Tokom nekoliko tmurnih februarskih dana neposredno prije ruske invazije na Ukrajinu, vrlo sam se intenzivno družio sa Jeanom Amèryjem i sjećam se da sam, prevodeći ga u vlastiti život, u jednome trenutku – mogao bih ga sada opisati do u najsitnije detalje: gdje sam sjedio, šta sam slušao, kakvo je bilo vrijeme napolju ili kakvog je okusa bila kafa koju sam pio – počeo da se razaram, polako, kamen po kamen, zid po zid, kao da sam neka stara građevina koja ne može da izdrži podrhtavanje tla.
Njegove glasovite eseje „Torture“ i „Resantimani“ čitao sam, da i to kažem, na engleskom (“Torture”) i srpskom jeziku (“Resantimani”), ovaj potonji u prijevodu Aleksandre Bajazetov–Vučen, objavljen u časopisu “Reč” [57.3], 2000. godine – koristeći google pretraživač, ustanovio sam da postoji i našijanski prijevod Amèryjeve, vjerovatno, najpoznatije knjige “Jenseits von Schuld und Sühne: Überwältigungsversuche eines Überwältigten” pod naslovom “S onu stranu krivnje i zadovoljštine”, koju sam odmah naručio putem jedne web stranice za prodaju rabljenih knjiga – oba preuzeta s interneta i, naravno, isprintana na običnom, kancelarijskom papiru, kao što već običavam raditi sa svom elektronskom literaturom do koje uspijem doći.
I u “Torture” i u Resantimanima, Amèry se, u suštini, bavi najvažnijim filozofskim temama druge polovice 20. vijeka, temama: sjećanja, zaborava, oprosta, pomirenja, te kolektivne i individualne krivice, perpetuirajući vlastito iskustvo bivšeg Gestapovog zatvorenika, a potom i nacističkog logoraša, koji je preživio Auschwitz, Buchenwald i Bergen-Belsen, odakle je oslobođen na samom kraju Drugoga svjetskoga rata.
Jean Améry je, inače, asimilirani austrijski Židov, rođen 1912. godine u Beču, kao Hanns Mayer, ali je nedugo nakon izlaska iz logora, odlučio uzeti francusko ime kako bi istakao svoju dislociranost u odnosu na izvornu, njemačku kulturu. Esej “Torture” istovremeno je i filozofska studija i autobiografski zapis o boravku u Gestapovom zatvoru, u Belgiji, gdje je početkom Drugoga svjetskog rata – tada još uvijek kao Hanns Mayer – radio za tamošnji Pokret otpora, dok su “Resantimani“, s druge strane, autobiografski esej koji je nastao tokom njegovih poslijeratnih putovanja po Njemačkoj.
Po Kljajićevom Velikom rječniku stranih riječi (“Zora”, Zargeb, 1974.), riječ “resantiman” je francuskog porijekla (“ressentiment”) i može da označava: psihol. 1. ponovnu pojavu većinom bolnog osjećaja; 2. tajnu, tihu, nesvjesnu mržnju, zavist, želju za osvetom. Osim ove dvije definicije, postoj i ona nietzscheanska, na koju upućuje i Hrvatski enciklopedijski online rječnik: resantiman kao “mržnjom ispunjen osjećaj obezvrijeđenosti života koji je uzrokovan nekim izvanjskim načelom koje ugrožava sam taj život”.
Sam Amèry se u svom eseju nekoliko puta poziva na Nietzscheovu “Genealogiju morala”, u kojoj stoji: “…resantiman vlada onim bićima kojima je uskraćena istinska reakcija, naime delanje, i koja mogu da se obeštete samo nekakvom imaginarnom osvetom… Čovek resantimana nije ni iskren ni naivan, niti je pošten i otvoren prema sebi. Njegova je duša razroka: duh mu voli skrovite budžake i mala vrata, sve skriveno on smatra svojim svetom, svojom sigurnošću, svojom nasladom…” Amèry pokušava da svoju teoriju resantimana zaštiti od Nietzscheove koja resantimane osuđuje sa stanovištva morala, ali i od psihološke koja ih vidi kao “sukob koji unosi pometnju”.
*
Za razliku od Prima Levija, naprimjer, ili Roberta Antelmea, koji su pokušavali da razumiju i dokumentuju ono što se dešavalo u njemačkim konc-logorima tokom Drugoga svjetskoga rata, Améry je možda i prvi uviđao beskorisnost tog znanja. Njega nije zanimala ona vrsta pravde koja se zasnivala na hipotetičkoj tezi da se kolektivni zločini i kolektivna patnja moraju izjednačiti kako bi se ponovo uspostavila ravnoteža u svjetskome moralu. Vae victis castigatisque.
Njegovi resantimani nisu se javili odmah po okončanju Holokausta, već su ga generirale kasnije društveno-političke okolnosti u Zapadnoj Njemačkoj i Evropi. Iznenadnu transformaciju Njemačke, iz “krtolišta”, kako je on naziva, i zemlje zahvaćene kolektivnom krivicom u novu i snažnu političku silu, s veoma važnom ulogom u Hladnome ratu, razumijevao je kao dio jednoga šireg dijalektičkog procesa koji je vodio kolektivnom zaboravu i kojemu se svim silama nastojao suprotstaviti.
“Gledao sam kako nemački političari”, piše Améry, “od kojih su se samo neki istakli u pokretu otpora, bar sam tako čuo, hitro i s puno entuzijazma pokušavaju da uhvate vezu sa Evropom: oni su tu novu Evropu bez poteškoća nadovezivali na onu drugu, čije je preuređivanje Hitler, prema svojim merilima, uspešno započeo već između 1940. i 1944. godine. Odjednom se javilo plodno tle za resantimane, nismo ni morali da čekamo da po nemačkim varošicama počnu da se skrnave jevrejska groblja i spomenici antifašistima. Dovoljan je bio i razgovor poput onog koji sam 1958. vodio za doručkom u hotelu sa jednim trgovcem sa juga Nemačke. Čovek je, ne propustivši prethodno da se uljudno raspita da nisam izraelićanin, pokušavao da me ubedi da u njegovoj zemlji više ne postoji mržnja na rasnoj osnovi. Nemački narod ništa ne zamera jevrejskom; kao dokaz naveo je velikodušnu reparacionu politiku nemačke vlade, politiku koju, uzgred, i mlada država Izrael zna da ceni. Osećao sam se kao bednik pred ovim čovekom čija je duša bila spokojna: kao Šajlok koji traži svoju funtu mesa.”
*
Nakon što sam ovih dana ponovo pročitao Resantimane, odmah sam se sjetio intervjua koji je Veležova fudbalska legenda, Blaž Slišković, početkom mjeseca juna ove godine dao beogradskom Nedeljniku. Licemjeran, usudio bih se da kažem, poput njemačkog trgovca u Améryjevom eseju, rušenje Staroga mosta u Mostaru, Slišković je pokušao opravdati njegovom tobožnjom ulogom u odbrambenom ratu koji je bosanskohercegovačka Armija vodila protiv snaga Udruženog zločinačkog poduhvata, unatoč tome što bi iz haške presude čak i njemu trebalo biti jasno da je rušenje kulturno-historijskih spomenika, bogomolja i stambenih objekata, baš kao i etničko čišćenje, ubijanje, zatvaranje ljudi u konc-logore, te sistematsko pljačkanje i uništavanje privatne svojine, bilo dio vojne i političke strategije HVO-a i vlasti tzv. Hrvatske republike Herceg-Bosne u ostvarenju njihovih ratnih ciljeva, odnosno pripojenju dijelova Hercegovine i Srednje Bosne Republici Hrvatskoj.
Da su u Mostaru HVO i HV srušili samo Stari most, a prema zvaničnim podacima više od 80% stambenog fonda u istočnome dijelu grada bilo je što u potpunosti srušeno, što oštećeno tokom rata (o kulturno-historijskim spomenicima i vjerskim objektima da ne govorimo) možda bi njegova logika donekle i držala vodu. Uostalom, čak i da je u pravu, čak i da je istina da su svakoga dana preko, tada već u velikoj mjeri oštećenog, pokaldrmljenog Starog, zaista prelazile tone i tone municije, što je naravno laž, sama priroda i odbrambeni kontekst rata, koji su vodili branioci grada – tokom 1993. i 1994. godine u mostarkoj je kotlini bilo zarobljeno oko 60.000 ljudi – u moralnom bi smislu bila činjenica daleko superiornija od bilo kakvog pokušaja da se opravda ono čega bi se normalan čovjek stidio.
Motiv zbog kojeg sam tada, na portalu tačno.net, odlučio da javno reagujem na intervju bivše Veležove legende, kao i na potpunu demoliciju Partizanskog groblja, koja je upravo tih dana zaprepastila antifašistički svijet, izravno se ticao dojma koji je na mene ostavio Jean Améry.
Nije to, naravno, bilo prvi put da se javno bunim zbog izjava istaknutih hrvatskih građana i političara, ali uvijek kada bih to radio, polazio sam od premise nekakvog općeg, društvenog dobra i bolje budućnosti, kako se to kaže. Protjeran iz svoga stana na Aveniji 1993. godine, pri čemu sam brutalno razdvojen od očuha, kojeg će to razdvajanje koštati slobode, a poslije i života, i zbijen u polovicu grada koja je svakodnevno razarana, ubijana i izgladnjivana, s neprestanom brigom o sebi i svojim najmilijima, mislio sam, godinama poslije, da ću sve to uspjeti potisnuti iz sjećanja tako što ću, pišući o tome, prihvatiti svoju bol na isti način na koji će zločinci morati da prihvate svoju krivicu. Jedino na tim osnovama mogao sam da zamislim neko buduće pomirenje između dva naroda u Federaciji, bošnjačkog i hrvatskog, ne uviđajući ni sam koliko je takva vrsta paralelizma licemjerna i koliko sam, zapravo, svoje sopstvo podredio nekakvoj socijalnoj funkciji.
“Ne želim da postanem saučesnik mojih mučitelja”, piše Améry u Resantimanima, “već zahtevam da oni sebe negiraju i da se u toj negaciji približe meni. Brdo leševa koje mene deli od njih ne može se, čini mi se, ukloniti interiorizacijom, već naprotiv, aktualizacijom, ili, oštrije rečeno, dovršavanjem nerešenog sukoba u domenu sudske prakse.”
Ovdje mi se, sama od sebe, naprosto nameće jedna analogija. Naime, presudom tzv. haškoj šestorci 2017. godine, u našem je slučaju ratni sukob između Hrvata i Bošnjaka, zauvijek riješen u domenu sudske prakse, ali unatoč tome što su činjenice utvrđene na Međunarodnom sudu u Hagu u potpunosti demaskirale svu monstruoznost agresorskog plana bivšeg hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, i njegovih političkih vazala s ove strane granice, taj se sukob, protivno zdravom razumu, ali zato u skladu s ratnim ciljevima nekadašnjeg hrvatskoga vodstva, nastavio u političkom polju.
Žrtve velikohrvatskog hegemonizma ne samo da nisu osjetile ni najosnovniji minimum moralne zadovoljštine presudom, nego ih se, usprkos svemu, raznim pritiscima želi izjednačiti sa svojim dželatima, a okupatore s braniocima, što je vjerovatno presedan u modernoj ljudskoj povijesti. U takvome društvu, koje ih neprestano podsjeća na proživljene patnje – dovoljno je da vidimo, čujemo ili pročitamo izjavu nekog političara koji veliča ratne zločince, zagovara treći entitet, prijeti disolucijom manjeg bh. entiteta ili pak naziva Mostar hrvatskim stolnim gradom – rane žrtava ne prestaju da krvare.
Možda je zaista tačno da, kao, uostalom, i većina ljudi koji su nekim čudom uspjeli preživjeti opsadu Istočnog Mostara, patim od onoga što psihologija naziva “sindromom koncentracijskog logora” – Istočni Mostar 1993. godine jedino i jeste bio usporediv s koncentracijskim logorom i varšavskim getom – ili pak od posttraumatskog stresnog poremećaja, međutim, u zajednici u kojoj živim, to me postavlja iznad svega onoga što ona podrazumijeva pod moralnom istinom.
U stalnom proizvođenju zaborava i potiranju historijskih činjenica, moja mi psihotrauma ne dopušta da šutim, ne zbog drugih, nego upravo zbog nje same – zbog onog šesnaestogodišnjeg mladića, koji kroz otškrinuta vrata svoje sobe vidi cijev kalašnjikova uperenu u svoje lice, zbog njega, kojega onoga majskog dana, 1993., rastavljaju od očuha, a zapravo ga rastavaljaju od samoga sebe i koji, suočen sa svijetom u kojem živi, trideset godina poslije, naprosto osjeća potrebu da vrisne: što ste vi spremniji da zaboravite svoju prošlost, to sam ja odlučniji da je se sjećam.
Onaj ko jednom biva žrtvom, žrtvom ostaje do kraja života, baš onako kako to u eseju “Torture”, insinuira Améry: „It still is not over. Twenty-two years later (esej je izvorno objavljen u već pomenutoj knjizi “Jenseits von Schuld und Sühne: Überwältigungsversuche eines Überwältigten”, štampanoj 1966. godine) I am a still dangling over the ground by dislocated arms, panting, and accusing myself“.
Žrtva je bespomoćni zatočenik straha. Strah je jedina konstanta u životu žrtve. Strah i resantimani.
