Eksperiment bez garancije uspjeha

Putin sa svojom reorganizacijom kabineta može ubiti dvije muhe jednim udarcem. Jedan autsajder iznenada je postao ministar odbrane.

foto: Pixsell

Prva peronalna odluka Vladimira Putina, nakon zvaničnog uvođenja u njegov peti mandat predsjednika, bila je ponovna nominacija Mihaila Mišustina za premijera – ruski ustav propisuje da prije uvođenja predsjednika u mandat vlada da ostavku. Većina ministara sačuvat će svoje dosadašnje resore. Međutim Putin je imao pripremljeno jedno iznenađenje: gospodarski stručnjak Andrej Belousov, do sada zamjenik premijera, bit će ministar odbrane. Njegov prethodnik Sergej Šojgu odlazi na čelo Savjeta sigurnosti i tamo zamjenjuje moćnog Nikolaja Patruševa.

Zamjena Šojgua Belousovom odlučujuća je promjena u novom Putinovom kabinetu. Sve druge izmjene pozicija služe samo za to da bi kroz ove promjene izmijenjenim osobama našle nove pozicije. Putin bi mogao ovim promjenama ubiti dvije muhe jednim udarcem: on se rješava nepopularnog Šojgua i daje nalog Belousovu za optimalizaciju ratnog gospodarstva.

Šojguovom otpuštanju prethodio je konflikt između ministarstva odbrane i vojno-industrijskog kompleksa, koji se stalno širio. Generali armije žalili su se na sporu proizvodnju, nedovoljan kvalitet oružja i opreme, kao i na teškoće u održavanju i opravkama. Šefovi vojne industrije opet su predbacivali armiji da je korumpirana i da ima nerealna očekivanja. U takvim sporovima Putin se nerado postavljao na jednu stranu i umjesto toga pokušavao je odnose poboljšavati i da učesnike snagom moći dovesti do toga da produktivnije sarađuju.

Nominacija Belousova ima sasvim jasno određenu logiku, ali mogla bi istovremeno biti eksperiment

Belousov, koji je dosada bio nadležan za “tehnološki suverenitet”, inovacije i nadzor nad proizvodnjom dronova, dolazi sada u fokus. O njemu se zna da nije samo iskusni ekonomist nego i – neuobičajeno za jednog ekonomskog tehnokratu – duboko religiozan. Osim toga, poznat je po svome patriotizmu (2014. bio je jedna od malo javnih figura koje su odmah podržale aneksiju Krima) i svojoj lojalnosti. Iz dugogodišnjeg iskustva on zna kako je raditi s Putinom. Njegova nominacija ima sasvim jasno određenu logiku, ali istovremeno bi mogla biti i eksperiment. Sada Belousov mora dokazati da je sa pravom nominovan.

Unapređenje Belousova vrednovati kao uspon komete bilo bi, doduše, pretjerano. Ono nije neizbježno dokaz da Putin ima u njega povjerenje, nego je vezano za njegovu ulogu autsajdera u dosadašnjem kabinetu. Od velikog napada na Ukrajinu on nije prvi ekonomski tehnokrat koji je napredovao: Dmitri Patrušev (sin dosadašnjeg sekretara Savjeta sigurnosti) postao je ministar poljoprivrede; ministar finansija Anton Siluanov svoj uspon može zahvaliti odlasku zapadnjačkih preduzeća, a ministar trgovine i industrije Denis Manturov postao je zamjenik premijera. Nasuprot tome, Belousov je do sada bio marginalna figura. Njegova državno centralistička predstava o gospodarstvu ustvari se ne uklapa u u Rusiju uvedeni model ratnog gospodarstva, koji je usmjeren na suzbijanje kriza.

Činjenica da je Belousov izabran za novog ministra odbrane postavlja više zagonetki. On neće biti nadležan za to da se gospodarstvo mobilizira i militarizira. Uspješno shvatiti potrebe armije neće za njega biti lagan zadatak jer on nema vojnog iskustva. Vojska će sa skepsom registrovati da jedan gospodarstvenik preuzima odgovornost za odbranu i odbojno reagovat čim ih on bude detaljno pratio, kontrolisao i preduzimao personalne promjene. Usto dolazi prilično nategnuti odnos Belousova s često instinktivno liberalno postavljenim ministrima koji su u vladi zaduženi za gospodarstvo i finansije.

Jedno je jasno: Putin želi dati do znanja da treba pragmatičnije i profesionalnije, manje korumpirano postupanje s potrebama oružanih snaga. Međutim je njegov korak eksperiment bez garancije uspjeha.

Šojguevim otpuštanjem Putin sebe izlaže prisilnim potezima

Posebno je iznenađujuće da je Šojgu zamijenio Patruševa. Njegovim otpuštanjem Putin je, međutim, sam sebe doveo do prisilnih poteza. Da je on Šojguu dao previše nižerazrednu poziciju, bilo bi to poniženje i kritika na odlazećeg ministra. Mogla bi biti suviše glasna i slabosti armije izbile bi u prvi plan – što se u vrijeme rata treba izbjegavati.

Odgovarajuće važan bio je častan odlazak Šojgua. Putin ga nije postavio sam za sekretara Savjeta sigurnosti nego i za svoga vlastitog zamjenika u komisiji za pitanje naoružanja  (Putinov prvi zamjenik u ovom organu bio je bivši predsjednik Dmitri Medvedev). Istovremeno Šojgu preuzima nadzor nad Federalnom službom za vojnotehničku saradnju, koja je neformalno kontrolisana od državnog koncerna za proizvodnju oružja Rosteh i u međuvremenu nije više podređena ministarstvu odbrane nego predsjedniku.

Ipak je jasno da je premještanje za Šojgua, bez sumnje, degradacija, a ne unapređenje. Kao sekretar Savjeta sigurnosti on nema ni veliku administrativnu težinu ni brojan personal, a ni izvršna ovlaštenja. On također ne može pokretati zakonske inicijative. Koliki će uticaj šef Savjeta sigurnosti imati, zavisi od njega samoga.

Pod Putinom bila su dva rukovodioca Savjeta sigurnosti koji su imali veliki uticaj: Sergej Ivanov, koji je tu poziciju zauzimao od 1999. do 2001. i nakon toga postao ministar odbrane, i Nikolaj Patrušev. Drugačije nego kod Šojgua između Patruševa i Putina postojala je uvijek velika bliskost, koja se zasnivala na njihovoj ideološkoj saglasnosti i njihovom zajedničkom radu. Kao raniji šef unutrašnje tajne službe FSB, Patrušev je stalno održavao bliske odnose s bezbjednosnim aparatom. Osim toga, Patrušev je za Putina preuzimao važne diplomatske misije i za režim je bio – kako ideološki, tako i vanjskopolitički, uticajna figura.

Za dvije godine od početka invazije na Ukrajinu Šojgu je za rukovodni tim Rusije postao prava crvena marama

Šojgu nema niti jedan od ovih plus bodova. On u osnovi nije nikada pripadao Putinovom najužem okruženju i ni u jednom trenutku nije bio uključen u ideološka pitanja. Umjesto toga uspio je da kod većeg dijela elite postane neomiljen, prije svega u bezbjednosnom aparatu i kod armijskih generala. Za dvije godine od početka invazije na Ukrajinu Šojgu je za rukovodni tim Rusije postao prava crvena marama. Prema tome, on se sigurno neće razviti u drugog Patruševa; i funkcija sekretara savjeta sigurnosti za njega je jedva nešto više od pozicije za zbrinjavanje. Slično se desilo Dimitri Medvedovu 2020. godine kada ga je Putin odstranio s funkcije premijera.

Patrušev je u međuvremenu imenovan od Putina za savjetnika predsjednika. On je, međutim, tako dugo u službi da skoro da ne treba nikakvu poziciju. Njegov ideološki uticaj i njegova važna vanjskopolitička uloga garantovane su i ne ovise o tome koju funkciju on zvanično ima.

Sve u svemu, Putinovo razmještanje djeluje kao ciljana mjera optimalizacije. Njegove odluke ukazuju na to da je on s trenutnom konfiguracijom moći zadovoljan. I da će se u vladinom timu nešto mijenjati ako on želi da vlada efikasnije. On nije zainteresovan za velike promjene.

Preveo: Ešref Zaimbegović

ipg-journal.de

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Tatiana Stanovaya

Tatiana Stanovaya

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Na naslovnoj strani hvaljenog ruskog nezavisnog lista Nova gazeta 25. februara 2022. osvanuo je naslov „RUSIJA BOMBARDUJE UKRAJINU“. Ljudi koji čitaju The New York Times ili gledaju BBC već...
Svako denuncira svakoga: U Rusiji rastu “pritužbe građana”. Društvo stoički prihvata povratak u staljinizam. ...
O mogućnosti da Zapad prihvati većinsku volju srpskog društva...
U EU se govori da se vojni izdaci moraju drastično povećati. Pritom su oni znatno viši od ruskog odbrambenog budžeta. ...