Foto: Novosti
Dobitnik ovogodišnjeg Počasnog Srca Sarajeva palestinski redatelj Elia Suleiman, višegodišnji je prijatelj i saradnik Sarajevo Film Festivala. Rođen je u Nazaretu, a danas živi i radi između svog rodnog grada i Pariza. Njegov prvi dugometražni film “Kronika jednog nestajanja” osvojio je nagradu za najbolji debitantski film na Venecijanskom filmskom festivalu 1996. S filmom “Božanska intervencija” (2002.) osvojio je nagradu žirija u Cannesu i nagradu FIPRESCI-ja te Evropske filmske akademije za najbolji strani film. Slične uspjehe ponovio je i zadnjim filmom “To mora biti raj” (2019.). Godine 2022. osvojio je nagradu za evropsko dostignuće u svjetskoj kinematografiji, a 2023. počasni doktorat Katoličkog sveučilišta u Leuvenu. Nosilac je brojnih priznanja, uključujući nagradu Princ Claus i titulu Officier de l’Ordre des Arts et des Lettres. Godine 2013. bio je gost 19. Sarajevo Film Festivala, 2016. predsjednik žirija 22. Sarajevo Film Festivala, a u grad se vraćao i drugim povodima. Ove je godine tokom prva četiri festivalska dana publika u programu “Posvećeno” imala priliku vidjeti njegovih devet ostvarenja, koja čine većinu dosadašnjeg opusa ovoga višestruko nagrađivanog autora.
Ove godine, u okviru serije Masterclass Suleiman je razgovarao s menadžerom festivalskog programa Talents Sarajevo Nebojšom Jovanovićem, započevši refleksijom o ulozi sjećanja u stvaranju fikcionaliziranih autobiografskih slika. Opisujući svoje početke približavanja formi filma – oblasti u kojoj se, kako je objasnio, nije formalno obrazovao – istakao je važnost slobode u izrazu i poimanje nelinearnosti vremena. Rekao je kako je za stvaranje priča u kojima se sam pojavljuje sjećanje posebno važno upravo u svojoj nepouzdanosti i osvrnuo se na humor i zadovoljstvo kao nepobjedive alate neprivilegovanih. Odgovorno se osvrćući na svoju poziciju u životu i radu, objasnio je kako je humor ključan u trenucima u kojima se poimanje vremena izmješta iz svakodnevnice: “Kada se ljudi nađu u očajnim situacijama, što je historija pokazala, i dalje uspijevaju zaustaviti vrijeme uz pomoć humora… ako izgubim osjećaj za humor, onda gubim i nadu. Za mene je humor način otpora, čak i kada je situacija beznadna. Ako uspijem s tim humorom barem jednoj osobi olakšati situaciju u kojoj se nalazi, izuzetno sam zahvalan.” Nakon tog masterclassa imali smo priliku razmijeniti i par dužih rečenica.
Nedavno je u prostoru Sinema Transtopia u Berlinu u sklopu serije događanja “illegal_cinema Berlin #1: How utopian is peace today” organizirano prikazivanje “Kronike jednog nestajanja”. Istom je prilikom prikazano i nekoliko filmova iz Bosne i Hercegovine, propitujući kako nasilna normalizacija rata, koja nam je poznata, gura mir sve nedostižnije do granica utopije. Prvo pitanje za vas stoga je koliko je mir danas utopija.
Ne moramo ulaziti u konceptualne rasprave. Sve što vam mogu reći je: ovaj užasan, monstruozan trenutak u kojem danas globalno živimo, s genocidom u Gazi kao katalizatorom, istovremeno je učinio očitim i koliko je velika i snažna masa mladih generacija širom svijeta. Postalo je vrlo jasno da postoji snažan jaz među različitim poimanjima svijeta. Postalo je jasno da postoje oni koji služe malobrojnima i oni koji žive posljedice tog služenja, kao njegove kolateralne žrtve. Mislim da su mlade generacije toga postale vrlo svjesne. Vrlo mi je zanimljivo što su sve manje ideologizirane, što nisu nacionalističke, jer je njihov način otpora identificiranje ukupnosti svih uzroka nepravdi: oni su postali ozbiljna prijetnja. To možemo vidjeti i po nasilju koje se rasplamsalo protiv mladih u različitim zemljama. Uzmite za primjer baš, recimo, Berlin, koji se trenutno čini više cionistički i od samog Izraela. U Sjedinjenim Državama je policijsko nasilje vrlo jasan dokaz koliko su mladi postali prijetnja statusu quo i sistemu moći.
Šta je to što nosi ovu generaciju, što osjetite i vidite u njima?
Nalazim nešto prilično optimistično, čak i radosno, u načinu na koji ova generacija nosi otpor. U njenom izražavanju kroz kulturu: kroz duhovite slogane, poeziju, duhovite oblike otpora kojima manevriraju okrutnim sistemom, gradeći teatar koji ga ismijava. Unatoč činjenici da je ono što se događa užasno i uistinu monstruozno, smatram da multinacionalne korporacije nisu dobile rat. Pogledajte kako su prazni McDonald’sovi restorani u Maroku. Ljudi tamo više ne jedu. Solidarišu s palestinskim narodom, ne postupaju poput kralja. To možemo primijetiti i na drugim stranama svijeta: većina počinje prepoznavati i artikulisati koliko su ih oni na moći iznevjerili i prevarili. Pogledajte i Sjedinjene Države, majstore imperijalizma: Jewish Voice for Peace okupira Kongres, a policija je nemilosrdna. Kada vidite policajca koji hapsi tipa s kipom na glavi, znate da je svijet dosegao rub, da nema povratka. Sukob između onih koji su potlačeni i onih koji ih tlače je zaista fascinantan. Nisam toliko optimističan jer vidim genocid koji se događa, ali istovremeno želim da kažem da rat nije izgubljen. Recimo to tako.
Ono što je veoma karakteristično za nadu je da nije linearna, baš kao ni humor. Način na koji se nada i humor isprepliću čine se ključni i za vaš život i rad.
Apsolutno. Nada, poezija, humor i koreografija, i umjetnost, upravo zbog svoje nelinearnosti, predstavljaju prijetnju. Obično sistem vlasti želi jasan cilj za napad, a onda vi dođete s nekim poetskim trenutkom: oni ne znaju kako se nositi s tim. Pjesnici su zatvarani baš zato što su pjesnici. Vlast ih je historijski eliminirala jer ne može podnijeti zadirkivanje, ismijavanje… Sjećam se moje prve projekcije u Izraelu, mnogi kritičari su bili uznemireni, film im se nije svidio. Rekli su mi, vi nas prikazujete kao neke likove iz crtanog filma, to je uvredljivo. Jedan desničar tada mi je veoma ljutito poručio: “Ako u svom filmu prikazuješ izraelske vojnike kako lome ruke i ubijaju Palestince, meni je to OK. Ali ako ih prikažeš ovako kao neke vojnike iz crtanog filma, to me vrijeđa, isto mi je kao da si mi rekao da ne postojimo.”
Pogledajte Sjedinjene Države, majstore imperijalizma: Jewish Voice for Peace okupira Kongres, a policija je nemilosrdna. Kada vidite policajca koji hapsi tipa s kipom na glavi, znate da je svijet dosegao rub, da nema povratka
Jeste li mu odgovorili?
Jesam, rekao sam mu: “Razmisli o tome. Možda ne postojite.”
Tako je. Zaigrana artikulacija prolaznosti i nelinearnosti u raznim dimenzijama obilježava vaš rad, a na neki način i vaš život. Nešto što bi se drugdje zvalo crnim humorom, a ovdje kod nas naprosto humorom, prožima vaš umjetnički izraz. Stoga ima mnogo smisla i velika nam je čast što nosite Počasno Srce Sarajeva. Osobno, kako se povezujete sa Sarajevom? Što mislite o ovom gradu i kako se osjećate u njemu?
Ne mislim da je rat ovdje završen. Vojno da, ali sukob još traje, i mislim da vanjski utjecaji, bilo da dolaze iz islamističkog pokreta ili iz zapadnjačkih uplitanja, još uvijek traju. Ne znam kako će ljudi u Sarajevu riješiti svoje probleme a da sve ove ruke ne upletu u politiku i monopolizaciju politike koja dolazi iz inozemstva. U Sarajevu također postoji korupcija i postoji mogućnost zarade na kaotičnoj situaciji i statusu quo. Sarajevo me podsjeća na libanonsku situaciju, gdje svi ti ljudi samo pokušavaju uzeti svoj dio materijalnog kolača, a ne brinu za svoj narod. Komplicirano je. Mislim da ovdje postoji nešto što treba riješiti. Ja baš i ne dolazim ovdje da bih napravio pobjedu te vrste u Sarajevu. U Sarajevo se vraćam zbog porodice. To je osjećaj porodice. Radim i pišem s Jovanom Marjanovićem, bio sam na moru s Mirom Purivatrom. Mnogo su mi puta pomogli savjetima. Kada sam ostao bez podrške za svoj zadnji film, oni su mi pomogli – Miro je rekao: “Snaći ćemo se.” Ali nije da samo radimo skupa. Također i pijemo skupa. (smijeh)
Teško se ne družiti u Sarajevu, šteta što za to nemamo više vremena. Za kraj, možda možemo citirati vašu repliku iz jednog intervjua koji ste dali početkom ovog stoljeća – vaše slike nose isti rizik kao i demokracija.
E, pa da, hvala na citatu!
