foto: Youtube
Dan planeta Zemlje (22. aprila) obično slavimo simbolički, posvećujemo dan podsjećajući se na to koliko zapravo volimo biti “u prirodi”. Čak i taj, “njezin” dan koristimo tako da od nje crpimo svoju ugodu. Pa i kada smo pronašli način da joj “pokušamo nešto vratiti”, simbolički gasimo sva gradska svjetla na sat vremena (što zahtijeva mnogo energije za ponovno pokretanje) ili taj dan vozimo na parne/neparne registracije. No čim trenutak završi, reteriramo na staro. Na ovakve brojne simboličke dane političari jedva pronalaze neki projekt održivosti koji bi pustili u pogon. Ako razmišljamo o klimi na simboličke dane i okolišu, možemo imati i oprečne emocije – od grižnje savjesti što ne radimo više, do osjećaja zadovoljstva i optimizma za svaki mikroskopski pomak unaprijed. I cijelo to vrijeme pored nas prolaze gotovo znanstveno-fantastične prilike. Na primjer, što ako nitko od nas nakon početnog ulaganja više ne bi morao plaćati struju? Ili, još luđe, što ako bi se nama plaćalo da prodajemo višak struje koji proizvedemo? Za brojna kućanstva, ali ne sva, to je ostvarivo već sada, sa solarnom tehnologijom čije se vrste množe iz godine u godinu, čija cijena svake godine pada oko 15-20 posto i čija se učinkovitost u istom periodu povećava za isto toliko.
Ova tehnologija samouvjereno prevazilazi svaku prepreku i kontraargument koji se postavi pred nju. Šanse su velike da što god možete pomisliti o solarnoj tehnologiji više nije točno. Na primjer, solarna tehnologija više nije skupa, ono što je čini skupom su porezi i carine koji su žetončići u igri politike i tržišta, nikako tehnologija. Nadalje, raznovrsnost proizvoda danas je tolika da ih je moguće pronaći u rasponu od lagano zastarjelih solarnih panela, preko folija koje možete prelijepiti preko kućnog stakla i proizvoditi struju, do solarnih panela neraspoznatljivih u odnosu na običnu šindru ili dalmatinske kupe. Postoje solari koji se poput suncokreta okreću za suncem, kao i solarne fasade, pa i solarne trake kojima se mogu premazati ceste, da bi onda punile baterije električnih automobila dok su u vožnji. Svaki tehnički prigovor, od mehaničkog habanja, preko radijacije, vjetra, vijeka trajanja, recikliranja i drugog, polako dobiva svoje rješenje. Štoviše, tehnologija je tako stara da su šanse velike da će već biti zastarjela u trenutku kada cijeli svijet bude njome pokriven. Raskorak između razvoja tehnologije i njezine implementacije ovdje je primarno politički problem. Nije ni ekonomski, barem ne za obične ljude. No jeste problem profita za brojne industrije, poput elektroprivrede ili industrije fosilnih goriva, koje su navikle mijenjati cijenu struje uz alibi tržišnih zakona. Pred tehnologijom koju donekle mogu usmjeravati, dok znanost u njezinoj pozadini ne mogu zauzdati, takvim je društvenim faktorima preostalo samo da kontroliraju društvene aspekte “problema” kako ga oni vide.
Što ako nitko od nas nakon početnog ulaganja više ne bi morao plaćati struju? Ili ako bi se nama plaćalo da prodajemo višak struje koji proizvedemo? Za brojna kućanstva to je ostvarivo već sada, sa solarnom tehnologijom čije se vrste množe iz godine u godinu
Stručnjaci za energiju često su zaposleni u tradicionalnim industrijama te su poželjni medijski sugovornici i politički savjetnici, iako njihova perspektiva može biti nenamjerno iskrivljena. Radi se o tome da su energetski sustav navikli promatrati s obzirom na masovne pogone koji proizvode ogromne količine energije za industrijske, nacionalne i šire regionalne potrebe. Problem sa solarnom energijom iz ove perspektive leži u tome što je ona jednosmjerna, dok su nacionalni distribucijski sustavi građeni za dvosmjernu struju. Pri transferu ogromnih količina solarne energije u nacionalnu mrežu u pretvorbi se gubi jako puno energije. Pretvaranje cijele nacionalne distribucijske mreže u onu pogodnu za solarnu tehnologiju nezamislivo je skup i dugoročan proces koji se zapravo ne isplati. A malo što osim toga isplati se tradicionalnim energetskim kompanijama. Stoga posebnosti solarne tehnologije i njezine društvene prednosti ili pogodnosti ostaju slabo iskorištene. Osim, naravno, srednjih pogona koji sada dolaze u obliku nepreglednih polja zasijanih solarima. Jasno je da se radi o dugoročno neodrživom modelu.
S druge strane dolaze maleni, mikroprojekti solarne tehnologije na pojedinačnim objektima – poslovnim i stambenim zgradama, institucijama i obiteljskim kućama. Uz pomoć baterija koje postaju sve jače i sve bolje, problem gubitka energije u pretvorbi iz jednosmjerne u dvosmjernu struju kompenzira se decentralizacijom. Solarnu energiju moguće je proizvoditi izvan nacionalne mreže, što u pravilu nije dozvoljeno, već morate platiti priključak na elektroprivredu, kao i porez. Još malo više ćete platiti ako kojim slučajem proizvodite više struje nego što trošite: onda vas se na temelju europskih zakona prebacuje iz kategoriju potrošača u kategoriju proizvođača i tretira vas se kao bilo koji drugi poslovni subjekt u trgovinskoj razmjeni EU-a – dakle, podložni ste drugim pravilima i ograničeni mogućnostima mreže da primi vašu struju. U konačnici, u tako nepovoljnim i rigoroznim poreznim i političkim uvjetima većina ljudi bira postaviti tek onoliko solara koliko su stručnjaci izračunali da će potrošiti. Time se mogućnosti ovog izvora energije ograničavaju i sputavaju političkim odlukama i poreznim politikama, a nisu ograničene voljom naroda da prihvati promjene ili tehnološkim problemima. Tradicionalno promatranje energetskih sustava prioritetnu važnost daje oblicima solarne tehnologije koji mogu osigurati daljnji tok profita, ne onima koji čuvaju kućanstva od energetskog siromaštva i klimatske nesigurnosti.
Nasuprot tim čimbenicima stoje organizirane lokalne zajednice. Nažalost, prvi porezi na solarnu energiju uvedeni su još prije desetak godina u područjima ekonomske jezgre najbogatijima suncem: Španjolskoj, Kaliforniji i Floridi. Čak i oni najneučinkovitiji kruti solarni paneli niske efikasnosti već su prije deset do petnaest godina ugrožavali profite energetskih kompanija. Najpoznatiji europski primjer izvan Španjolske dolazi iz Berlina koji i nije poznat po velikom broju sunčanih sati. Tamo je u prošloj dekadi gradska skupština zabranila energetskoj zadruzi građana da se isključi s gradske mreže i osnuje svoju samoodrživu, nepovezanu s nacionalnom distribucijom. U jednako tamnoj Nizozemskoj i u Walesu, u Velikoj Britaniji, postoje kvartovi u malim gradićima koji su uspješno umrežili nekoliko ulica u jednu mrežu u kojoj struja međusobno kola. Višak se prodaje nacionalnoj mreži, a prihodi se koriste za održavanje kvartovske mreže. Struju i gorivo ne plaćaju; viškom sredstava stvorenih od uštede na računima za struju sufinancirali su sami sebi kupovinu električnih automobila.
I stručnjaci u tehničkoj grani prepoznali su da problem više nije tehnološki, nego onaj društvene (ne)pravde. U časopisu Nature u rubrici Energy objavljen je rad o nelagodnim tenzijama u pitanjima energetske pravde i transformacije sustava (“Uneasy tensions in energy justice and systems transformations”) s popratnom tablicom o tome kako komunicirati transformacije energetskih sustava lokalnim zajednicama da bi nove tehnologije bile prihvaćene. Iz potpuno prirodnjačke i tehničke perspektive bazirane na tablicama složenima od koncepata iz sociologije, prava i psihologije, čak i tehnički znanstvenici dolaze do konsenzusa da je zelena tranzicija društveno i političko pitanje, a ne ekonomsko ili tehnološko. Društvena, ekološka ili energetska pravda tako postaje sve istaknutiji koncept u najširem dijapazonu znanstvenih disciplina koje se bave klimatskim promjenama. Znanstveno propitivanje problema počelo je s idejom da je društvena provedba novih i ne tako skupih tehnologija obnovljivih izvora energije spora s obzirom na hitnost klimatske krize zbog sklonosti lokalnih zajednica od kojih je satkan svijet da odbijaju nove stvari i ideje. Posljednjih se godina pokazalo kako je lokalne zajednice zapravo lako nagovoriti na promjenu ako im se ono što se mijenja dobro objasni (ako ih se educira), ako se s njima vodi dijalog (ako se sasluša i iskoristi njihovo lokalno znanje) i ako im ta promjena nosi neku korist – na primjer uštedu, zaradu ili otklanjanje poteškoća, a time i oslobađanje od fizičkog napora te višak slobodnog vremena. Odgovor na problem spore društvene provedbe nove energetske tehnologije time se znanstvenicima počeo otkrivati u raznim oblicima društvene nepravde i potrebe da je se ubrzano riješi.
U Nizozemskoj i Walesu postoje kvartovi koji su povezali nekoliko ulica u jednu mrežu u kojoj struja međusobno kola. Višak se prodaje nacionalnoj mreži, a prihodi se koriste za održavanje one kvartovske. Od uštede na računima za struju sufinancirali su sami sebi kupovinu električnih automobila
Od znanstvenih časopisa do politika EU-a kratak je put. Europska federacija energetskih zadruga građana REScoop.eu sada je službeno priznata u paketu zakona o čistoj energiji Europske unije. Dvije zadruge s našeg govornog područja njezini su članovi: Elektropionir iz Srbije i Zelena energetska zadruga iz Hrvatske. Ova federacija zadruga podržava i potiče građane da osnivaju svoje energetske zadruge, a na njihovim su stranicama dostupne konkretne upute i brojna edukacijska literatura. Ovakav oblik organizacije smatraju “ulaganjem kroz vlasništvo u obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost i druge tehnologije koje doprinose dekarbonizaciji energetskog sustava”. Energetske zadruge građana oblik su ispravljanja društvenih i ekonomskih nepravdi koje su rezultat dosadašnjih politika. Ne čudi stoga, da su najveći zagovornici ovih oblika zelene tranzicije upravo Europski zeleni koji su pojedinačno potpisivali REScoopov manifest za predstojeće izbore za Europski parlament. Ove zadruge “ulažu u proizvodnju, dijeljenje, opskrbu i distribuciju električne energije, grijanja i hlađenja iz obnovljivih izvora energije. Osim toga, pomažu svojim članovima u sudjelovanju u energetskoj učinkovitosti, ublažavanju energetskog siromaštva” itd. Također, prema vlastitim riječima, “predstavljaju alternativu komercijalnim energetskim tvrtkama i karakterizirane su otvorenim i dobrovoljnim sudjelovanjem, izravnim vlasništvom građana, suradnjom s lokalnim malim i srednjim poduzećima i lokalnim vlastima, demokratskom kontrolom i predanošću koristi zajednice, a ne težnji za profitom”.
Rezultati istraživanja u području društvenih aspekata klimatskih promjena sve više dolaze do centralnosti koncepta pravde u zelenoj tranziciji. Dakle, suprotno svim političkim narativnima fokusiranima na klimu kao tehnološki problem, možda ćemo morati pričekati još jedan izborni ciklus da socijalna, ekonomska i klimatska pravda postanu dio provedbenih planova nacionalnih i lokalnih politika. Kao što primjećuju autori REScoopova izvješća, “energetska tranzicija podrazumijeva značajne društvene promjene koje se ne mogu uspješno postići bez prepoznavanja i osnaživanja građana i njihovih lokalnih zajednica. Nedavna kriza troškova života i strmoglavi porast stope energetskog siromaštva, pogoršani tekućom energetskom krizom, naglašavaju potrebu za pravednim, uključivim pristupom energetskoj tranziciji i gospodarstvu, koji će se odvijati odozdo prema gore, pod vodstvom građana.” No ovakve poruke i apeli političarima zaista nisu ništa novo. Stoga nije za očekivati da će ijedni izbori to promijeniti. Ono što može ovim porukama dati djelatnu društvenu snagu je udruživanje građana u oblike koji im nude osjećaj veće slobode i nove ekonomske sigurnosti. Naravno, većina stanovništva nema dovoljno slobodnog kapitala da uloži u proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora. I tu smo gotovo pred kvakom 22, s obzirom na to da su za organiziranje radničke klase u energetske zadruge nužne javne subvencije.
Ali javne subvencije radnička klasa ne može dobiti jednako lako kao što to može poduzetnička kasta koja će graditi elektrane srednjih proizvodnih kapaciteta kako bi mogla prodavati struju radničkoj klasi koja si ne može priuštiti obnovljive izvore energije. Time oni postaju naizgled skupi, iako nisu, već je politika fokusirana na održavanje profita korporacija umjesto na socijalnu pravdu. No i bez pojedinačnog kapitala udruživanje građana u zadruge omogućava njegovo prikupljanje putem onog malog dijela zelenih politika EU-a i nacionalnih država koje adresiraju socijalnu pravdu. Malo-pomalo, što pod omasovljenjem broja zadruga i interesa građana koji si to naizgled i ne mogu priuštiti, što pod pritiscima znanstvenika i neizvjesnosti koje nose klimatske promjene, udio socijalne pravde u europskim zelenim politikama postaje sve vidljiviji. S vidljivošću razvijaju se i novi oblici modela poticaja za građane, a najpravedniji bi bio onaj gdje bi kompletna instalacija išla na račun države, pri čemu bi građanin to otplatio u obliku naknade izmijenjenih računa za struju umanjenih za struju koju je pogon proizveo. Malo manje pravedan bio bi model u kojem država naplaćuje otplatu instalacije u redovnim mjesečnim apoenima i pritom akumulira višak – odnosno prodani dio struje – sebi u džep. Problem s ovim modelom je što su spomenuti porezi i carine na ovu tehnologiju toliko visoki da trenutno privatna otplata traje gotovo koliko i sami pogon. Time se i ovaj manje pravedni model pokazuje kao nepravedan, politički, a ne tehnološki.
No problem možemo uokviriti i kao pitanje ljudskih prava – koje osim moralnih konotacija nosi i svoje pravne posljedice. Ako je pristup energiji osnovno ljudsko pravo, ako je zdrav okoliš također pravo i ako se odgovornost za emisije stakleničkih plinova napokon počne pravno provoditi, onda bi zadovoljavanje prava na instalaciju solarnih tehnologija na nekretnine svakog pojedinca u zemlji koji si to ne može sam priuštiti (baš kao s udžbenicima za osnovnu školu, dječjim doplatkom i drugim sličnim politikama) trebala biti zakonska obaveza države. I to po ovom jedinom pravednom modelu. A profiti tradicionalnih industrija više ne smiju biti glavna politička valuta na planeti. Štoviše, istraživanja REScoopa u Francuskoj i Njemačkoj “pokazuju da lokalno kontrolirani i financirani projekti obnovljivih izvora energije donose dva do osam puta više povrata lokalnom gospodarstvu od projekata koje su izgradili vanjski poduzetnici”. Adekvatna proslava Dana planeta Zemlje bila bi implementacija socijalne ekološke i ekonomske pravde u sve naše politike. Sve osim toga je simbolička razina.
