da kod Leke postoje određene teškoće u praksi letenja jer nema dovoljno letačkog iskustva za upravljanje avionima s dva motora kakav je, upravo, bio avion kojim je za Sarajevo trebao letjeti Džemal Bijedić. Nema podataka koliko je prvi pilot Leka u periodu od 1969. do 1977. godine obavio letova na avionima s dva motora, kao što i nema dokaza o zavjeri.
Greben na planini Inač u koji je avion udario visok je 1.366,3 metra, što je za 280 metara niže od minimalno propisane visine leta za taj sektor u proceduri i pripremi za slijetanje na Sarajevski aerodrom i da je udes posljedica direktnih propusta posade u održavanju propisanih elemenata leta – piše u izvještaju komisije koja je formirana da utvrdi uzorke nesreće. Komisija je još kao faktor nesreće navela i lošu organizaciju Vazduhoplovne službe SIV-a, jer letu predsjednika SIV-a nije dala odgovarajući značaj.
Bilo da je Džema ubijen ili je stradao u nizu nesretnih okolnosti, kako se zaista ponekad i zna desiti, čini se da se u Bosni i Hercegovini još uvijek nije rodio političar kalibra Džemala Bijedića. Džema je volio Bosnu i Hercegovinu, Hercegovinu malo više, a možda Velež ponajviše. Volio je ponavljati slijedeće:
„Mi smo revoluciju vojevali i za to da se jednom za svagda utvrdi čija je ovo zemlja Bosna i Hercegovina, da ne bude ni carska ni spahijska, da ne ostane provincija u pozadini, oko koje se kusuraju velikosrpska i velikohrvatska buržoazija i bosanski begovat.“
Nažalost, čini se da revolucija koju je Džema vojevao iz ovog njegovog citata nije imala previše smisla. Bosna i Hercegovina jeste provincija u pozadini oko koje se još uvijek kusuraju i velikosrpski i velikohrvatski interesi, a ni priču o bosanskom begovatu ne treba zanemariti.
