Ako je lijepo, kantovski govoreći, „ono što se svima i bezinteresno sviđa“, onda je autoričino namjensko traganje za ljepotom u književnim djelima njenih savremenika, vrlo zahtjevan posao. Ne definišući svoj centralni tragalački pojam, autorica Emina Bojić, odlučila se na jedan deskriptivno-afirmativni pristup zasnovan više na doživljajnom (dakle, sviđajućem), a manje na estetsko-analitičkom momentu teksta. Jer, „ljubav prema traganju za njom“ (ljepotom), kako sama kaže u uvodnom tekstu „Čitaocu“ bila je „njena jedina želja i ništa više“.
Na tom programskom momentu autorica zasniva svoje čitanje, razumijevanje i očitovanje o pročitanom. U pitanju je petnaestak, uglavnom šire nepoznatih i neafirmisanih autora, čijoj prozi ili poeziji autorica posvećuje svu svoju pažnju na način unaprijed izabrane dobrohotnosti i selekciji onih segmenata teksta koji daju za pravo već izabranom stanovištu čitanja i interpretacije napisanog.
To je naravno, aprioristički definisan pristup, koji autorica slijedi i na koji ima svoje čitalačko i autorsko pravo. I čini to kroz prizmu vlastite fascinacije i želje da, slijedeći zacrtani cilj potrage, sve drugo ostavi po strani. Na taj način ona se čitalački uklapa u, kako bi to rekao Mirča Eliade, mitološku funkciju čitanja: „ne samo zato što zamenjuje pričanje motiva iz arhaičnih društava i usmenu književnost, još živu u seoskim zajednicama Evrope, već naročito zato što čitanje obezbeđuje modernom čoveku ‘izlazak iz vremena’, što se može uporediti sa onim što se stiče pomoću mitova. Bilo da ‘ubija’ vreme nekim policijskim romanom, ili da se zadubljuje u jedan vremenski strani svet, predstavljen u ma kojem romanu, čitanje čoveka uvek projektuje izvan svoga ličnog postojanja i uklapa u druge ritmove, čini ga sudeonikom neke druge ‘istorije’“.
Te druge istorije jedne iste stvarnosti i istog vremena, autorica ovog rukopisa nalazi u čitanju djela sa stanovišta „potrage za ljepotom“ koju uzima kao svoj centralni i zajednički pojam, odnosno kriterij isčitavanja napisanog. Koliko je tu njene (samo)projekcije u tekst, a koliko stvarne ljepote u tekstu, teško je realno prosuditi ako se nema uvida u knjige o kojima je riječ. I tu se sad pomalja ključni, prelomno-kritički momenat u prikazivanju Emininih prikaza pročitanog.
Naravno, ne postoje apsolutna mjerila za bilo šta, za Riječ najmanje, te čitanje Emininog čitanja, uprkos neizbježne kritičke rezerve koja se u ovakvim prilikama podrazumijeva, valja zasnivati na dobroj vjeri kakvu i sama pokazuje spram pročitanog. Jer, Ljepota je, sama po sebi, najvarljiviji i najsubjektivniji životni fenomen, doživljaj (ukus) za koji važi staro latinski pravilo „de gustibus non est disputandum“. O tome se dakle ne raspravlja nego se uzima u svojoj neupitnoj individualnoj datosti. U tom smislu, svaka knjiga je – kako ova Eminina, tako i knjige koje je ona čitala – hermeneutičko-psihološki gledano, samo jedna verbalna Roršahova (H. Rorschach) mrlja u čijem projekcijski podsticajnom i semantičkom šarenilu, čitalac, nesvjesno, traži, pronalazi i prepoznaje samo samoga sebe i ništa više. Stoga je svako tragalačko čitanje knjiškog štiva, u tišini čitalačke osame i čitalačkog zanosa, jedan sakralni akt. Akt najdublje duhovne intime predanosti tekstu i vlastitoj samopredanosti kojoj niko i ništa više ne treba.
Čitanje je božanstveni trenutak duševnog samoogledanja i neosviještenog samoprepoznavanja sebe u napisanom. Na sceni je neodoljiva privlačnost i magnetska snaga Knjige. U tome blista njena moć. Otuda, čitati znači otkrivati sebe samoga u riječi Drugoga. I otkrivati istost Drugoga u sebi i kroz sebe, tj. otkrivati čovjeka kao Čovjeka. Ukratko, i to ovdje važi do kraja, svako čitanje je gledanje (aktiv) i podrazumijeva složenu mentalnu dinamiku neosviještenog samootkrivanja. Kao rad Duha, čitanje zahtijeva napor su-djelovanja u kompleksnoj semantičkoj interakciji Pisac – Djelo – Čitalac. U tom smislu, istinsko, tragalačko čitanje (pa i ovo Eminino „u potrazi za ljepotom“), nije spikersko čitanje napisanog (čitanje za drugog), nego iščitavanje kao čitanje čitanja u njegovoj kompleksnoj psihološko-semantičkoj višeslojnosti. Kao čitanje čitanja, iščitavanje podrazumijeva spoznajni napor da se prodre do dna značenjskih naslaga Knjige. U dubinu i bît uvijek zagonetne nedoslovnosti i višeznačnosti štiva. U izazovnu hermetiku njene polisemantičke teksture sadržane u prividno retoričkom pitanju: Šta je pisac htio da kaže?
A odgovor na to “šta je pisac htio da kaže“, traži zalaženje s onu stranu riječi. Jer, smisao pisanog nije nikada u pokazanom, i skriva se porinut duboko ispod i “između redova” napisanog. Stoga namjenski-tragalačko čitanje zahtijeva intuitivno prozrijevanje te kontekstualne sa-krivenosti, a ne puko očitavanje aritmetičke doslovnosti. Otuda, svako čitanje predstavlja svjesni ili nesvjesni napor čitaoca da, ispod značenjski disperziranih naslaga teksta, napipa tajnu Bića, u ovom slučaju Ljepote. Dakle, čitanje nas terapeutski blagotvorno čini prijemčivim za ono skriveno u podtekstu teksta, oslobađajući nas tako “od nas”, i “za nas” same, u smislu: Liber libertas. Doslovno prevedeno – “Knjiga, sloboda“. Odnosno, Knjiga = sloboda. Ili još bolje: knjiga i čitanje donose slobodu. Slobodu čitanja u ime slobode – na pravo vlastitog razumijevanja i sopstvene interpretacije teksta. Kao štom s druge strane, i književna teorija, vođena uzusima svoje profesionalne etike i važećih kriterija, ima pravo svog razumijevanja i određivanja spram – tog prava i njegovog autorskog ishoda.
U tom smislu, autorica je tragajući i čitajući, na kraju rekla svoje, a vođena najboljom namjerom i vjerom u Dobro i Ljepotu i, čovjekovu urođenu potrebu da za njima neumorno traga gdje god misli da jesu ili može da ih nađe. „Čovjek za Ljepotom traga kao za zlatom. Traga kao za suncem koje ga grije i bez kojeg nema života“, kako to stoji na samom početku ovog rukopisa, odnosno buduće knjige o knjigama.
To je bio programski i spisateljski kredo Emine Bojić, kroz koji sam, htio to ili ne, gradio svoj kontekstualno-prigodni odnos spram napisanog. Izvan toga, dalo bi se o rečenom pisati i znatno drugačije. S nadom da će, uz pomoć lektora i korektora, autorica svom rukopisu priskrbiti neophodno-dodatnu dimenziju, vjerujemo da će njeni ćitaoci biti zadovoljni, konačno ukoričenom građom. Odnosno, i prije svega, dobrom voljom, naglašeno pozitivnim i ljudski nesebičnim zračenjem i značenjem Emininog teksta.
